nedjelja, 28. kolovoza 2016.

Sveti Augustin - zaštitnik bloga

Danas (28.8.) Crkva slavi velikog crkvenog naučitelja svetog Austustina - on je zaštitnik našega bloga.
Sveti Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična kroz cijeli život.
Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli “fantastična”), prava vjernica. Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je “prijateljicu”, s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.
Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče buditi “ljubav prema mudrosti”. Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.
Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.
Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.
Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”
Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeća: “U meni su dva čovjeka…” Međutim Milano će postati odlučna točka njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: “O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.” Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealističkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršćanstvu. Međutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici.
Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je braniti ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlastitog iskustva.
Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!” Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).
Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.
Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.
Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.
Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.
Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: “Augustin – svećenik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Zaređen je za svećenika 391. godine.
Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.
Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao “ne kao predstojništvo, već kao služenje”. Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)

Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: “Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.”
Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i kršćanskoga svijeta, osobito one što ih prouzročiše donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i budućih vremena. On je najznačajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remek-djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistička je hereza naučavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne čistoće i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čistih u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Naučavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i učinkovitost vezala uz čistoću djelitelja. Za Augustina je to značilo svoje ufanje stavljati u čovjeka, a ne u Krista, uzročnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znači da nije Petar ili Ivan koji krsti, već je to Krist sam.
Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povraćena u prvotno stanje. Krist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka jer po njoj postaje homo novus – novi čovjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima.
Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora surađivati, a to znači živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!” Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost. Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomoćnika.
Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju.
U Ispovijestima Augustin priznaje: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”
(preuzeto sa bitno.net)

subota, 27. kolovoza 2016.

Sveti Augustin i papa Benedikt XVI.


Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji

S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.
(dr. sc. don Ivan Bodrožić, tekst objavljen na stranici bitno.net 13. siječnja 2012.)

subota, 20. kolovoza 2016.

XXI. nedjelja kroz godinu (C) - Benedikt XVI.


I današnje bogoslužje donosi Kristove riječi koje su u isto vrijeme poučne ali i zbunjujuće. Za njegova posljednjeg uspona prema Jeruzalemu, netko ga pita: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" A Isus odgovara: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći" (Lk 13,23-24). Što označuju ova "uska vrata"? Zašto mnogi ne uspijevaju ući? Je li riječ o nekom prolazu pridržanom samo nekolicini izabranih? Zapravo, ovaj način razmišljanja Isusovih sugovornika još uvijek je aktualan: uvijek ovdje vreba napast da se prakticiranje vjere protumači kao izvor povlastica i sigurnosti. U stvarnosti, Kristova poruka usmjerena je upravo suprotno: svi mogu ući u život, ali za sve su vrata "uska." Nema povlaštenih. Prelazak u vječni život otvoren je svima, no "uzak" je jer je zahtjevan, iziskuje napor, odricanje, mrtvenje vlastitoga egoizma.
Evanđelje nas, kao i proteklih nedjelja, ponovno poziva da promišljamo o budućnosti koja nas očekuje i na koju se moramo pripraviti za vrijeme ovog našeg hodočašća na zemlji. Spasenje što ga je Isus izvršio svojom smrću i uskrsnućem, sveopće je. On je jedini Otkupitelj i poziva sve na gozbu besmrtnoga života. No pod jednim jedinim uvjetom i jednakim za sve: valja uložiti napor da ga se slijedi i oponaša, uzimajući na se svoj križ i posvećujući svoj život služenju braći, kao što je to i on učinio. Ovaj je uvijet za ulazak u nebeski život, dakle, jedinstven i općenit. O posljednjem danu - podsjeća dalje Isusu u Evanđelju - nećemo biti suđeni na temelju nekih zamišljenih povlastica, nego prema svojim djelima. "Zlotvori" će se naći isključeni, dok će biti prihvaćeni svi oni koji budu činili dobro i tražili pravdu, pa i pod cijenu raznih žrtvi. Neće stoga biti dovoljno izjaviti da smo „prijatelji" Kristovi, hvaleći se lažnim zaslugama: "Mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!" (Lk 13,26). Pravo prijateljstvo s Isusom izriče se načinom života: izriče se dobrotom srca, poniznošću, krotkošću i milosrđem, ljubavlju prema pravdi i istini, iskrenom zauzetošću za mir i pomirenje. Ovo je, mogli bismo reći, "osobna iskaznica" koja nas određuje kao njegove prave "prijatelje"; to je "putovnica" koja će nam omogućiti da uđemo u život vječni.
Draga braćo i sestre, želimo li i mi proći na uska vrata, moramo nastojati da budemo maleni, to jest ponizna srca poput Isusa. Poput Marije, njegove i naše Majke. Ona je prva, nakon svoga Sina, prošla putem križa te je uzeta u nebesku slavu, kao što smo se spomenuli prije nekoliko dana. Kršćanski je narod zaziva kao Vrata nebeska (Ianua Caeli). Zamolimo je da nas vodi u našim svakodnevnim odlukama, putem koji vodi do "nebeskih vrata."

Benedikt XVI.,
 Angelus, XXI. nedjelja kroz godinu
Nedjelja, 26. kolovoza 2007. 

petak, 19. kolovoza 2016.

