četvrtak, 26. svibnja 2016.

Euharistija - Sakrament Ljubavi


Sakrament ljubav, presveta Euharistija, dar je u kojem nam Isus Krist daruje sama sebe, objavljujući nam beskrajnu Božju ljubav prema svakom čovjeku. U tom se čudesnom Skramentu očituje najveća Ljubav. 
Budući da nas samo istina može učiniti slobodnima, Krist za nas postaje hranom Istine. U Sakramentu Euharistije Isus osobito pokazuje istinu ljubavi, a to je sama Božja bit. 
Vjera Crkve je bitno euharistijska vjera i na osobit se način hrani na euharistijskom stolu. Zbog toga je Oltarski Sakrament vazda u središtu crkvenog života - Crkva se zahvaljujući euharistiji uvijek iznova rađa. Crkva može častiti i slaviti otajstvo Krista prisutnog u Euharistiji upravo zato što se sam Krist njoj prvi darovao u žrtvi križa. Mogućnost da Crkva čini euharistiju posve je ukrojenjena u Kristovo sebedarje Crkvi. (Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis)

Isus čudo s manom u pustinji, za koje se očekivalo da će se ponoviti u mesijanskim vremenima, prenosi na potpuno drugačiju razinu. To čini s Euharistijom. S kruhom kojim daje samoga sebe - s umnažanjem kruha koje se odvija kroz cijleu povijest, sve do naših dana. 
Kruh je u određenom smislu beskrajno djeljiv. Čudo umažanja kruha mnoge egzegete prihvaćaju kao slikoviti prikaz. No ne bismo smjeli ograničiti Božje mogućnosti. I u Crkvi ima sličnih događanja - sv. don Boscu dogodile su se slične stvari. Jednom su hostije iz ciborija na čudesan način dotkle svima iako ih je bilo malo, a drugi put je djeci obećao kestanje, njegova majka greškom je ispekla kestenja za manju grupu dječaka, ali posuda se nije praznila dok svi dječaci nisu bili siti.
Zato ne bismo trebali Bogu unarpijed osporiti da ne može učiniti nešto što se inače ne događa. (Benedikt XVI., Bog i svijet)

četvrtak, 19. svibnja 2016.

Slavlje liturgije prema istoku


"Okretanje svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica nije više otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe. 
Zajedničko okretanje prema istoku nije značilo slavljenje euharistije "prema zidu", nije značilo ni to da "svećenik okreće leđa narodu". Nikada nije predsjedavajući za stolom sjedio nasuprot drugima. Nigdje se u kršćanskoj antici nije mogla roditi misao da je predsjedavajući za stolom morao zauzeti svoje mjesto versus populum - prema narodu. Zajednički karakter naglašen je upravo suprotnim - činjenicom da su se svi sudionici nalazi s iste strane stola. 
Čak i onda kad položaj crkve nije dozvoljavao svećeniku da moli prema istoku, nije se samo on okretao nego i cijela sabrana zajednica s njime. 
Stoga bi ponovno trebalo, gdje god je to moguće, bezuvjetno prihvatiti apostolsku predaju usmjeravanja prema istoku.
Zaista apsurdnim besmislicama posljednjih desetljeća pribrajam i to što se križ stavlja na stranu, da bi se oslobodio pogled prema svećeniku. Kome to smeta križ za euharistijskoga slavlja. 
Je li svećenik važniji od Gospodina? Tu bi zabludu trebalo, što je moguće prije ispraviti. Gospodin je odnosna i žarošna točka. On je izlazeće Sunce povijesti."


(J. Ratzinger - Duh liturgije)


ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

O Crkvi - jednoj i svetoj


Crkva je od prvog trenutka bila katolička. Ona nije nastajala polako kao rezultat uključenja raznih zajednica. Stvorio  ju je Duh Sveti i u prvome je trenutku predstavio kao Crkvu sastavljenu od svih naroda. 
To je Crkva koja obuhvaća svijet, koja lomi sve ograde među rasama, klasama i narodima, otvara sve granice i povezuje ljude u ispovijedanju Trojedinoga Boga. Crkva je od početka bila katolička, apostolska i jedna - to je uvijek njezina bit i po tomu je možemo prepoznati. 
Ona je sveta - ne po vrsnosti svojih članova, nego po tomu što je On sam stvara, što joj uvijek iznova daruje snagu posvećivanja usprskos svim ljudskim pogrješkama.

(kardinal Ratzinger, 
Propovijed na svetkovinu Duhova 2002. godine)

subota, 14. svibnja 2016.

