srijeda, 30. studenoga 2016.

Apostol Andrija, uzor u nasljedovanju Krista


Draga braćo i sestre!

Prošle smo srijede dovršili naša promišljanja o velikom liku Šimuna Petra, kojega je Isus nazvao "stijenom", postavljajući ga za temelj svojoj Crkvi. Danas upravljamo svoju pozornost na njegova brata, Andriju, koji je također bio jedan od Dvanaestorice. Prva značajka koja nas iznenađuje kod Andrije njegovo je ime: ono nije hebrejsko nego grčko, što je jasan znak određene kulturalne otvorenosti njegove obitelji. U popisima Dvanaestorice, Andrija zauzima drugo mjesto, kao što je to slučaj kod Mateja (10,1-4) i Luke (6,13-16), ili četvrto mjesto, kod Marka (3,13-18) i u Djelima apostolskim (1,13-14). U svakom je slučaju uživao posebno poštovanje u prvim kršćanskim zajednicama.
Krvna veza Petra i Andrije, kao i zajednički poziv što im ga je Isus uputio, posebno su vidljivi u Evanđeljima. U njima čitamo: "Prolazeći uz Galilejsko more, Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mreže; bijahu ribari. I kaže im: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi" (Mt 4,18-19; Mk 1,16-17). U Četvrtom evanđelju nalazimo još jednu pojedinost: Andrija je najprije bio učenik Ivana Krstitelja. Jednoga ga je dana čuo kako Isusa proglašava "jaganjcem Božjim" (Iv1,36). Tada je krenuo te je, zajedno s još jednim neimenovanim učenikom, počeo slijediti mladoga Učitelja. Evanđelist Ivan kaže: "Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan" (Iv 1,37-39). Andrija je, tako, uživao u dragocjenim trenucima Isusove blizine. Izvještaj se nastavlja znakovitom opaskom: "Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: Našli smo Mesiju! - što znači Krist - Pomazanik. Dovede ga Isusu" (Iv 1,40-43), pokazujući neuobičajeni apostolski duh. Andrija je, dakle, bio prvi među apostolima pozvan da slijedi Isusa. Upravo ga na temelju toga liturgija bizantske Crkve časti pod naslovom Protoklitos, što znači "prvozvani." I sigurno je da se i zbog bratskoga odnosa između Petra i Andrije rimska i carigradska Crkva na osobiti način drže sestrinskima. Kako bi istaknuo taj odnos, moj prethodnik papa Pavao VI. vratio je 1964. relikvije sv. Andrije, dotad čuvane u vatikanskoj bazilici, pravoslavnom episkopu metropolitu grada Patrasa u Grčkoj, gdje je taj apostol prema tradiciji bio razapet.
Evanđeoska tradicija posebno spominje Andrijino ime u tri prigode. Prva je ona za umnažanja kruhova u Galileji. Tom je prilikom upravo Andrija dojavio Isusu da je ondje prisutan dječak koji je kod sebe imao pet ječmenih kruhova i dvije ribe: premalo - smatrao je Andrija - za svo mnoštvo koje se okupilo na onom mjestu (usp. Iv 6,8-9). Valja ovdje istaknuti Andrijin realizam: on je primijetio toga dječaka, no uočio je i nedostatnost onoga što je on imao. Isus je ipak znao kako da to učini dostatnim za mnoštvo osoba koje su ga došle slušati. Druga je prilika bila u Jeruzalemu. Izlazeći iz grada, jedan od učenika upozorio je Isusa na sjaj silnih zidova koji su podržavali Hram. Učiteljev je odgovor bio iznenađujući: rekao je da od tih zidina neće ostati ni kamen na kamenu. Andrija ga tada, zajedno s Petrom, Jakovom i Ivanom, upita: "Reci nam kada će to biti i na koji se znak sve to ima svršiti?" (Mk 13,1-4). Kako bi odgovorio na ovo pitanje Isus je izgovorio važnu besjedu o uništenju Jeruzalema na kraju vijeka, pozivajući svoje učenike da pozorno čitaju znakove vremena te da uvijek bdiju. Iz toga događaja možemo zaključiti da se ne trebamo bojati postavljati pitanja Isusu, no i da u isto vrijeme moramo biti spremni prihvatiti nauk što nam ga On nudi. U Evanđeljima je konačno zapisana i treća Andrijina inicijativa. Prizorište je opet Jeruzalem, malo prije Muke. O