Benedikt XVI. o svetom Bernardu


Sveti Bernard iz Clairvauxa je prozvan "posljednji od otaca" Crkve zato jer je u 12. stoljeću, ponovno, obnovio i učinio prisutnom teologiju otaca.
Nisu nam poznate sve pojedinosti iz njegova djetinjstva; znamo tek da je rođen 1090. u Fontainesu u Francuskoj u mnogobrojnoj i osrednje imućnoj obitelji. Još kao mladić posvetio se učenju takozvanih slobodnih umjetnosti – navlastito gramatike, retorike i dijalektike – u školi kanonika crkve Saint-Vorle, u Chatillon-sur-Seini i u njemu je polako sazrijevala odluka da stupi u redovnički život. S dvadesetak godina stupio je u Cîteaux, novu monašku ustanovu, koja je bila fleksibilnija od drevnih i časnih tadašnjih samostana i, istodobno, stroža u provođenju u djelo evanđeoskih savjeta. Nekoliko godina kasnije, 1115. godine, Bernarda je pozvao sveti Stefan Harding, treći opat Cîteauxa, da utemelji samostan u Clairvauxu. Ovdje je mladi opat (imao je tada svega 25 godina) ima priliku izoštriti vlastito shvaćanje redovničkog života i nastojati ga pretočiti u djelo. Promatrajući disciplinu u ostalim samostanima, Bernard je odlučno dozivao u pamet nužnost umjerenog života i osjećaja za mjeru u svemu, kako za stolom tako i u odijevanju i samostanskim zdanjima, preporučujući uzdržavanje i skrb za siromašne. U međuvremenu zajednica u Clairvauxu je postajala sve brojnija i broj njezinih ustanova se sve više povećavao.
Istih tih godina, prije 1130. godine, Bernard je otpočeo obilnu korespondenciju s mnogim osobama, kako s važnim ličnostima tako i s ljudima skromna društvena staleža. Mnoštvu pisama iz toga razdoblja treba pridodati brojne homilije (Sermoni), kao i izreke i traktate (rasprave). Iz toga razdoblja potječe veliko prijateljstvo Bernarda s Vilimom, opatom Saint-Thierryja, kao i s drugim Vilimom iz Champeauxa, koji se ubrajaju među najvažnije ličnosti 12. stoljeća. Od 1130. nadalje počeo se baviti brojnim i teškim pitanjima Svete Stolice i Crkve. Zbog toga je morao sve češće izbivati iz svoga samostana, a katkad i iz Francuske. Ustanovio je također neke ženske samostane i izmjenjivao brojna pisma bogata duhovnog i teološkog sadržaja s Petrom Časnim, opatom Clunyja. Njegovi polemički spisi bili su upereni prije svega protiv Abelarda, velikog mislioca koji je imao novi pristup bavljenju teološkim radom, uvodeći prije svega dijalektičko-filozofsku metodu u konstrukciju teološke misli. Bernard se borio također protiv krivovjerja katara, koji su prezirali materiju i ljudsko tijelo, prezirući, samim tim, Stvoritelja. Osjećao je, pak, svojom dužnošću braniti Židove, osuđujući sve rašireniji antisemitizam. Zbog ovog potonjeg vidika njegova apostolskog djelovanja, nekoliko desetljeća kasnije, Efraim, bonski rabin, uputio je Bernardu srdačne pozdrave.
U istom razdoblju sveti je opat napisao svoja najčuvenija djela, poput veoma glasovitih Homilija o Pjesmi nad pjesmama. Posljednjih godina života – umro je 1153. – Bernard je morao ograničiti svoja putovanja, no nije ih potpuno prekinuo. Iskoristio je to da doradi i dovrši pisma, homilije i rasprave. Vrijedi ovdje spomenuti jednu dosta posebnu knjigu, koju je dovršio upravo u tome razdoblju, 1145. godine, kada je jedan njegov učenik, Bernardo Pignatelli, izabran za papu uzevši ime Eugenije III. U toj prigodi, Bernard, kao duhovni otac, napisao je svome duhovnom sinu tekst De Consideratione, koji sadrži pouke o tome kako biti dobar Papa. U toj knjizi, koja ostaje korisno štivo za pape svih vremena, Bernard ne opisuje samo kako biti dobar papa, već izlaže također duboku viziju otajstva Crkve i Kristova otajstva, koja se, na kraju, pretače u kontemplaciju otajstva jednoga i trojedinog Boga: "S traženjem toga Boga, kojega se još uvijek nedovoljno traži, mora se nastaviti", piše sveti opat, "ali možda se može bolje tražiti i pronaći molitvom no raspravom. Završimo ovim knjigu, ali ne traženje" (XIV, 32: PL 182, 808), putovanje prema Bogu.