Duh Sveti je duša Crkve


Draga braćo i sestre!
Crkva diljem svijeta danas, na svetkovinu Duhova, iznova proživljava otajstvo svoga rođenja, vlastitog „krštenja" u Duhu Svetom (usp. Dj 1,5), koje se dogodilo u Jeruzalemu pedeset dana nakon uskrsnuća, upravo na židovski blagdan Pedesetnice. Uskrsli Isus je rekao učenicima: „Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor" (Lk 24,49). To se zbilo u dvorani Posljednje večere, dok su svi bili okupljeni u molitvi s Marijom, Djevicom Majkom. Kao što čitamo u Djelima apostolskim, iznenada se na to mjesto spustio snažni vjetar te ognjeni jezici siđoše na svakog od nazočnih. Apostoli tada iziđoše i počeše propovijedati na različitim jezicima da je Isus Krist, Sin Božji, koji je umro i uskrsnuo (usp. Dj 2, 1-4). Duh Sveti, koji je s Ocem i Sinom stvorio svemir, koji je vodio povijest izraelskog naroda i govorio po prorocima, koji je u punini vremena surađivao u našem otkupljenju, na Duhove je sišao na Crkvu i učinio je misionarskom, pozvavši je da naviješta svim narodima pobjedu Božje ljubavi nad grijehom i smrću.

Duh Sveti je duša Crkve. Na što bi se ona svela da nije Njega? Bila bi jamačno veliki povijesni pokret, složena i trajna društvena institucija, možda neka vrsta humanitarne organizacije. Takvom je zapravo i smatraju oni koji je ne promatraju očima vjere. Međutim, u njezinoj pravoj naravi kao i u njezinoj istinskoj povijesnoj prisutnosti, Crkvu neprestance oblikuje i vodi Duh njezina Gospodina. Ona je živo tijelo, čija vitalnost je upravo plod nevidljivog Duha Božjega.

Djevica Marija divna je slika Crkve u trajnoj mladosti Duha, misionarske Crkve utjelovljene Riječi, pozvane nositi tu Riječ svijetu i svjedočiti je osobito u služenju s ljubavlju. Zazovimo stoga zagovor Presvete Marije, da izmoli Crkvi našeg vremena da bude snažno ojačana Duhom Svetim. 

(Benedikt XVI., Regina Caeli, 2009.)

petak, 13. svibnja 2016.

Vjerujem u Tebe

Kršćanska je vjera više no opcija za nekakav duhovni temelj svijeta; njezin središnjiobrazac ne glasi: »Vjerujem nešto«, već: »Vjerujem u Tebe«. Ona je susret s čovjekom Isusom i u tom susretu doživljava smisao svijeta kao osobu. U svom životu od Oca, u neposrednosti i intenzivnosti svog ophođenja s Bogom, koje je molitva, štoviše, gleda­nje, on je Božji svjedok po kojemu je Nedohvatljivi postao dohvatljiv, a Daleki bliz. Još više: on nije samo svjedok kojemu vjerujemo ono što je gledao u jednoj egzistenciji koja je stvarno izvršila obrat od lažnog zadovoljenja s onim što je površinsko prema dubini cjelovite istine; ne, on je prisutnost samoga Vječnoga u ovom svijetu. U njegovu životu, u bespridržajnom predanju njegova bića za ljude, smisao svijeta je sadašnjost; on nam se pruža kao ljubav, koja i mene ljubi, i takvim nepojmivim darom lju­bavi koja nije ugrožena propadljivošću niti egoističkim pomućenjem ona čini život življenja vrijednim. Smisao svijeta je Ti, ali samo onaj koji nije i sam otvoreno pitanje, već temelj svega, temelj koji ne treba nikakva drugoga temelja. Tako je vjera nalaz jednoga Ti koji me nosi i koji mi u svoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskog susreta poklanja obećanje neuništive lju­bavi, koja ne samo čezne za vječnošću nego je i pru­ža. Kršćanska vjera živi ne samo od toga što postoji objektivni smisao nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput djeteta koje zna da su sva njegova pitanja u majčinom »ti« na sigurnom mjestu. Na taj način vjera, povjerenje i ljubav u krajnjoj su liniji jedno, i svi sadržaji oko kojih kruži vjera samo su konkretizacije onog obra­ta na kojemu sve počiva, onog »Vjerujem u Tebe«— otkrića Boga na licu čovjeka Isusa iz Nazareta.Dakako, time ne prestaje razmišljanje — to smo već ranije vidjeli. Jesi li ti zaista onaj: to se u jednom mračnom trenutku tjeskobno pitao već Ivan Krsti­telj, prorok koji je sam svoje učenike poslao Rabbiju iz Nazareta i priznao mu da je veći od njega, onaj kome je on mogao tek pripraviti put. Jesi li ti to zaista? Vjernik će uvijek nanovo doživljavati onaj mrak u kojemu ga opkoljuje protivljenje ne­ vjerovanja kao kakva tmurna, neizbježna tamnica a ravnodušnost svijeta, koji jednako korača dalje kao da se ništa nije dogodilo, izgleda mu kao poru­ga njegovoj nadi. Jesi li ti to zaista — to pitanje ne moramo postaviti samo zbog poštenog mišljenja i odgovornosti uma već i zbog unutarnjeg zakona ljubavi, koja bi željela sve više spoznati onoga uz koga je pristala, zato da bi ga mogla više ljubiti. Jesi li ti to zaista—sva razmišljanja u ovoj knjizi podređena su na kraju ovom pitanju i tako kruže oko onog temeljnog oblika vjeroispovijesti: Vjeru­jem u tebe, Isuse iz Nazareta, kao u onoga koji je smisao (»logos«) svijeta i mojega života.