blagdanu Pashe, pripovijeda Ivan, pristigli su u sveti grad i neki Grci, vjerojatno simpatizeri židovstva i bogobojazni ljudi, kako bi tim blagdanom štovali Boga Izraelova. Andrija i Filip, dva apostola s grčkim imenima, poslužili su pred Isusom kao tumači i posrednici ovoj malenoj skupini Grka. Gospodinov je odgovor na njihovo pitanje, kako to često biva u Ivanovu evanđelju, bio zagonetan, no upravo tako postaje bogat značenjem. Isus kaže dvojici učenika, a po njima i grčkome svijetu: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,23-24). Što li znače ove riječi u svome kontekstu? Isus želi reći: Da, moj će se susret s Grcima dogoditi, ali ne kao jednostavan razgovor između mene i nekih osoba, potaknutih ponajprije znatiželjom. Mojom smrću, koja se može usporediti s padanjem pšeničnoga zrna na zemlju, doći će čas moje proslave. Iz moje će smrti na križu nastati velika plodnost: "mrtvo pšenično zrno" - znak moje smrti - postat će u uskrsnuću kruhom života za svijet; postat će svjetlom naroda i kultura. Da, susret s grčkom dušom, s grčkim svijetom, ostvarit će se u onoj dubini na koju ukazuje priča o pšeničnom zrnu koje k sebi privlači snage zemlje i neba te postaje kruhom. Drugim riječima, Isus proriče Crkvu sastavljenu od pogana kao plod svoje Pashe.
Vrlo stara predaja vidi Andriju ne samo kao tumača Grcima u susretu s Isusom što smo upravo spomenuli, nego ga drži i apostolom Grka u godinama koje su slijedile nakon Duhova. Prema tim predajama on je bio Isusov navjestitelj u grčkom svijetu. Petar je iz Jeruzalema, preko Antiohije, stigao do Rima kako bi ondje vršio svoje sveopće poslanje; Andrija je, pak, bio apostol grčkoga svijeta. Na taj su način njih dvojica predstavljeni u životu i smrti kao prava braća. To je bratstvo koje je simbolički izraženo posebnim odnosima među Crkvama Rima i Carigrada, doista sestrinskim Crkvama. Kasnija predaja, kako smo već spomenuli, izvještava o Andrijinoj smrti u Patrasu, gdje je i on podnio muku razapinjanja.
U tom uzvišenom trenutku on je, slično svome bratu Petru, tražio da bude obješen na križ drukčiji od onog Isusova. U njegovu je slučaju to bio poprečni križ, sastavljen od dvije koso nagnute grede, koji se po njemu i naziva "Andrijinim križem". Evo što je apostol prema jednoj staroj predaji nazvanoj Muka Andrijina (početak VI. st.) tada rekao: "Zdravo, Križu, okrunjeni tijelom Kristovim i urešeni njegovim udovima kao dragocjenim biserima. Prije nego što je Gospodin uzašao na tebe, ti si nanosio zemaljsku bol. Sada, opskrbljena nebeskom ljubavlju, prihvaća te se kao dar. Vjernici znaju, o tebi, koliku radost posjeduješ, kolike darove čuvaš. Stamen dakle i pun radosti pristupam k tebi, kako bi me i ti kličući primio kao učenika onoga koji je na tebi visio... O križu blagoslovljeni, koji si primio veličanstvo i ljepotu udova Gospodinovih!... Uzmi me i nosi me daleko od ljudi te me predaj mome Učitelju, da me po tebi primi onaj koji me po tebi otkupio. Zdravo, križu. Da, doista: Zdravo!" Kao što se vidi, ovdje je prisutna duboka kršćanska duhovnost, koja u križu vidi ne toliko sredstvo mučenja, koliko neprocjenjivo sredstvo punog združivanja s Otkupiteljem. Moramo iz toga naučiti vrlo važnu pouku: naši križevi dobili su na vrijednosti ako se o njima misli i ako ih se prihvati kao dio Kristova križa, ako ih dostigne sjaj njegova svjetla. Samo s toga križa i naše patnje postaju plemenite i dobivaju svoj pravi smisao.
Apostol Andrija poučava nas, dakle, da spremno slijedimo Isusa (usp. Mt 4,20; Mk 1,18), da poletno govorimo o Njemu onima koje susrećemo, te da ponajprije s Njime gradimo odnos istinske blizine, svjesni da samo u Njemu možemo naći krajnji smisao svoga života i svoje smrti.