Htio bih se sada zadržati samo na dva središnja aspekta bogata Bernardova nauka: oni se odnose na Isusa Krista e na Presvetu Mariju, njegovu Majku. Pažnja koju je posvetio prisnom i živom dioništvu vjernika u Božjoj ljubavi u Isusu Kristu ne donosi nove smjernice u znanstveni statut teologije. No, na više no odlučan način, opat iz Clairvauxa predstavlja i prikazuje teologa kao kontemplativnu osobu i mistika. Samo Isus – insistira Bernard osvrćući se na složena dijalektička promišljanja svoga doba – samo Isus je "med u ustima, milozvučna pjesma u uhu, veselje u srcu (mel in ore, in aure melos, in corde iubilum)". Upravo otud potječe naslov Doctor mellifilus (slatki naučitelj) koji mu je dodijelila tradicija: njegova hvala Isusu Kristu, naime, "teče kao med". U iscrpljujućim borbama između nominalista i realista – dviju filozofskih struja toga doba – opat iz Clairvauxa neumorno ponavlja kako se samo jedno ime broji, to je ime Isusa Nazarećanina. "Svaka je hrana duše suha", ispovijedao je, "ako nije posuta ovim uljem; neslana, ako nije začinjena tom solju. To što pišeš za mene nema okusa, ako u tome ne čitam Isusa". I zaključuje: "Kada raspravljaš ili govoriš, za mene ništa nema ukusa, ako ne čujem da se u tome razliježe zvuk Isusova imena" (Sermones in Cantica Canticorum XV, 6: PL 183,847). Za Bernarda, naime, prava spoznaja Boga sastoji se u osobnom, dubokom iskustvu Isusa Krista i njegove ljubavi. A to, draga braćo i sestre, vrijedi za svakog vjernika: vjera je nadasve osobni, prisni susret s Isusom, vjera je iskustvo njegove blizine, njegova prijateljstva, njegove ljubavi i jedino tako se uči poznavati ga sve više i ljubiti ga i nasljedovati sve više. Dao Bog da se to obistini u svakom od nas!
U jednom drugom slavnoj Homiliji na nedjelju u osmini Marijina Uznesenja sveti opat s oduševljenjem opisuje prisno dioništvu Marije u otkupiteljskoj žrtvi Sina: "O sveta Majko – klicao je – doista je mač probio tvoju dušu!... Silna bol prože tvoju dušu, tako da te s pravom možemo nazivati više no mučenicom, jer u tebi dioništvo u Sinovljevoj muci po svojoj snazi uvelike natkriljuje tjelesne patnje mučenika" (14: PL 183,437-438). Za Bernarda nema nikakve sumnje: "Per Maria ad Iesum", po Mariji prispjevamo k Isusu, On jasno potvrđuje Marijinu subordiniranost Isusu, sukladno osnovnim postavkama tradicionalne mariologije. Ali sadržaj Homilije potvrđuje također povlašteno mjesto Djevice u ekonomiji spasenja, uslijed veoma osobitog sudjelovanja Majke (compassio) u Sinovljevoj žrtvi. Nije stoga nimalo slučajno što je, stotinu godina nakon Bernardove smrti, Dante Alighieri, u posljednjem spjevu Božanske komedije, stavio u usta "slatkog naučitelja" uzvišenu molitvu Mariji: "Djevice Majko, kćeri svoga Sina, / najponizniji i najuzvišeniji nadstvore, / čvrsti putokazu k vječnoj domovini, …" (Raj 33, rr. 1 sl.).
Ta razmišljanja, karakteristična za jednoga zaljubljenika u Isusa i Mariju kao što je to bio sveti Bernard, i danas su zdrava pobuda ne samo teolozima, već svim vjernicima. Ponekad se pokušava riješiti temeljna pitanja o Bogu, o čovjeku i o svijetu samim snagama razuma. Sveti Bernard, međutim, čvrsto usidren u Bibliji i u crkvenim ocima, podsjeća nas da bez duboke vjere u Boga, jačane molitvom i razmatranjem, bez prisnog odnosa s Gospodinom, naša su razmišljanja o božanskim otajstvima izložena opasnosti da postanu isprazno umovanje i gube svoju vjerodostojnost. Teologija upućuje na "znanost svetaca", na njihovo shvaćanje otajstava Boga života, na njihovu mudrost, taj dar Duha Svetoga, koji postaju referentna točka teološke misli. Zajedno s Bernardom iz Clairvauxa i mi moramo prepoznati da čovjek bolje traži i lakše nalazi Boga "molitvom no raspravom". Na kraju krajeva, pravi lik teologa i svakog vjerovjesnika ostaje apostol Ivan, koji je privinuo glavu na Učiteljeve grudi.
Želim zaključiti ova razmišljanja o svetom Bernardu zazivom Mariji, koji čitamo u jednoj njegovoj lijepoj homiliji. "U opasnostima, u tjeskobama, u nesigurnostima – kaže on – misli na Mariju, zazovi Mariju. Neka ti njezino ime ne silazi nikada s usana, neka se ne izbriše iz tvoga srca; a pošto želiš da ti ona pritekne u pomoć svojim molitvama nikada ne zaboravi primjer njezina života. Ako je slijediš, ne možeš skrenuti s pravoga puta; ako se njoj moliš, ne možeš očajavati; ako misliš na nju, ne možeš pogriješiti. Ako ti je ona oslonac, nećeš pasti; ako te ona štiti, ne trebaš se bojati; ako te ona vodi, nećeš se umoriti; ako ti je njezino društvo milo, prispjet ćeš k cilju..." (Hom. II super "Missus est", 17: PL 183, 70-71).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 21. listopada 2009.

nedjelja, 14. kolovoza 2016.