utorak, 10. svibnja 2016.

Pravo bogoštovlje Duha Svetoga



Mi zamišljamo da bi religija Duha Svetoga morala biti religija koja posve izvire iz srca, koja ne poznaje dogme i zapovijedi, službe i hijerarhiju, birokraciju i administraciju, nego je sama Duh i istina. To je san koji uvijek povezujemo s Duhovima: da Duh sve to uklanja i da nas vodi čistoj, slobodnoj religiji duha.
Tko tako misli, zaboravlja bit čovjeka. Čovjek nipošto nije čisti duh. On je duh u tijelu i tijelo u duhu. U njemu živi jedinstvo stvaranja. Duh prožima materiju da primi nešto od njezine životnosti i punine. I obrnuto, duh ispunja materiju tako da ona biva osvijetljena i obasjana milošću spoznaje. Gdje se to dvoje razdvaja, tijelo postaje puko meso, a duh hladno računanje, puka funkcionalnost. Ovo razdvajanje svijeta velika je kušnja i nevolja našeg vremena.
"Duh puše gdje hoće." Ali to ne znači nered i anarhiju jer Gospodin dodaje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3,5). Duh se priopćava po vodi, po izvoru koji struji iz ranjenoga srca. On se priopćava po životnosti Crkve i njezinih sakramenata. Zbog toga je Augustin izrekao odvažne riječi: "Koliko tko ima Duha Svetoga, toliko voli Crkvu." Crkvu u njezinoj najdubljoj istini, što nije administracija i birokracija, kojih također mora biti, ali one nisu ono istinski bitno u njoj. Crkva, to je naš odgovor na Vjerovanje, to je "da" vjere. Crkva je bogoslužje i milost sakramenata, u kojoj se Duh neprekidno osobno priopćava, a Krist po Duhu iznova postaje tijelom među nama.

kardinal Ratzinger, propovijed na Duhove, Regensburg, 1989.

Mladi su ‘gladni’ njegove teologije

Pokrenut magisterij o Josephu Ratzingeru: Mladi su ‘gladni’ njegove teologije
Patristički institut Augustinianum u Rimu pokrenuo je u veljači ove godine magisterijski studij “Joseph Ratzinger: Djelo i duhovnost”, na kojem polaznici mogu tijekom dva semestra proučavati teološke radove Pape emeritusa Benedikta XVI., izvijestila je Catholic News Agency.
Kako je u razgovoru za CNA rekao jedan od profesora na njemu mons. Florian Kolfhaus, studij nije zamišljen kao “Ratzingerov fan klub” nego kao program u kojem će studentima biti ponuđeno da preko proučavanja teologije bolje razumiju vjeru.
“Kao što postoje različite duhovnosti, tako postoje i različite teologije. Važno je samo da nisu u suprotnosti s naukom. Teološki ‘menu’ trebao bi biti raznovrstan, a nemoguće je zamisliti ga bez Josepha Ratzingera”, rekao je profesor i nastavio opisivati ozračje na magisteriju:
“Studij je jako dobro primljen i predavaonice su uvijek pune do zadnjeg mjesta. Mladi žele dobru teologiju i ‘gladni’ su tekstova koji će im ponuditi više od informativne, povijesno-kritičke analize. Svjedoci smo prave ‘Ratzinger-renesanse’ koja je počela još za njegova života. Samo par godina nakon njegova odreknuća od papinske službe raspravlja se o važnim teološkim pitanjima i ponvno se otkrivaju važne teološke metode – poput algorijskog iščitavanja Svetog pisma”.

Magisterij o Ratzingeru može se pohađati na engleskom i na talijanskom jeziku.
Izvorni članak se nalazi na bitno.net-u

nedjelja, 8. svibnja 2016.