Kateheza na općoj audijenciji
Srijeda, 14.lipnja 2006.

utorak, 29. studenoga 2016.

Kardinal Ratzinger o budućnosti Crkve


Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.
Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.
No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.
Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.
No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve .
Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.
I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatane preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom (op. Jean-Baptiste-Joseph Gobel) nego Crkva vjere. Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.
Originalni članak preuzet sa quovadiscroatia

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Dominus Iesus

Deklaracija Dominus Iesus koju potpisuje kardinal Ratzinger, predstojnik kongregacije za nauk vjere 2000. godine.

Posljednji razgovori- Vidovi pontifikata



Nakon što ste motu propriom Summorum Pontificum olakšali pristup prijašnjoj latinskoj misi, nastala je rasprava o molbenici Velikoga petka za obraćenje Židova. Vi ste potom u veljači 2008. taj tekst zamijenili novom formulacijom. Nije li se spor mogao izbjeći?


To su oni koji mi nisu teološki prijatelji montirali u Njemačkoj. Stvar stoji ovako: novu molbenicu Velikog petka poznajemo i svi su je prihvatili. Ali u međuvremenu smo, već s Ivanom Pavlom II., primili u Crkvu neke skupine sa starom liturgijom, na primjer Bratstvo svetoga Petra. Dakle, postojale su već mnoge redovničke zajednice, vjerničke zajednice koje su slavile staru liturgiju. Sa starom liturgijom Velikoga petka, koju se tako doista ne može prihvatiti. I čudim se da se ništa nije činilo protiv toga.
Bio sam mišljenja da se to ne može tako pustiti, da se i pobornici stare liturgije moraju u toj točki promijeniti. Stoga se moralo načiniti oblik molbenice koja se uklapa u duhovni stil stare liturgije, a istodobno je usklađena s našim modernim spoznajama o židovstvu i kršćanstvu. Kao i sve molitve Velikoga petka, i ova se obnovljena molitva Velikog petka sastoji od poziva na molitvu i od stvarne molbenice, Poziv na molitvu doslovno sam uzeo iz molbenice Časoslova. Stvarna je molbenica formulirana od tekstova Pisama. U tomu nije sadržano apsolutno ništa što bi opravdalo prigovore koje se u Njemačkoj uvijek iznova podgrijava.
I danas sam radostan što mi je uspjelo u staroj liturgiji pozitivno promijeniti ovu točku. Kada bi se, kako se iznova zahtjeva, povuklo ovu novu formulaciju molbenice, to bi značilo da bi se ponovno morao moliti stari, neprihvatljivi tekst s perfidi ludaei. No stanoviti su ljudi u Njemačkoj uvijek pokušavali mene maknuti. Znali su da najlakše ide preko Izraela i onda su montirali laž da je tu rečeno ne znam što. Moram reći da to držim gnusnim. Do tada se molilo staru molbenicu i ja sam je, za ovaj krug, zamijenio boljom. Međutim oni nisu htjeli da netko to razumije. 
(Problematika molbenice Velikog petka - (op. ur. bloga):
Dodatak 1:
Molbenica Velikog petak za Židove u tradicionalnom obredu prije i nakon izmjene pape Benedikta:
1. Molimo i za nevjerne Židove, da Bog i Gospod naš skine koprenu sa srdaca njihovih, te i oni spoznaju Isusa Krista, Gospoda našega. Svemogući vječni Bože, koji ni židovsku nevjeru od svojega milosrđa ne odgoniš: usliši molitve naše, što ih radi zasljepljenosti onoga naroda prinosimo, da upoznavši istine Tvoje svjetlosti, koja je Krist, iz svoje se tame otme. Po istom Gospodu.