Uznesenje Blažene Djevice Marije


Marijino uznesenje na nebo

Danas, na svetkovinu Uznesenja Bogorodice na nebo, slavimo prijelaz iz zemaljskog stanja u nebesko blaženstvo one koja je rodila u tijelu i prihvatila u vjeri Gospodara života. Čašćenje prema Djevici Mariji prisutno je u Crkvi već od samih početaka i već od početka 4. stoljeća javljaju se marijanski blagdani: u nekima se veliča Djevičina uloga u povijesti spasenja, u drugima se pak slave glavni trenuci njezina zemaljskog života. Značenje današnjeg blagdana sadržano je u zaključnim riječima dogmatske definicije, koju je proglasio časni Pio XII. 1. studenoga 1950.: "Marija vazda djevica, Bezgrješna majka Božja, nakon što je okončala svoj zemaljski život, bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu" (Apost. konst. Munificentissimus Deus, AAS 42 [1950.], 770).
Umjetnici svih razdoblja na svojim su slikama i kipovima prikazivali svetost Majke Gospodnje urešujući crkve i svetišta. Pjesnici, pisci i glazbenici pridonijeli su čašćenju Djevice himnima i liturgijskim pjesmama. Od Istoka do Zapada onu koja je Sva sveta zaziva se Majkom nebeskom, koja drži Sina Božjega u rukama i pod čijim okriljem nalazi utočite cio ljudski rod, drevnom molitvom: "Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji uvijek oslobodi Djevice slavna i blagoslovljena".
A u Evanđelju današnje svetkovine, sveti Luka opisuje ispunjenje spasenja po Djevici Mariji. Ona, u čijem se krilu utjelovio Svevišnji, nakon Anđelova navještaja, bez imalo je oklijevanja pohitila rođakinji Elizabeti da joj donese Spasitelja svijeta. I, doista, "čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj dijete u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga", prepozna Majku Božju u onoj "što povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina" (usp. Lk 1, 45). Dvije žene, koje su iščekivale ispunjenje Božjih obećanja, iskusiše predokus radosti dolaska Božjeg kraljevstva, radosti spasenja.
Draga braćo i sestre, povjerimo se Onoj koja – kao što kaže papa Pavao VI. – pošto je "uznesena u nebo nije prekinula svoje poslanje zagovora i spasenja" (apost. pob. Marialis cultus, 18, AAS 66 [1974], 130). Njoj, predvodnici apostolâ, pomoćnici mučenika, svjetlu svetih, uputimo svoju molitvu, moleći je da nas prati na ovom zemaljskom životu, da nam pomogne vidjeti nebo i da nas okupi jednoga dana kod svojega Sina Isusa.

Benedikt XVI., Angelus, 15. kolovoza 2010.

srijeda, 10. kolovoza 2016.

Intervju s papom Benediktom XVI. (objavljen u ožujku 2016.)