Uz mjesec svibanj


Marija je kraljica jer je na jedinstven način pridružena svome Sinu, bilo na ovozemaljskom putovanju bilo u nebeskoj slavi. Veliki svetac iz Sirije, Efrem Sirski, kaže kako Marijina kraljevska čast proizlazi iz njezina majčinstva: ona je Majka Gospodina, Kralja kraljeva (usp. Iz 9, 1-6) i označava nam Isusa kao život, spasenje i nadu našu. 
No sada se zapitajmo: što znači Marija Kraljica? Je li to tek jedan od naslova zajedno s drugima, kruna, ures kao i svi drugi? Što znači? Što je to kraljevstvo? Kao što je već rečeno to je posljedica njezine sjedinjenosti sa Sinom, posljedica toga što je u nebu, to jest u zajedništvu s Bogom; ona sudjeluje u Božjoj odgovornosti za svijet i u Božjoj ljubavi prema svijetu. Postoji neka pučka, opća predodžba o kralju ili kraljici: to bi bila osoba koja ima moć, bogatstvo. Ali to nije vrsta kraljevske vlasti koja resi Isusa i Mariju. Sjetimo se Gospodina: za Krista su kraljevanje i kraljevska čast protkani poniznošću, služenjem, ljubavlju: to je prije svega služenje, pomaganje, ljubav. Prisjetimo se da je Isus proglašen kraljem na križu onim natpisom kojeg je napisao Pilat: "kralj židovski" (usp. Mk 15, 26). U onom času na križu se pokazuje da je on kralj; ali kakav kralj? Kralj koji trpi s nama, za nas, koji ljubi do kraja i tako vlada i stvara istinu, ljubav, pravdu. Sjetimo se i jednog drugog trenutka: na Posljednjoj se večeri prigiba do nogu svojih učenika da ih opere. Dakle, Isusovo kraljevanje nema ništa zajedničkog s kraljevskom vladavinom zemaljskih moćnika. On je kralj koji poslužuje svoje služitelje; to je dokazivao u čitavom svom životu. Isto vrijedi i za Mariju: ona je kraljica koja u Bogu služi čovječanstvu, ona je kraljica ljubavi koja živi sebedarje Bogu da bi ušla u naum spasenja o čovjeku. Anđelu odgovara: Evo službenice Gospodnje (usp. Lk 1, 38), a u himnu Veliča pjeva: pogleda Bog na poniznost službenice svoje (usp. Lk 1, 48). Ona nam pomaže. Ona je kraljica upravo time što nas ljubi i pomaže nam u svakoj našoj potrebi; ona je naša sestra, ponizna službenica.

I tako smo stigli do same srži naše teme: kako Marija vrši to kraljevstvo služenja i ljubavi? Tako da bdije nad nama, svojom djecom: djecom koja joj se obraćaju u molitvi, da joj zahvale ili da je zamole za njezinu majčinsku zaštitu i njezinu nebesku pomoć, nakon što su možda odlutali s pravoga puta, pritisnuti bolom ili tjeskobom zbog žalosti i nevolja što ih život nosi. U radosti i tami života, mi se obraćamo Mariji uzdajući se u njezin stalni zagovor, jer nam od Sina može izmoliti svaku milost i milosrđe koji su nam potrebni za naše putovanje putovima svijeta. Onome koji upravlja svijetom i ima u rukama sudbinu svijeta po Djevici se Mariji obraćamo s pouzdanjem. Nju se stoljećima zaziva kao nebesku Kraljicu neba; osam puta, nakon molitve svete krunice, u lauretanskim litanijama ju se zaziva kao Kraljicu anđela, patrijarha, proroka, apostola, mučenika, ispovjedalaca, djevica, svih svetih i obitelji. Ritam tih drevnih zaziva i svakodnevne molitve poput Kraljice neba pomažu nam shvatiti da je Sveta Djevica, kao Majka naša koja je uz Sina Isusa u nebeskoj slavi, uvijek s nama, u svakodnevnom tijeku našega života. Naslov kraljica je dakle naslov pouzdanja, radosti, ljubav. I znamo da je ona koja ima dijelom u ruci sudbinu svijeta dobra, ljubi nas i pomaže nam u našim teškoćama.
Dragi prijatelji, pobožnost Gospi je važna sastavnica duhovnog života. U svojoj se molitvi ne propustimo obratiti njoj s pouzdanjem. Marija će nas zasigurno zagovarati kod svoga Sina.
Promatrajući nju, nasljedujmo njezinu vjeru, punu raspoloživost za Božji naum ljubavi, velikodušno prihvaćanje Isusa. Naučimo se živjeti od Marije. Marija je Kraljica neba koja je blizu Bogu, ali je također majka bliska svakom od nas, koja nas ljubi i sluša naš glasi. 

(Benedikt XVI., Angelus, kolovoz 2012.)

petak, 6. svibnja 2016.