Papa Benedikt preformulirao je ovu molitvu za tradicionalni obred na sljedeći način:
2. Molimo i za Židove, da Bog, naš Gospodin, rasvijetli njihova srca, da spoznaju Isusa Krista, Spasitelja svih ljudi. Svemogući vječni Bože, ti hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanje istine. Udjeli milostivo da kod ulaska punine naroda u tvoju Crkvu bude spašen sav Izrael. Po Kristu.
Dodatak 2.:
* Papa Pavao VI. je 1965. godine znatno izmjenio molitvu za novi obred ali je i dalje ostala sa jasnom porukom i željom:

Molimo i za Židove: da se Bog i Gospodin naš udostoji rasvijetliti ih sjajem svoga lica, da bi i oni priznali sveopćeg Otkupitelja, Isusa Krista našega Gospodina. Svemogući vječni Bože, koji si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: milostivo usliši molitve svoje Crkve, da bi u starini stečeni narod zavrijedio postići puninu otkupljenja. Po Gospodinu.

** Ali u Misalu iz 1970. je ne nalazimo nitu u ovom obliku, nego je molbenica znatno relativizirana, ne spominje se ni želja da židovski narod spozna Isusa Krista:
Molimo i za Židove: njima je prvima Gospodin Bog naš govorio. Neka im dade da rastu u njegovoj ljubavi i vjernosti Savezu. Svemogući vječni Bože, ti si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: usliši molitve svoje Crkve i narod Izraelski, svoju prvu baštinu, privedi punom otkupljenju. )

I o skandalu spolnoga zlostavljanja iscrpno smo govorili u Svjetlu svijeta. Na napad da ste glede spolnoga zlostavljanja prikrivali stvari nedavno ste iznova odgovorili Otvorenim pismom. Zašto vam je ovo pojašnjenje tako važno?


Jer se radi o istini i bilo bi pogubno kada bi ove klevete bile istinite. Ja sam kao predstojnik Kongerencije za nauk vjere, kada su stvari došle do mene, odmah reagirao. Najprije je kongerencija za kler zahtijevala nadležnost. No ja sam vidio da se ondje ne ide strogom linijom kakva je potrebna i to sam prenio na Kongerenciju za nauk vjere. Bio sam svjestan da je to teška zadaća, da ćemo naići na kritike, ali i da imamo ljude koji to mogu bolje svladati. Da se time bavi kongerencija za nauk vjere, trebao je biti znak da ova zadaća ima najviši prioritet za Crkvu.


U svojoj već spomenutoj molbenici Velikoga petka iz 2005. govorili ste o priljavštinama u Crkvi. Je li se ta riječ tada već odnosila na slučajeve spolnoga zlostavljanja?


Bilo je to prisutno, ali mislio sam na puno toga. Kao predstojnik Kongerencije za nauk vjere saznate tako mnogo stvari jer ondje stižu takvi skandali da čovjek mora imati jaku dušu da sve to podnese. Da u Crkvi ima prljavština, uvijek se zna, ali ono što kao predstojnik Kongerencije za nauk vjere moraš probaviti, vrlo je opsežno i zato sam jednostavno htio moliti i samoga Gospodina da nam pomogne.


Mnogi misle da Ivan Pavao II. nije tome problemu prilazio dovoljno ofenzivno.