Intervju s papom Benediktom koji se nalazi u knjizi „Po vjeri. Nauk o opravdanju i iskustvo Boga u naviještanju Crkve i duhovnim vježbama“, a vodio ga je isusovac Jacques Servais . Intervju je napravljen u listopadu 2015. godine. Intervju je objavljen u ožujku 2016. godine. 
Vaša Svetosti, centralno pitanje ovogodišnjih studijskih dana, koje su predložili isusovački poglavari, jest opravdanje po vjeri. Zadnji svezak Vaših opera Omnia naglašava Vašu nepokolebljivu tvrdnju: „Kršćanska vjera nije jedna ideja, nego život“. Komentirajući slavnu Pavlovu tvrdnju (Rim 3,28), Vi ste u tom pogledu govorili o dvostrukoj transcendenciji: „Vjera je dar vjernicima koji im je darovan preko zajednice koja je pak plod Božjeg dara.“ Možete li nam pojasniti što podrazumijevate pod ovom tvrdnjom uzimajući u obzir cilj ovih studijskih dana: pojasniti pastoralnu teologiju i oživjeti duhovno iskustvo vjernika? 
Pitanje koje se ovdje postavlja jest: što je vjera i kako se počinje vjerovati? S jedne strane, vjera predstavlja duboki osobni odnos s Bogom. Ona me zahvaća u mojoj nutrini i postavlja me u apsolutnu neposrednu blizinu ispred Boga živoga tako da mu se mogu obraćati, voljeti ga i ući u zajedništvo s njim. Ali u isto vrijeme ova maksimalno osobna stvarnost je neodvojiva od zajednice: bitni dio naše vjere jest čin koji me uvodi među djecu Božju, u putujuću zajednicu braće i sestara. Susret s Bogom istovremeno znači da sam otvorenog duha, da sam istrgnut iz moje zatvorenosti te primljen u živu zajednicu Crkve. Crkva je također posrednik mojeg odnosa s Bogom koji međutim dolazi u moje srce na posve osoban način.
Vjera potječe iz slušanja (fidex ex auditu), uči nas sveti Pavao. Osluškivanje pak uvijek podrazumijeva drugu osobu. Vjera nije rezultat razmišljanja kao što nije ni pokušaj poniranja u dubine vlastitoga bića. Obje ove stvarnosti mogu biti prisutne, ali one su nedovoljne bez osluškivanja Boga tijekom kojeg me On, počevši od povijesti koju je On sam stvorio, poziva. Da bih mogao vjerovati, potrebni su mi svjedoci koji su susreli Boga i koji ga čine meni samome pristupačnim.
U svom članku o krštenju pričao sam o dvostrukoj transcendenciji zajednice te sam na taj način stavio naglasak još jednom na vrlo važan element: zajednica vjere se ne stvara sama od sebe. Ona nije skup ljudi koji imaju zajedničke ideje i koja odlučuje na koji način će širiti takve ideje. U tom slučaju bi sve bilo utemeljeno na jednoj odluci i na principu većine tako da bi na kraju to sve bilo ljudsko razmišljanje. Crkva tako sagrađena ne bi mogla biti jamac vječnog života niti bi mogla zahtijevati od mene izvršenje odluka koje mi zadaju muku te su u sukobu s mojim željama. Ne, Crkva nije nastala sama od sebe, ona je stvorena od Boga i On ju nastavlja neprestano oblikovati. To se očituje u sakramentima, posebice u sakramentu krštenja: postajem dio Crkve ne preko nekog birokratskog čina, nego preko sakramenta. To se može izreći i ovako: ja sam primljen u zajednicu koja se nije stvorila sama, zajednicu koja je usmjerena prema onomu što nju samu nadilazi.
Pastoral koji nastoji oblikovati duhovno iskustvo vjernika treba krenuti od ovih temeljnih stvarnosti. Potrebno je da napusti ideju o Crkvi koja nastaje sama od sebe te stavi naglasak na Crkvu koja postaje zajednica u zajedništvu Tijela Kristova. Pastoral treba omogućiti ljudima susret s Isusom Kristom i dovesti ih Njemu prisutnom u sakramentu.
Kad ste Vi bili pročelnik Kongregacije za nauk vjere, komentirajući Zajedničku deklaraciju Katoličke Crkve i Luteranske zajednice o doktrini opravdanja iz 1999. istaknuli ste različitost u shvaćanju u odnosu na Luthera i na pitanje spasenja i blaženstva, onako kao ih je on shvaćao. Lutherovo religiozno iskustvo bilo je pod utjecajem straha pred Božjim gnjevom – osjećaj stran modernom čovjeku, čije vrijeme je prilično obilježeno osjećajem Božje odsutnosti. Današnji ljudi se ne pitaju kako si osigurati vječni život, nego kako u nesigurnim uvjetima našeg društva postići određeni balans života, u potpunosti ljudskoga. Stoga može li nauk svetog Pavla o opravdanju po vjeru u ovom novom kontekstu doprijeti do „religioznog“ iskustva ili barem „osnovnog“ iskustva naših suvremenika?