Razumnost vjere


Promotrimo li sve to, ustanovit ćemo kako su usko povezane prva i posljednja riječ Creda: »Vjerujem« i »Amen«, kako obuhvaćaju cjelinu pojedinih izreka i tako određuju unutarnje mjesto svemu onome što se nalazi između njih. U dvozvuku »Vjerujem« i »Amen« biva vidljivim smisao svega, duhovno giba­nje ο kom se radi. Ranije smo ustanovili da riječ amen u hebrejskom pripada istom korijenu od ko­jega potječe i riječ »vjerovanje«. »Amen« tako još jednom kaže, samo na svoj način, što znači vjero­vanje: s povjerenjem se postaviti na temelj koji no­si, i to ne zato jer sam ga ja učinio i proračunao, već upravo zato što ga nisam ja načinio i nisam ga u stanju proračunati.  Vjera izražava  predanost onome što niti možemo učiniti niti trebamo učiniti, predanost temelju svijeta kao smislu koji mi istom i omogućuje slobodu činjenja. No ipak, ono što se ovdje događa ne znači slijepo izručivanje iracionalnome. Naprotiv, to znači prilaženje »logosu« (»ratio«), smislu, a na taj način i samoj istini, jer najzad, ne može i ne smije biti dru­goga temelja na koji bi se čovjek postavio osim same istine što se otvara. Ovdje sada, kad bismo to najmanje očekivali, nailazimo još jednom na po­sljednju antitezu između činilačkog znanja i vjero­vanja. 
Činilačko znanje — vidjeli smo već —prema svojem najdubljem htijenju pozitivističko je i ogra­ničava se na ono što je dano i što je mjerljivo. A posljedica je toga da ono više ne pita za istinu. Svoje uspjehe postiže upravo time što se odriče pitanja ο samoj istini, a zadovoljava se »ispravnoš­ću«, »točnošću« sistema, čiji se hipotetski nacrt mora pokazati valjanim u funkcioniranju eksperi­menta. Činilačko znanje — da izreknemo to još jed­nom, drugim riječima — ne pita ο stvarima kakve su one po sebi i u sebi, već samo ο mogućnosti nji­hovog funkcioniranja za nas. Obrat prema činilačkom znanju postignut je upravo time da čovjek bitak više ne promatra u njemu samome, već samo u funkciji prema našem djelu. To znači da se sam pojam istine bitno izmijenio time što se pitanje is­tine odvojilo od bitka a prebacilo se na factum i faciendum. Umjesto istine bitka u sebi došla je upotrebljivost stvari za nas, koja se potvrđuje u is­pravnosti rezultata. U ovome je točno i neopozivo to da nam je proračunljiva samo ta ispravnost, a istina samoga bitka otima se našem računalačkom znanju. Kad se kršćanski vjerski stav izražava u riječi »amen«, u kojoj se međusobno prožimaju značenja: vjerovati nekomu, povjerenje, vjernost, čvrstoća, pouzdani temelj, stajanje, istina — time se želi reći: ono na čemu čovjek stvarno može stajati i što mu može biti smisao može biti jedino istina. Samo istina predstavlja za čovjeka shodni temelj njegova staja­nja. Tako čin kršćanskog vjerovanja bitno uključuje ovo uvjerenje: smislonosni temelj ,»logos«, na što se mi postavljamo, to upravo kao smisao jest ujedno i istina. Smisao koji ne bi bio istina bio bi besmi­sao. Nedjeljivost smisla, temelja, istine, koja dolazi do izražaja i u hebrejskoj riječi »amen« i u grčkoj riječi »logos«, nagoviješta ujedno jednu čitavu sliku svijeta. U nerazdvojivosti smisla, temelja i istine, kako je te riječi na za nas neizvediv način uključu­ju, dolazi na vidjelo čitava mreža koordinata po­moću koje kršćanska vjera promatra svijet i u kojoj se s njime suočuje. Ali to također znači da vjera po svojoj izvornoj biti nije slijepo gomilanje nerazum­ljivih paradoksija. Znači, nadalje, da nije ispravno kad se misterij, a to nije rijedak slučaj, navodi kao izgovor zato što je zatajio razum. Vjera zacijelo nije znanje u smislu činilačkog znanja i nje­gova oblika proračunljivosti. Ona to ne može nikada postati, te može najzad ispasti samo smiješnom ako se ipak pokuša ustaliti u tim oblicima. Ali i obratno, proračunljivo činilačko znanje po svojoj je biti ograničeno na ono što je pojavno i funkcionalno, a nije put da nađe samu istinu, koje se odreklo već u svojoj metodi. Način kako se čovjek susreće s isti­nom bitka nije znanje, već razumijevanje: razumijevanje smisla kojemu se povjerio. I dakako, mora­mo dodati da se razumijevanje otvara tek kad čo­vjek »stoji«, a izvan toga ga nema. Jedno se bez drugoga ne zbiva, jer razumijevanje znači da smisao koji smo prihvatili kao temelj — prihvaćamo i shvaćamo kao smisao. Mislim da je ovo precizno značenje onoga što mislimo riječju razumijevanje: da temelj na koji smo se postavili učimo shvaćati kao smisao i istinu; da učimo spoznavati kako te­melj predstavlja smisao. Ako je pak tako, onda razumijevanje ne samo da ne proturječi vjeri, već predstavlja njezinu najintim­niju osobitost. Poznavanje funkcionalnosti svijeta kako nam ga grandiozno nuđa današnje tehničko-prirodoznanstveno mišljenje ne donosi razumijeva­nje svijeta i bitka. Razumijevanje raste samo iz vje­re. Zato teologija kao govor ο Bogu u kojemu je prisutno razumijevanje, logos ( = racionalni, umsko-shvaćajući govor)  predstavlja  prastari zadatak kršćanskog vjerovanja. Na ovom se stanju stvari temelji i pravo da u kršćanskome bude prisutno i grčko, pravo koje se ne može ničim dokinuti. Uvje­ren sam da kršćanska poruka nije u biti tek pukim slučajem ponajprije stupila u grčki svijet kad je iz­rađivala svoj lik, stopivši se tako u ovom prostoru s pitanjem ο razumijevanju, ο istini. Vjerovanje i razumijevanje ne pripadaju manje zajedno nego što pripadaju vjerovanje i stajanje, i to jednostavno zato što su stajanje i razumijevanje nerazdjeljivi. Zato grčki prijevod Izaijine rečenice ο vjeri i staja­nju otkriva jednu dimenziju koja je neophodna za biblijsko shvaćanje, ne želimo li ga potisnuti u zanesenjaštvo i sektaštvo. Svakako, razumijevanju je vlastito da ono uvijek nanovo prekoračuje naše shvaćanje do spoznaje da smo obuhvaćeni. Ako je pak razumijevanje shvaća­nje naše obuhvaćenosti, to onda znači da mi sami ne možemo to više obuhvatiti; ono nam daje smisao upravo time što nas obuhvaća. U ovom smislu govo­rimo s pravom ο tajni kao ο nečemu što nam pret­hodi i što nas neprekidno prekoračuje, kao ο temelju koji nikada nećemo dostići ili prestići. Ali upravo u tom što smo obuhvaćeni onim što još nismo ni shva­tili jest odgovornost razumijevanja, bez kojega vjera ne bi imala dostojanstva te bi sama sebe uništila.