Uvijek ovisi o informaciji. Kada je bio dovoljno informiran i vidio što se događa, posve je bio uvjeren da se to mora energično rješavati. Bilo je tako da polazeći od postojećega crkvenoga prava nisu bile moguće velike kazne. Rekao sam da su nam potrebne nove odredbe. papa mi je odmah dao slobodne ruke. Načinili smo nove pravne norme i strukture, Samo se tako moglo pristupiti tome problemu.


Iz knjige: Benedikt XVI., Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom (str. 211-213).
Više o knjizi na linku

nedjelja, 27. studenoga 2016.

I. nedjelja Došašća - Iščekivanje

Važnost iščekivanja u ljudskom životu




Danas, na Prvu nedjelju došašća, Crkva započinje novu liturgijsku godinu, novi hod u vjeri koji nam s jedne strane daje spominjati se događaja Isusa Krista a s druge nas usmjerava k njegovu konačnom ispunjenju. Upravo u znaku te dvojake perspektive živimo vrijeme došašća, upravljajući svoj pogled bilo na prvi dolazak Sina Božjega, kada se rodio od Djevice Marije, bilo na njegov ponovni dolazak u slavi, kada će doći "suditi žive i mrtve", kao što molimo u Vjerovanju. Htio bih se sada kratko osvrnuti na tu sugestivnu temu "iščekivanja", jer je riječ o duboko ljudskom aspektu, u kojem vjera postaje, tako reći, jedno s našim tijelom i našim srcem.
Čekanje, iščekivanje je nešto što se provlači kroz sav naš osobni, obiteljski i društveni život. Iščekivanje je prisutno u bezbroj situacija, od najmanjih i najbanalnijih pa do najvažnijih, koje nas obuhvaćaju potpuno i u dubini. Tu mislimo, među ostalim, na očekivanje prinove od strane roditelja; zatim na čekanje rođaka ili prijatelja koji nam dolazi u posjet izdaleka; mislimo isto tako - kada je riječ o mladim ljudima - na očekivanje ishoda nekog presudnog ispita ili razgovora za posao; u prisnim odnosima, na očekivanje susreta s ljubljenom osobom, odgovora na pismo ili na prihvaćanje oproštenja… Moglo bi se reći da je čovjek živ sve dok nešto iščekuje, sve dok je u njegovu srcu živa nada. I čovjek se prepoznaje po njegovim očekivanjima: naš duhovni i moralni "uzrast" može se mjeriti onim što iščekujemo, onim čemu se nadamo.
Svaki od nas, dakle, napose u ovome vremenu priprave za Božić, može se zapitati: što ja očekujem? Čemu, u ovom trenutku moga života, moje srce stremi? I to se pitanje može postaviti na razini obitelji, zajednice, naroda. Što, mi svi zajedno, očekujemo? Što je ono što ujedinjuje naše težnje, što nas povezuje? U razdoblju neposredno prije Isusova rođenja, u Izraelu je bilo vrlo snažno prisutno očekivanje Mesije, to jest Pomazanika, potomka kralja Davida, koji će jednom zauvijek osloboditi narod od svakog moralnog i političkog ropstva i uspostaviti Božje kraljevstvo. No nitko nije mogao ni zamisliti da bi se Mesija mogao roditi od skromne djevojke kao što je to bila Marija, zaručnica Josipa pravednoga. Čak ni ona to nije mogla zamisliti, a ipak u njezinu srcu je očekivanje Spasitelja bilo tako veliko, njezina vjera i njezina nada su bili tako gorljivi, da je On mogao naći u njoj dostojnu majku. Uostalom, sâm ju je Bog pripravio, prije vjekova. Postoji neka tajanstvena podudarnost između Božjeg očekivanja i iščekivanja Marijina, koja je bila stvorenje "puno milosti", potpuno raspoloživa za naum ljubavi Svevišnjega. Naučimo od nje, žene došašća, živjeti svakodnevne geste s novim duhom, sa osjećajem dubokog iščekivanja, koje jedino Božji dolazak može ispuniti.

Benedikt XVI.
Angelus, 28. studenog 2010.

nedjelja, 20. studenoga 2016.