Prije svega želim podsjetiti još jednom na ono što sam napisao u Communio (2000) o problematici opravdanja. Za današnjeg čovjeka, u usporedbi s čovjekom iz Lutherova vremena i klasičnom perspektivom kršćanske vjere, stvari su se u određenom smislu preokrenule. Nije više čovjek onaj koji vjeruje da treba opravdanje pred Bogom, nego je prema današnjem čovjeku Bog taj koji se treba opravdati pred svim strašnim situacijama prisutnima u svijetu, pred bijedom ljudskog bića, pred svim onime što bi u konačnici ovisilo o Bogu. U tom smislu smatram znakovitim ono što jedan katolički teolog na izravan i formalan način prihvaća taj preokret: Krist nije trebao patiti za ljudske grijehe, nego je trebao, takoreći, izbrisati Božju krivnju. Iako se većina kršćana ne slaže s ovim dramatičnim preokretom naše vjere, može se ipak reći da sve ovo upućuje na jedno takvo temeljno usmjerenje u našem vremenu. Kad Johann Baptist Metz ističe da današnja teologija treba biti osjetljiva na teodicejsko pitanje (theodizeeempfindlich), to izražava pozitivan pristup ovoj problematici. Čak i ne prihvaćajući tako radikalno odbacivanje crkvenog viđenja odnosa između Boga i čovjeka, današnji čovjek ima vrlo općenit osjećaj da Bog ne može dopustiti da propadne veći dio čovječanstva. U tom smislu briga za spasenje koja je nekad postojala danas je najvećim dijelom iščezla.
Unatoč tom, prema mojem mišljenju, i dalje postoji ali na drugi način, percepcija da nam je potrebna milost i oprost. Osobno smatram jednim od „znakova vremena“ činjenicu da ideja Božjeg milosrđa postaje sve dominantnija i centralnija – počevši od sestre Faustine čije vizije na razne načine odražavaju sliku Boga kakvu ima današnji čovjek, kao i njegovu potrebu za božanskom dobrotom. Papa Ivan Pavao II. bio je duboko zahvaćen takvim impulsom iako se to nije moglo uvijek vidjeti tako eksplicitno. Ali nije slučajno da njegova zadnja knjiga, koja je izdana neposredno prije njegove smrti, govori o milosrđu Božjem. Osvrnuvši se na iskustva koja su mu od najranijih godina njegova života potvrdila svu ljudsku okrutnost, on tvrdi da je milosrđe jedina i zadnja učinkovita reakcija protiv sila zla. Samo ondje gdje postoji milosrđe, prestaju okrutnost, zlo i nasilje. Papa Franjo se u svemu slaže s ovim. U svojem pastoralnom radu on nam neprestano govori o Božjem milosrđu. Upravo je milosrđe ono što nas dovodi k Bogu, dok nas pravednost čini uplašenim pred njim. Smatram da upravo to potvrđuje kako ispod oklopa sigurnosti u samog sebe i vlastitu pravednost suvremeni čovjek krije u sebi jednu duboku spoznaju svojih rana i svoje nedostojnosti pred Bogom. On je u iščekivanju milosrđa. Nije slučajno da  je prispodoba o milosrdnom Samarijancu tako bliska suvremenom čovjeku. Ali ne samo zbog toga što je u njoj naglašena socijalna komponenta kršćanstva ni zbog toga što je u njoj Samarijanac, nereligiozan čovjek, u odnosu na predstavnike religije predstavljen kao onaj koji djeluje u skladu s Božjom voljom dok su se službeni predstavnici religije iskazali nedostojno u odnosu na Boga. Jasno je da se sve to sviđa suvremenom čovjeku. Ali također mi se čini da ipak svi ljudi u svojoj nutrini očekuju da Samarijanac dođe i njima u pomoć, da se sažali nad njima, zalije njihove rane uljem, pobrine se za njih i dovede ih k ozdravljenju. Na koncu oni znaju da trebaju Božje milosrđe i njegovu nježnost. U suvremenom tehnološkom vremenu u kojem osjećaji više ne zauzimaju važnu ulogu, povećava se ipak želja za spasonosnom ljubavlju koja se besplatno dariva. Čini mi se da se u temi o božanskom milosrđu na novi način otkriva ono što znači opravdanje po vjeri. Ako pođemo od Božjeg milosrđa kojeg svi traže moguće je također danas ponovno interpretirati temeljnu srž nauka o opravdanju i prikazati ga u svoj njegovoj relevantnosti.
Kad Anselmo kaže da je Krist morao umrijeti na križu da bi ispravio neizmjernu uvredu učinjenu Bogu te tako ponovno uspostavio poremećeni poredak, on koristi izričaje teško prihvatljive današnjem čovjeku. Izražavajući se na takav način, riskira se projicirati na Boga sliku o gnjevnom Bogu koji pred ljudskim grijehom reagira na afektivan način, s osjećajima nasilja i agresivnosti kao što ih i mi sami možemo iskusiti. Kako je moguće pričati o Božjoj pravednosti, a da se pri tome ne dovede u pitanje uvjerenje vjernika da je kršćanski Bog „bogat milosrđem“? (Ef 2,4)? 
Konceptualnost svetog Anselma je za nas danas nerazumljiva. I naš je zadatak pokušati shvatiti na nov način istinu koja se skriva iza takvog načina izražavanja. Sa svoje strane, izričem tri gledišta o tom pitanju:
a) Kontrast između Oca koji na apsolutan način iziskuje pravdu i Sina koji sluša Oca te u svojoj poslušnosti prihvaća okrutni zahtjev pravde, nije samo nama danas neshvatljiva nego, polazeći od trinitarne teologije, ta teorija je sama u sebi pogrešna. Otac i Sin su jedno i zbog toga njihova volja jeab intrinseco.  Kad se u Maslinskom vrtu Sin bori s Očevom voljom, tu se ne radi o činjenici da bi on trebao prihvatiti okrutnu podložnost Bogu, nego o činjenici privlačenja čovječanstva unutar Božje volje. Ovom odnosu dvije volje, onoj Očevoj i Sinovoj, morat ćemo se vratiti opet u nastavku.