Uvod u kršćanstvo, st: 50-54

četvrtak, 5. svibnja 2016.

Uzlazi Bog uz klicanje - Aleluja

 Izvede ih (učenike) do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. 
I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.
(Lk 24)

Svršetak Lukina Evanđelja nas začuđuje. Luka kaže da su učenici bili ispunjeni radošću kada se Gospodin konačno udaljio od njih. Mi bismo očekivali suprotno. Očekivali bismo da su ostali bespomoćni - svijet se nije promjenio, Gospodin se udaljio od njih. Oni su primili zadaću koja je izgledala neostvarivo i koja je nadilazila njihove snage.

Ipak učenici su se vratili radosni u Jeruzalem. Iz toga proizlazi da se nisu osjećali napuštenima. Nisu smatrali kako je Isus otišao daleko od njih iščeznuvši u nedostupnu nebu. Očito su svijesni Isusove nove prisutnosti. Svijesni su da je upravo sada na nov i moćan način prisutan među njima. Radost učenika nakon što je Isusu uznesen na nebo ispravlja našu sliku o ovome događaju. Uzašašće na nebo nije odlazak u daleko područje svemira, nego trajna blizina koju učenici tako snažno doživljavaju da iz toga nastaje postojana radost.

Krist koji je kod Oca nije daleko od nas, u krajnjemu smo slučaju mi udaljeni od njega, ali je put između njega i nas otvoren. Ovdje se ne radi o kozmičko-geografskom putovanju, nego o prostornom putovanju srca, od dimenzije zatvaranja sama sebe u novu dimenziju božanske ljubavi koja obuhvaća svijet.

Vjera u Kristov ponovni dolazak drugi je stup kršćanske ispovijesti. U međuvremenu se od kršćana očekuje budnost. Budnost ponjaprije znači otvorenost za dobro, za istinu, za Boga, usred često neprotumačiva svijeta i usred moći zla. Ona znači da čovjek sa svom snagom i velikom trijeznošću pokušava činiti ono što je ispravno, da ne živi po svojim vlastitim željama nego po naputku vjere.

Možemo li moliti za Kristov dolazak? Da, možemo. Ne samo to: mi to moramo. Molimo za anticipaciju njegove prisutnosti koja obnavlja svijet.