Živio Krist Kralj

S prijestolja svoga križa Isus prigrljuje svakog čovjeka




Svetkovinu Krista kralja ustanovio je papa Pio XI. 1925. godine i, kasnije, poslije Drugog vatikanskog koncila, određeno je da je se smjesti na kraj liturgijske godine. Lukino Evanđelje predstavlja, kao na nekoj velikoj slici, Isusovo kraljevsko dostojanstvo u trenutku raspeća. Vođe naroda i vojnici ismjehivahu "Prvorođenca svakog stvorenja" (Kol 1, 15) i staviše ga na kušnju da vide ima li moć spasiti samoga sebe od smrti (usp. Lk 23, 35-37). Ipak, upravo "na drvu križa dolazi do izražaja uzvišenost Boga, koji je Ljubav. Ondje ga se može 'upoznati'. […] Isus nam daje 'život' jer nam daje Boga. On nam ga može dati jer je on sam jedno s Bogom" (iz knjige Benedikt XVI., Isus iz Nazareta). Naime, dok je bio raspet između dvojice razbojnika, jedan od njih, svjestan vlastitih grijeha, otvara svoje srce istini, dolazi do vjere i moli "kralja židovskog": "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje" (Lk 23, 42). Od onoga koji je "prije svega i sve stoji u njemu" (Kol 1, 17) takozvani "dobri razbojnik" odmah prima oproštenje i radost ulaska u Kraljevstvo nebesko. "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23, 43). Tim riječima, s prijestolja svoga križa, Isus prigrljuje svakog čovjeka s beskrajnim milosrđem. Sveti Ambrozije komentira da je to "lijepi primjer obraćenja kojem treba težiti: ubrzo je razbojniku udijeljeno oproštenje i milost svojim obiljem nadilazi ono što traži; Gospodin naime – kaže Ambrozije – uvijek daje više od onoga što se traži […] Život je biti s Kristom, jer tamo gdje je Krist tamo je Kraljevstvo" (Expositio Ev. sec. Lucam X, 121: CCL 14, 379).
Put ljubavi, kojeg nam Gospodin otkriva i kojim nas poziva kročiti, možemo razmatrati također u kršćanskoj umjetnosti. Naime, u stara vremena, " u uređivanju svetih kršćanskih zdanja […] običavalo se na istočnoj strani prikazivati Gospodina koji se vraća kao kralj – simbol nade, a na zapadnoj Posljednji sud kao simbol odgovornosti za naš život" (Enc. Spe salvi, 41): pokazatelj je to nade u beskrajnu Božju ljubav i zauzimanja da se vlastiti život uredi prema Božjoj ljubavi. Kada promatramo Isusove slike Isusa nadahnute na Novom zavjetu – kao što nas uči drevni koncil – to nam pomaže "shvatiti […] uzvišenost poniženja Božje riječi i […] spomenuti se njegova života u tijelu, u muci i u spasonosnoj smrti, kao i otkupljenja koje je to donijelo svijetu" (Koncil u Trullu [691. ili 692. godine], kan. 82). "Dà, trebamo ga, upravo zato da […] postanemo kadri prepoznati u probodenom srcu Raspetoga Božje otajstvo" (J. Ratzinger, Teologia della liturgia. La fondazione sacramentale dell'esistenza cristiana, LEV 2010., 69).

Benedikt XVI., Svetkovina Krista Kralja, Angelus, 2010.

srijeda, 2. studenoga 2016.

Groblje - mjesto nade


Groblje kao mjesto nade: to je kršćansko gledanje. 
Tu je primijenjena vjera mučenika, primijenjena je vjera u uskrsnuće. 
No tome moramo dodati: nada jednostavno uklanja žalost. 
Vjera ima ljudska obilježja i ona je iskrena. 
Ona nam daje novi obzor, velik i utješan pogled u širinu vječnoga života, 
ali ona nas istodobno zaustavlja na mjestu na kojem se nalazimo. 
Ne trebamo potiskivati žalost, trebamo je prihvatiti, 
a pogledom u širinu ona će se postupno mijenjati te tako i nas same pročistiti,
 otvoriti nam oči za danas i za sutra. 
Bilo je vrlo ljudski što je ranija liturgija u misi za pokojne 
ispuštala aleluju i time dala upravo jasno prostor žalosti. 
Ne možemo jednostavno preskočiti sada našega života. 
Samo ako prihvatimo žalost, 
možemo naučiti otkrivati nadu u tmini.