b) Zašto onda križ i otkupljenje? Danas na određen način, u iskretanjima moderne misli koja smo spomenuli, odgovor na ova pitanja može se drukčije formulirati. Pogledajmo nevjerojatnu količinu zla, nasilja, laži, mržnje, okrutnosti i arogancije, koja je zarazila i koja uništava čitav svijet. To zlo se ne može jednostavno proglasiti nepostojećim, to ne može ni Bog. To zlo treba očistiti, preobraziti i nadići. Stari Izraelci bili su uvjereni da je svakodnevno prinošenje žrtava za grijehe, a iznad svega veliki obredi Dana okajanja (Jom Kipur) nužno kao protuteža masi zla u svijetu i da samo uz takvo „raspoređivanje težine“ svijet može ostati podnošljiv. Kad hramskih žrtava više nije bilo, postavljeno je pitanje što se može suprotstaviti silama zla, kako pronaći protutežu. Kršćani su znali da je uništeni hram zamijenilo uskrslo tijelo raspetog Gospodina te da je njegova radikalna i neusporediva ljubav postala protuteža nemjerljivoj prisutnosti zla. Doista, znali su da su do tada prinesene žrtve samo jedna vrsta čežnje za pravom protutežom. Znali su i da je pred velikom moći zla dovoljna jedino beskonačna ljubav, beskonačno iskupljenje. Znali su da je raspeti i uskrsli Krist moć koja se može suprotstaviti moći zla i spasiti svijet. Na temelju toga su čak mogli razumjeti značenje vlastitog trpljenja sjedinjenog s trpećom Kristovom ljubavlju, koje je postalo dijelom otkupiteljske snage te ljubavi. Već sam citirao teologa prema čijem je mišljenju Bog morao trpjeti za svoje grijehe spram svijeta. Ako obrnemo perspektivu, na vidjelo izlaze sljedeće istine: Bog ne može jednostavno ostaviti „onako kako je“ masu zla koje proizlazi iz slobode koju nam je on sam dao. Samo On, koji je došao da sudjeluje u trpljenju svijeta, može otkupiti svijet.
c) Na ovom temelju odnos Oca i Sina postaje razumljiviji. Ovdje ću navesti odlomak iz knjige Henrija de Lubaca o Origenu, koji mi se čini veoma jasnim: „Otkupitelj je došao na svijet iz suosjećanja s čovječanstvom. Uzeo je na sebe naše muke čak i prije no što je razapet, čak i prije no što je sišao da se utjelovi u ljudskom tijelu: da ih nije prije iskusio, ne bi sudjelovao u našem ljudskom životu. No što je to trpljenje koje je unaprijed pretrpio za nas? To je bila muka ljubavi. No sam Otac, Bog svemira, onaj koji obiluje strpljivošću, milosrđem i suosjećanjem, zar i on ne trpi u određenom smislu? A vidio si, uostalom, i u pustinji, gdje te Gospodin, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića. (Pnz 1,31) Bog tako uzima na sebe naše putove kao što Sin Božji uzima na sebe naša trpljenja. Sam otac nije Otac bez patnje! Ako ga zazivamo, onda On zna za milosrđe i suosjećanje. On vidi trpljenje ljubavi. (Propovijedi o Ezekielu 6,6)“
U nekim dijelovima Njemačke postoji vrlo dirljiva pučka pobožnost u kojoj se razmatra Not Gottes(Božja potrebitost). Pred očima mi prolazi impresivna slika trpećeg Oca, koji kao Otac u sebi dijeli trpljenje sa Sinom. Vidim i sliku „prijestolja milosti“, koje je također dio pobožnosti: Otac podupire križ i Razapetoga, s ljubavlju se nadvija nad njega i njih dvojica kao da su zajedno na križu. Tako se na veličanstven i čist način vidi što znači Božje milosrđe, što znači Božje sudjelovanje u čovjekovu trpljenju. Nije posrijedi okrutna pravda ili Očev fanatizam, nego istina i stvarnost stvaranja: istinsko intimno prevladavanje zla, koje se u konačnici može postići samo u trpljenju ljubavi.
U “Duhovnim vježbama”, Ignacije Lojolski ne koristi starozavjetne slike osvete, za razliku od Pavla (usp. 2 Sol 1,5-9), ali nas ipak poziva da razmatramo kako su ljudi sve do Utjelovljenja „silazili u pakao“ (Duhovne vježbe br. 102, v. ds iv, 376), i da pogledamo primjer  „brojnih drugih koji su tamo završili za mnogo manje grijehe od onih što sam ih ja počinio“ (Duhovne vježbe br. 52). U tom je duhu sv. Franjo Ksaverski živio svoj pastoralni rad, uvjeren da mora nastojati spasiti od užasne sudbine vječnog prokletstva što je više moguće „nevjernika“. Nauk, formaliziran na Tridentinskom koncilu, u odlomku o sudu dobrima i zlima, kojeg su jansenisti kasnije radikalizirali, Katekizam Katoličke Crkve je mnogo suzdržanije preuzeo (usp. § 633, 1037). Može li se reći da se posljednjih desetljeća dogodila jedna vrsta „razvoja dogme“ koju bi Katekizam apsolutno morao uzeti u obzir?
Nema sumnje da smo suočeni s dubokom evolucijom dogme. Srednjovjekovni oci i teolozi još su mogli misliti da je cijelo čovječanstvo postalo katoličko i da poganstvo postoji samo na marginama. Otkriće Novog svijeta na početku modernog doba radikalno je promijenilo perspektivu. U drugoj polovici prošlog stoljeća potpuno je afirmirana svijest da Bog ne može pustiti sve nekrštene da propadnu i da čak čisto naravna sreća za njih ne predstavlja pravi odgovor na pitanje ljudske egzistencije. Ako je istina da su veliki misionari 16. stoljeća bili uvjereni da su nekršteni zauvijek izgubljeni – što objašnjava njihov misionarski žar – u Katoličkoj je Crkvi nakon II. vatikanskog koncila to uvjerenje definitivno napušteno.