Isus se rastaje blagoslivljajući. Blagoslivljajući odlazi i u blagoslovu ostaje. Njegove ruke ostaju raširene nad ovim svijetom. Blagoslivljajuće su Kristove ruke poput krova koji nas štiti. Ali istodobno su i gesta širenja koja širom rastvara svijet kako bi u njega prodrlo nebo i kako bi to nebo u njemu moglo postati stvarnost.

Po vjeri znamo da Isus, blagoslivljajući, drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajan razlog kršćanske radosti.


(Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Uzašašće)

ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Sv. Atanazije Aleksandrijski



Sv. Atanazije Aleksandrijski učitelj istinske vjere i duhovnog života

Draga braćo i sestre, nastavljajući s razmišljanjem o velikim učiteljima drevne Crkve, želimo danas svoju pozornost posvetiti svetom Atanaziju Aleksandrijskom. Ovog autentičnog protagonista kršćanske predaje, tek nekoliko godina nakon njegove smrti već je veliki teolog i carigradski biskup, Grgur Nazijanski slavio kao "stup Crkve"(Govori 21,26), a uvijek da se držalo uzorom pravovjerja, kako na Istoku tako i na Zapadu. Nije stoga slučajno što je Gian Lorenzo Bernini njegov kip smjestio među kipove četvorice svetih crkvenih naučitelja Istoka i Zapada - Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Augustina -, koji u predivnoj apsidi vatikanske bazilike okružuju Katedru svetog Petra.
Atanazije je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih i najčašćenijih otaca drevne Crkve. No u prvom je redu ovaj veliki svetac bio strastveni teolog utjelovljenja Logosa, Božje Riječi, koji - kao što kaže proslov četvrtoga Evanđelja - "tijelom postade i nastani se među nama"(Iv 1,14). Upravo s toga razloga Atanazije je bio i najznačajniji i najtvrđi protivnik arijanskoga krivovjerja, koje je tada prijetilo vjeri u Krista, umanjujući njegovo božanstvo, u skladu s težnjama prisutnima u povijesti, a na različite ih načine i danas vidimo na djelu. Rođen vjerojatno u Aleksandriji oko 300. godine, Atanazije je primio dobro obrazovanje prije no što je postao đakonom i tajnikom biskupa egipatske metropole, Aleksandra. Kao blizak suradnik svoga biskupa, mladi je klerik skupa s njime sudjelovao na Nicejskom saboru, prvom koji je imao ekumenski, sveopći karakter, a sazvao ga je car Konstantin u svibnju 325., kako bi osigurao jedinstvo Crkve. Nicejski oci mogli su tako potražiti odgovore na različita pitanja, a ponajprije na težak problem koji je nekoliko godina ranije potaknut propovijedanjem aleksandrijskoga prezbitera Arija.
Na Arijevo propovijedanje, koje je prijetilo istinskoj vjeri u Krista, biskupi okupljeni u Niceji odgovorili su sastavljajući i određujući "Simbol vjere"koji je, pošto je dopunjen kasnije na Carigradskom saboru, u tradiciji raznih kršćanskih konfesija postao dijelom liturgije ka Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U tom temeljnom tekstu - koji izriče vjeru nepodijeljene Crkve, i koji se i danas ponavlja u našim euharistijskim slavljima - pojavljuje se grčki izričaj homoousios, na latinskom consubstantialis (hrv. "istobitan"): koji označava da je Sin "iste biti" s Ocem, ističući tako njegovo puno božanstvo što su ga pak nijekali arijanci.
Nakon Aleksandrove smrti, Atanazije je 328. godine postao njegov nasljednik kao biskup Aleksandrije, te je odmah pokazao svoju odlučnost u odbijanju svakog kompromisa u odnosu na arijanske teorije što ih je Nicejski sabor osudio. Njegova nepopustljivost, žilava a pokatkad i izrazito tvrda, protiv svih koji su se usprotivili njegovu izboru za biskupa i posebice u odnosu na protivnike Nicejskoga simbola, priskrbila mu je neumoljivo neprijateljstvo arijanaca i filoarijanaca. Unatoč ishodu sabora, uskoro su oni počeli nadvladavati, pa je čak i sam Arije bio rehabilitiran. Usto, imali su na svojoj strani političke razloge samog cara Konstantina, a potom i njegova sina Konstancija II., koji ga je naslijedio na prijestolju.
