Vjerujem u Tebe

Kršćanska je vjera više no opcija za nekakav duhovni temelj svijeta; njezin središnjiobrazac ne glasi: »Vjerujem nešto«, već: »Vjerujem u Tebe«. Ona je susret s čovjekom Isusom i u tom susretu doživljava smisao svijeta kao osobu. U svom životu od Oca, u neposrednosti i intenzivnosti svog ophođenja s Bogom, koje je molitva, štoviše, gleda­nje, on je Božji svjedok po kojemu je Nedohvatljivi postao dohvatljiv, a Daleki bliz. Još više: on nije samo svjedok kojemu vjerujemo ono što je gledao u jednoj egzistenciji koja je stvarno izvršila obrat od lažnog zadovoljenja s onim što je površinsko prema dubini cjelovite istine; ne, on je prisutnost samoga Vječnoga u ovom svijetu. U njegovu životu, u bespridržajnom predanju njegova bića za ljude, smisao svijeta je sadašnjost; on nam se pruža kao ljubav, koja i mene ljubi, i takvim nepojmivim darom lju­bavi koja nije ugrožena propadljivošću niti egoističkim pomućenjem ona čini život življenja vrijednim. Smisao svijeta je Ti, ali samo onaj koji nije i sam otvoreno pitanje, već temelj svega, temelj koji ne treba nikakva drugoga temelja. Tako je vjera nalaz jednoga Ti koji me nosi i koji mi u svoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskog susreta poklanja obećanje neuništive lju­bavi, koja ne samo čezne za vječnošću nego je i pru­ža. Kršćanska vjera živi ne samo od toga što postoji objektivni smisao nego što me taj Smisao poznaje i ljubi, da mu se mogu povjeriti poput djeteta koje zna da su sva njegova pitanja u majčinom »ti« na sigurnom mjestu. Na taj način vjera, povjerenje i ljubav u krajnjoj su liniji jedno, i svi sadržaji oko kojih kruži vjera samo su konkretizacije onog obra­ta na kojemu sve počiva, onog »Vjerujem u Tebe«— otkrića Boga na licu čovjeka Isusa iz Nazareta.Dakako, time ne prestaje razmišljanje — to smo već ranije vidjeli. Jesi li ti zaista onaj: to se u jednom mračnom trenutku tjeskobno pitao već Ivan Krsti­telj, prorok koji je sam svoje učenike poslao Rabbiju iz Nazareta i priznao mu da je veći od njega, onaj kome je on mogao tek pripraviti put. Jesi li ti to zaista? Vjernik će uvijek nanovo doživljavati onaj mrak u kojemu ga opkoljuje protivljenje ne­ vjerovanja kao kakva tmurna, neizbježna tamnica a ravnodušnost svijeta, koji jednako korača dalje kao da se ništa nije dogodilo, izgleda mu kao poru­ga njegovoj nadi. Jesi li ti to zaista — to pitanje ne moramo postaviti samo zbog poštenog mišljenja i odgovornosti uma već i zbog unutarnjeg zakona ljubavi, koja bi željela sve više spoznati onoga uz koga je pristala, zato da bi ga mogla više ljubiti. Jesi li ti to zaista—sva razmišljanja u ovoj knjizi podređena su na kraju ovom pitanju i tako kruže oko onog temeljnog oblika vjeroispovijesti: Vjeru­jem u tebe, Isuse iz Nazareta, kao u onoga koji je smisao (»logos«) svijeta i mojega života.