Sumnja i vjera

Neki misionar Družbe Isusove, brat junaka Rodriga, mondenog čovjeka, pustolova koji luta između Boga i svijeta, prikazan je kao brodolomac. Brod su mu potopili morski razbojnici, a njega su privezali za jednu gredu broda koji je potonuo, i tako on sada besciljno luta na komadu drva uzburkanim vodama oceana. Predstava počinje njegovim posljednjim monologom: »Gospodine, zahvaljujem ti se što si me tako okovao. Ponekad se je dešavalo da su mi tvoje zapovijedi postajale mučne, i moja se je volja iznevjerila tvome zakonu. Ali danas više ne mogu biti privezanij i za tebe nego što jesam, i kad pokušavam svoje udove jedan za drugim osloboditi, nijedan se ne može ni za pedalj udaljiti od tebe. Zaista sam pričvršćen na križ, ali križ na kojemu visim nije pričvršćen ni za što. Jednostavno luta morem.« Pričvršćen na križ, a križ ni ο što, viseći nad ponorom.

Jedva da bi bilo moguće sugestivnije i točnije opisati situaciju vjernika danas. Čini se, kao da ga nad ništavilom drži još samo jedna greda, i kao da je moguće izračunati čas kad će se potopiti. S Bogom ga vezuje samo jedna istrgnuta greda, no ta veza je neizbježna, tako da on konačno i zna kako je to drvo jače od ništavila koje pod njim bjesni, no ništavila koje ipak predstavlja moć što ugrožava njegovu sadašnjost. Slika u sebi sadrži, osim toga, još i jednu daljnju dimenziju, koja mi čak izgleda jedino važnom. Jer, ovaj isusovac-brodolomac nije sam, naprotiv, u njemu se na neki način odražava i sudbina njegova brata. U njemu je prisutan usud brata, brata koji se smatra nevjernikom i koji je okrenuo Bogu leđa, jer drži da njegov posao nije čekanje, već »posjedovanje onoga što se može doseći..., kao da bi mogao biti negdje gdje nisi Ti«. Ne trebamo ovdje zalaziti u splet Claudelove koncepcije, u to kako njegova misao vodilja govori ο sraslosti prividno oprečnih sudbina, tako da na kraju Rodrigova sudbina dodiruje sudbinu njegova brata: osvajač svijeta završava kao rob na jednom brodu, rob koji mora biti sretan kad neka stara časna sestra zajedno sa zarđalim tavama i ostalim starudijama pokupi i njega, kao bezvrijednu stvar. Ostavimo sada sliku po strani a vratimo se našoj vlastitoj situaciji: Ako vjernik živi svoju vjeru uvijek i samo nad oceanom ništavila, iskušenja i upitnosti, ako je ocean nesigurnosti i neizvjesnosti jedino moguće mjesto njegova vjerovanja, onda je jasno da ni nevjernika ne smijemo uzeti nedijalektički, kao običnog bezvjerca. Vidjeli smo dosad da vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo, pa ćemo tako morati priznati i sraslost ljudskih sudbina, potvrdivši ujedno da ni onaj tko ne vjeruje ne predstavlja neku zatvorenu egzistenciju. On se može ponašati kao čisti pozitivist koga su odavno napustila nadnaravna iskušenja i sklonosti te sada živi još samo od onoga što je neposredno sigurno, no ipak ga nikada neće napustiti potajna neizvjesnost ima li pozitivizam zaista posljednju riječ. Kao što se događa vjerniku da ga ' guši slana voda sumnje kojom mu ocean neprekidno zapljuskuje usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zamisao totaliteta svijeta, koju je naumio proglasiti kao potpunost. Nikada nije potpuno siguran u ono što vidi i što smatra cjelinom: naprotiv, stalno ga ugrožava pitanje ne predstavlja li i ne kazuje li možda ipak vjera zbilju. Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje, tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov, prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet. Jednom riječju, ne može se pobjeći iz dileme čovještva. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti.

Uvod u kršćanstvo, str: 19-21