J. Ratzinger, Božji sjaj u našem vremenu

utorak, 1. studenoga 2016.

Svetkovina svih svetih - Benedikt XVI


Svetkovina Svih svetih potiče nas razmišljati o dvojakom obzoru čovječanstva, kojeg na simboličan način izražavamo riječima "zemlja" i "nebo": zemlja predstavlja povijesni hod, nebo vječnost, puninu života u Bogu. I tako nas ovaj blagdan potiče promatrati Crkvu u njezinoj dvojakoj dimenziji: Crkvu na putu u vremenu i Crkvu u kojoj se slavi bez kraja, nebeski Jeruzalem. Ta dva vidika povezuje stvarnost "općinstva svetih": stvarnost koja započinje ovdje na zemlji i postiže svoje ispunjenje na Nebu. U ovozemaljskom svijetu Crkva je početak tog misterija zajedništva koje ujedinjuje ljudski rod, misterija potpuno usredotočena na Isusa Krista: on je onaj koji je uveo u ljudski rod tu novu dinamiku, pokret koji je vodi prema Bogu i istodobno prema jedinstvu, prema miru u dubokom smislu. Isus Krist – kaže se u Ivanovom Evanđelju (11, 52) – je umro "zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno" i to se njegovo djelo nastavlja u Crkvi koja je ujedno i "jedna" i "sveta" i "katolička". Biti kršćani, biti dijelom Crkve znači otvoriti se tome zajedništvu, kao neko sjeme koje se, umirući, otvara u zemlji i tjera klice prema gore, prema nebu.
Svetci – one koje je Crkva proglasila takvima, ali također svi svetci i svetice koji su samo Bogu poznati, a koje također danas slavimo – snažno su živjeli tu dinamiku. U svakome se od njih, na veoma osoban način, uprisutnio Krist, zahvaljujući svome Duhu koji djeluje po Riječi i sakramentima. Naime, biti sjedinjeni s Kristom, u Crkvi, ne poništava osobnost, već je otvara, preobražava snagom ljubavi i podjeljuje joj, već ovdje na zemlji, jednu vječnu dimenziju. To u suštini znači postati suobličeni slici Sina Božjega (usp. Rim 8, 29), ostvarujući naum Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Ali ta uronjenost u Krista nas otvara – kao što sam rekao – također zajedništvu sa svim ostalim udovima njegova Mističnog tijela koje je Crkva, zajednica koja je savršena u "Nebu" gdje nema nikakve izolacije, suparništva ili odvojenosti. Na današnji blagdan osjećamo predokus ljepote toga života potpune otvorenosti pogledu ljubavi Boga i braće, u kojem smo sigurni da dopiremo do Boga u drugom i do drugoga u Bogu. S tom vjerom punom nade mi častimo sve svete i pripravljamo se na sutrašnji spomen vjernih mrtvih. U svetcima vidimo pobjedu ljubavi nad sebičnošću i smrću: vidimo da slijediti Krista vodi životu, vječnom životu, i daje smisao sadašnjosti, svakom trenutku koji prolazi, jer ga ispunja ljubavlju i nadom. Samo vjera u vječni život nam pomaže doista ljubiti povijest i sadašnjost, ali bez navezanosti, u slobodi hodočasnika, koji voli zemlju jer mu je srce na Nebu.
Neka nam Djevica Marija izmoli milost da čvrsto vjerujemo u vječni život i osjećamo se u punom zajedništvu s našim dragim pokojnicima.

Benedikt XVI., Angelus na svetkovinu Svih svetih 2012.