Arijanska kriza, za koju se mislilo da je riješena u Niceji, nastavila se tako kroz više desetljeća, provlačeći Crkvu kroz teške događaje i bolne podjele. Unutar trideset godina, između 336. i 366., Atanazije je pet puta bio prisiljen napustiti svoj grad, provevši sedamnaest godina u progonstvu i trpeći poradi vjere. No za svojih prisilnih izbivanja iz Aleksandrije, ovaj je biskup našao načina da na Zapadu, isprva u Treviru, a potom u Rimu, podrži i proširi nicejsku vjeru ali i ideale monaštva, što ih je u Egiptu primio veliki pustinjak Antun čijem je životnom izboru Atanazije uvijek bio blizak. Kad je konačno bio vraćen u svoj grad, biskup Aleksandrije mogao se posvetiti smirivanju vjerskih prilika i preustrojavanju kršćanskih zajednica. Umro je 2. svibnja 373., a danas taj dan slavimo kao njegov liturgijski spomen.
Najslavnije doktrinalno djelo toga aleksandrijskoga biskupa rasprava je O utjelovljenju Riječi, božanskoga Logosa koji je postao tijelom poput nas radi našega spasenja. U tom djelu Atanazije izriče rečenicu koja je s pravom postala slavna: Riječ Božja "postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog; učinio se vidljivim u tijelu kako bismo mi mogli pojmiti nevidljivoga Oca, a on sam podnio je nasilje od strane ljudi kako bismo mi baštinili neraspadljivost"(54,3). Svojim uskrsnućem, doista, Gospodin je učinio da smrt nestane kao da je "slama u vatri"(8,4).
Među djelima ovoga velikoga crkvenog oca - koja većim dijelom ostaju vezana uz arijansku krizu - spominjemo četiri pisma što ih je uputio svome prijatelju Serapionu, biskupu Tmuisa, o božanstvu Duha Svetoga, koje je ondje jasno potvrđeno. Usto, tu je i tridesetak "blagdanskih" poslanica što ih je početkom svake godine upućivao egipatskim Crkvama i samostanima određujući datum blagdana Uskrsa, no ponajprije utvrđujući vezu među vjernicima i učvršćujući njihovu vjeru.
Atanazije je konačno i autor, kasnije vrlo raširenih, meditativnih tekstova o Psalmima, a posebice i autor djela koje predstavlja svojevrsnu uspješnicu drevne kršćanske književnosti - Života sv. Antuna-, to jest životopisa svetog Antuna opata, napisanog nedugo nakon njegove smrti, dok je biskup Atanazije bio prognan i živio s monasima egipatske pustinje. Atanazije je bio prijatelj velikoga pustinjaka do te mjere da je dobio jednu od dvije ovčje kože što ih je Antun ostavio u nasljedstvo, zajedno s ogrtačem što mu ga je bio darovao sam biskup Aleksandrije. Ovo je djelo ubrzo postalo izuzetno poznato te je vrlo brzo prevedeno na latinski i to čak dvaput, a potom i na razne istočne jezike. Životopis ovog uzornog monaškoga lika, toliko dragog kršćanskoj tradiciji, značajno je pridonio širenju monaštva na Istoku i na Zapadu. Nije slučajno što čitanje toga teksta u Treviru predstavlja središnji dio izvještaja o obraćenju dvojice carskih službenika, o čemu Augustin piše u svojim Ispovijedima (VIII,6,15) poput uvoda u vlastito obraćenje. Uostalom, i sam Atanazije pokazuje da je imao jasnu svijest o utjecaju što ga je na kršćanski svijet mogao imati uzorni lik Antunov. Stoga u zaključku ovoga djela piše: "Činjenica da je posvuda poznat, da mu se svi dive i da ga žele, pa čak i oni koji ga nisu vidjeli, znak je njegove kreposti i njegove duše koja je prijateljica Božja. Doista, ne po spisima ni po svjetovnoj mudrosti niti po kojoj drugoj sposobnosti on je postao poznat, nego samo po svome štovanju Boga. I nitko ne može zanijekati da je to dar Božji. Kako bi se inače moglo čuti u Španjolskoj i u Galiji, u Rimu i u Africi o tom čovjeku koji je živio povučen među brdima, da ga posvuda nije učinio poznatim sam Bog, kao što čini s onima koji mu pripadaju, i kao što je bio od samog početka navijestio Antunu? Pa iako takvi djeluju u tajnosti i žele ostati skriveni, Gospodin ih pokazuje svima kao svjetiljku, da svi koji čuju o njima znaju da je moguće slijedi zapovijedi i skupe hrabrost da krenu putem kreposti"(Život sv. Antuna, 93,5-6).

Da, braćo i sestre! Toliko je razloga da budemo zahvalni svetom Atanaziju. Njegov život, kao i život Antunov i životi bezbrojnih drugih svetaca, pokazuje nam da "tko ide prema Bogu ne udaljava se od ljudi, nego im postaje doista blizak"(Deus caritas est, 42).


Pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:
Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a posebno bračne parove iz župa Stolac, Studenci i Mostar. Neka vaše obitelji prati Božji blagoslov, kako bi vaša uzajamna ljubav i vjernost bile živa slika odnosa između Krista i njegove Crkve. Hvaljen Isus i Marija!

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 20. lipnja 2007.