Duh Sveti je duša Crkve

Draga braćo i sestre!

Crkva diljem svijeta danas, na svetkovinu Duhova, iznova proživljava otajstvo svoga rođenja, vlastitog „krštenja" u Duhu Svetom (usp. Dj 1,5), koje se dogodilo u Jeruzalemu pedeset dana nakon uskrsnuća, upravo na židovski blagdan Pedesetnice. Uskrsli Isus je rekao učenicima: „Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor" (Lk 24,49). To se zbilo u dvorani Posljednje večere, dok su svi bili okupljeni u molitvi s Marijom, Djevicom Majkom. Kao što čitamo u Djelima apostolskim, iznenada se na to mjesto spustio snažni vjetar te ognjeni jezici siđoše na svakog od nazočnih. Apostoli tada iziđoše i počeše propovijedati na različitim jezicima da je Isus Krist, Sin Božji, koji je umro i uskrsnuo (usp. Dj 2, 1-4). Duh Sveti, koji je s Ocem i Sinom stvorio svemir, koji je vodio povijest izraelskog naroda i govorio po prorocima, koji je u punini vremena surađivao u našem otkupljenju, na Duhove je sišao na Crkvu i učinio je misionarskom, pozvavši je da naviješta svim narodima pobjedu Božje ljubavi nad grijehom i smrću.

Duh Sveti je duša Crkve. Na što bi se ona svela da nije Njega? Bila bi jamačno veliki povijesni pokret, složena i trajna društvena institucija, možda neka vrsta humanitarne organizacije. Takvom je zapravo i smatraju oni koji je ne promatraju očima vjere. Međutim, u njezinoj pravoj naravi kao i u njezinoj istinskoj povijesnoj prisutnosti, Crkvu neprestance oblikuje i vodi Duh njezina Gospodina. Ona je živo tijelo, čija vitalnost je upravo plod nevidljivog Duha Božjega.

Djevica Marija divna je slika Crkve u trajnoj mladosti Duha, misionarske Crkve utjelovljene Riječi, pozvane nositi tu Riječ svijetu i svjedočiti je osobito u služenju s ljubavlju. Zazovimo stoga zagovor Presvete Marije, da izmoli Crkvi našeg vremena da bude snažno ojačana Duhom Svetim. 

(Benedikt XVI., Regina Caeli, 2009.)