Iz toga je proizašla dvostruka duboka kriza. S jedne strane, čini se da je to potisnulo svaku motivaciju za buduća misionarska nastojanja. Zašto bi netko pokušavao uvjeriti ljude da prihvate kršćansku vjeru kad se mogu spasiti i bez toga? Iskrsnulo je još jedno pitanje za kršćane: obvezatnost vjere i njezin način života postali su nesigurni i problematični. Ako ima onih koji se mogu i drukčije spasiti, u konačnici nije jasno zašto bi sam kršćanin bio obvezan zahtjevima kršćanske vjere i njezina morala. Ako vjera i spasenje više nisu međuovisni, i sama vjera gubi svoju motivaciju.
U posljednje je vrijeme formulirano nekoliko pokušaja pomirivanja univerzalne nužnosti kršćanske vjere s mogućnošću spasenja bez nje. Ovdje ću spomenuti dva: prvo, poznatu tezu Karla Rahnera o anonimnim kršćanima. On tvrdi da je temeljni, bitni čin kršćanske egzistencije, presudan za spasenje, u transcendentnoj strukturi naše svijesti, sadržan u otvaranju onome posve Drugome, prema jedinstvu s Bogom. Kršćanska bi vjera potakla osvješćivanje onoga što je strukturalno u čovjeku kao takvom. Tako kada čovjek prihvati sebe u svom bitnom bivstvovanju, on ispunjava bit bivanja kršćaninom, premda ne shvaćajući to na konceptualan način. Dakle, kršćansko se poklapa s ljudskim, i u tom je smislu svaki čovjek koji prihvaća sebe kršćanin, čak i ako to ne zna. Ta je teorija fascinantna, ali ona svodi kršćanstvo na čisto svjesnu predodžbu onoga što ljudsko biće jest u sebi i tako previđa dramu promjene i obnove koja u kršćanstvu zauzima središnje mjesto. Još je manje prihvatljivo rješenje što ga predlažu pluralističke teorije religije, po kojima su sve religije, svaka na svoj način, putovi spasenja, i da u tom smislu njihove učinke treba smatrati jednakima. Kritika religije koju nalazimo u Starom zavjetu, Novom zavjetu i u ranoj Crkvi bitno je realističnija, konkretnija i istinitija u svom propitivanju raznih religija. Tako pojednostavljena recepcija nije razmjerna veličini pitanja.
Sjetimo se naposljetku Henrija de Lubaca i s njim nekih drugih teologa koji su se osvrnuli na koncept zamjenskog otkupljenja. Za njih je Kristovo „postojanje za“ izraz temeljne figure kršćanskog života i Crkve kao takve. Istina je da problem nije time u cijelosti riješen, ali mi se čini da je to doista bitna intuicija koja tako dodiruje život pojedinog kršćanina. Krist, koji je jedinstven, bio je i jest za sve i za kršćane, koji u velebnoj Pavlovoj slici čine njegovo tijelo u ovome svijetu, sudjeluju u tom “postojanju za”. Kršćani, takoreći, nisu sami za sebe, nego su s Kristom za druge. To ne znači jednu vrstu posebne karte za ulazak u vječno blaženstvo, nego poziv na izgradnju zajedništva, svega. Ono što je čovjeku potrebno u redu spasenja je intimna otvorenost prema Bogu, intimno iščekivanje i prianjanje uz njega, a to također znači da mi s Gospodinom kojeg smo susreli, idemo ususret drugima i pokušavamo im učiniti vidljivim Božji dolazak u Kristu.
Moguće je to „postojanje za“ objasniti i malo apstraktnije. Čovječanstvu je važno da je to postojanje istinito, da se to vjeruje i prakticira. Da se za to trpi, da se ljubi. Te stvarnosti svojim se svjetlom probijaju u svijet i podupiru ga. Mislim da nam u sadašnjoj situaciji postaje sve jasnije ono što je Gospodin rekao Abrahamu – da bi desetorica pravednika bila dovoljna da spasi grad, ali da će on uništiti sam sebe ako ta brojka ne bude dosegnuta. Jasno je da trebamo još promišljati o tom cijelom pitanju.
Prema mnogim “laicistima”, obilježenima ateizmom 19. i 20. stoljeća, kao što ste rekli, upravo bi Bog – ako postoji – a ne čovjek, trebao odgovarati za nepravdu, za trpljenje nevinih, cinizam moći kojem nemoćno svjedočimo u svijetu i kroz povijest svijeta (v. Spe Salvi, br. 42) […] U Vašoj knjizi Isus iz Nazareta ponavljate ono što je za njih – i za nas – skandal: „Stvarnost nepravde i zla ne može se naprosto ignorirati i odgurnuti u stranu. Moramo je apsolutno nadvladati i poraziti. Tek ćemo tada imati pravo milosrđe.“ (Isus iz Nazareta, III 153, prema 2 Tim 2,13) Je li sakrament ispovijedi jedno od mjesta gdje se zlo može „popraviti“? Ako jest, kako?
Već sam pokušao kao cjelinu izložiti glavne točke povezane s tim pitanjem u svom odgovoru na vaše treće pitanje. Protuteža vlasti zla može se sastojati prvenstveno u božansko-ljudskoj ljubavi Isusa Krista, koja je uvijek veća od ijedne moguće moći zla. No nužno je da se postavimo unutar tog odgovora što nam ga Bog daje po Isusu Kristu. Čak i ako je pojedinac odgovoran za djelić zla i prema tome je sudionik u moći zla, ipak može zajedno s Kristom „dopuniti ono što nedostaje njegovoj patnji“ (usp. Kol 1,24). Sakrament pokore sigurno u tome ima važnu ulogu. To znači da uvijek dopuštamo da nas Krist oblikuje i preobražava, i da stalno prelazimo sa strane onoga koji uništava na stranu Onoga koji spašava.