Granica modernog razumijevanja stvarnosti i mjesto vjere

Gdje je smještena vjera? Ovim drugim korakom novovjekog duha, njegovim obratom prema tvorivosti, propao je u isti mah i prvi pokušaj teologije da odgovori na nove datosti. Teologija je, naime, bila pokušala da problematiku historizma, njegovu redukciju istine na faktum riješi tako što je i samu vieru konstruirala u smislu historije. S tim je obra­tom na prvi pogled mogla biti sasvim zadovoljna.Kršćanska je vjera konačno s obzirom na svoj sadr­žaj bitno usmjerena prema povijesti, biblijski iskazi nemaju metafizički, već faktički karakter. Tako je teologija mogla, izgleda, biti samo zadovoljna s tre­nutkom kad je metafizika ustupila mjesto povijesti. Jer, činilo se da je time nastupio upravo njezin pravi trenutak, još više, možda je imala pravo da novi tok događaja knjiži uopće kao rezultat svog vla­stitog polazišta. No, postepena detronizacija histo­rije od strane techne ubrzo je zatomila takve nade. Ali se zato sad nameće jedna druga misao: dolazi se u napast da se vjera ne stavlja više na razini faktuma, nego na razini jacienduma, te da se ona pomoću tzv. »političke teologije« protumači kao sredstvo preobražaja svijeta. Mislim da se time u današnjoj situaciji samo ponavlja ono što je u svoje vrijeme poduzelo mišljenje povijesti spasenja u situaciji historizma. Uviđa se da današnji svijet određuje perspektiva tvorivosti, a na to se odgo­vara tako što se i sama vjera prebacuje na tu razinu. Svakako, ni jedan od ova dva pokušaja ne želim jednostavno odbaciti kao besmislene. To sigurno ne bi bila njihova prava ocjena. Štoviše, i u jednom i u drugom pokušaju dolazi na vidjelo nešto bitno, nešto što se u drugačijim konstelacijama manje ili više previdjelo. Kršćanska vjera ima zaista posla s »faktumom«, i ona je na specifičan način nasta­njena na razini povijesti. Zato n0ije slučajno što su historizam i historija izrasli upravo u prostoru krš­ćanske vjere. Vjera, bez sumnje, ima posla i s preobražajem svijeta, s njegovim oblikovanjem i s protestom protiv tromosti ljudskih institucija i pro­tiv onih koji iz toga vuku svoju korist. Nadalje, teško bi bilo vjerovati da je slučajno što je razumi­jevanje svijeta kao tvorivosti nastalo u prostoru kršćansko-židovske predaje i što je upravo Marx na temelju njenih inspiracija, premda u obliku anti­teza, to osmislio i formulirao. Zato se ne može poreći da u oba slučaja dolazi na vidjelo nešto od stvarnog mišljenja kršćanske vjere, što je ranije bilo odveć zastrto. Kršćanska vjera ima u odluču­jućoj mjeri veze s bitnim pokretačkim snagama no­voga vijeka. Naš povijesni trenutak doista nam daje šansu da u njemu potpuno nanovo osmislimo struk­turu vjere u prostoru factuma i facienduma; zada­tak je teologije da shvati taj poziv i tu mogućnost te da pronađe i upotpuni praznine proteklih peri­oda. Ali, kao što tu ne smijemo požuriti s osudama, isto tako ne smijemo previdjeti ni opasnost od kratkih spojeva. Ako ona dva spomenuta pokušaja poprime biljeg isključivosti te se vjera potpuno prebaci na razinu činjenice ili tvorivosti, onda se na kraju opet neće shvatiti što je pravi smisao onoga kad čovjek kaže: »Credo — Vjerujem«. Jer, dok tako nešto izgovara, on u početku niti stvara kakav pro­gram djelatnog preobražaja svijeta niti se time ulančava u niz historijskih događaja. Htio bih reći, i to zato da bi — to je pokušaj — izbilo na vidjelo ono bitno, da proces vjerovanja ne spada u rela­ciju znati — činiti, što je karakteristično za duhov­nu konstelaciju mišljenja što se predalo perspektivi tvorivosti; taj se proces može bolje izraziti u sasvim drugoj relaciji: stajati — razumijevati. Čini mi seda tako dolaze na vidjelo dva sveobuhvatna shva­ćanja i mogućnosti ljudskog bića, koji doduše stoje u međusobnom odnosu, ali ih treba ipak razlikovati.

Uvod u kršćanstvo, str: 42-45