subota, 31. prosinca 2016.

Po Mariji k Isusu u Novoj godini




Crkva koja je ovih dana ostala u molitvenom klanjanju pred jaslicama, danas s osobitom ljubavlju promatra Djevicu Majku. Poistovjećuje se s njome dok motri tek rođeno Djetešce, povijeno i položeno u jasle. Poput Marije, i Crkva ostaje u šutnji, kako bi primila i čuvala nutarnje odjeke utjelovljene Riječi i kako ne bi gubila onu božansko-ljudsku toplinu koja proizlazi iz te prisutnosti. On je Blagoslov Božji! Crkva, poput Djevice, ne čini ništa drugo, već pokazuje svima Isusa, Spasitelja, te na sve odsijava svjetlo njegova lica, sjaj dobrote i istine.

Danas razmišljamo o Isusu, rođenom od Marije Djevice, kao "Knezu mira" (Iz 9,5). On je "mir naš", koji je došao razoriti "pregradu razdvojnicu" koja dijeli ljude i narode, razoriti "neprijateljstvo" (Ef 2,14). Stoga je Pavao VI., časne uspomene, htio da 1. siječnja postane i Svjetski dan mira: kako bi svaka nova godina započela u svjetlu Krista, velikog pomiritelja čovječanstva. Ponavljam danas svoje želje mira svima koji su na vlasti ili su odgovorni za narode i međunarodne ustanove, te svim muškarcima i ženama dobre volje. (Angelus, 1.1.2007.)

Kad čovjek dozvoli da ga rasvijetli sjaj istine, on postaje u svojoj nutrini odvažan graditelj mira. I iz liturgijskoga vremena što ga proživljavamo dolazi nam velika pouka: kako bismo prihvatili dar mira, moramo se otvoriti istini koja se objavila u osobi Isusa, koji nas je poučio "sadržaju", ali i "načinu djelovanja" mira, to jest ljubavi. Bog, koji je savršena i temeljna Ljubav, objavio se doista u Isusu preuzimajući našu ljudsku narav. Na taj nam je način pokazao i put mira: dijalog, praštanje, solidarnost. To je jedini put koji vodi do istinskoga mira. (Angelus, 1.1.2006.)

U bogoslužju ovog prvog dana u godini odzvanja trostruki biblijski blagoslov: "Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude!" (Br 6, 24-26). Mi možemo promatrati Božje lice, ono se učinilo vidljivim, objavilo se u Isusu: On je vidljiva slika nevidljivog Boga. I to zahvaljujući Djevici Mariji, čiji danas slavimo najveći naslov, kojim ona na jedincat način sudjeluje u povijesti spasenja: ona je naime Majka Božja. U njezinu krilu Sin Svevišnjega uzeo je naše tijelo i mi možemo promatrati njegovu slavu (usp. Iv 1, 14), osjetiti prisutnost Boga s nama. Započinjemo tako novu godinu upirući svoj pogled u lice Boga koji se objavljuje u Betlehemskom Djetešcu, i u lice Majke Marije, koja je poniznim predanjem prihvatila Božju namisao. Zahvaljujući njezinom velikodušnom "da" na svijetu se pojavilo svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9) i ponovno nam je otvoren put mira. (Angelus, 1.1.2012.) 


Upravimo ponovno pogled k Isusu, u naručju Marije, svoje Majke. Gledajući njega, koji je "Knez mira" (Iz 9, 5), shvaćamo da se mir ne postiže oružjem, niti ekonomskom, političkom, kulturnom i medijskom vlašću. Mir je djelo savjesti koje se otvaraju istini i ljubavi. Neka nam pomogne Bog da napredujemo na tome putu u novoj godini koju nam daje živjeti. (Angelus 1.1.2011.)

Danas nas liturgija podsjeća da je osam dana nakon rođenja Marija, zajedno sa svojim zaručnikom Josipom, prema Mojsijevu zakonu dala Djetešce obrezati te mu nadjenuše ime Isus, kako ga je nazvao anđeo (usp. Lk 2,21). To ime, koje znači "Bog spašava" je ispunjenje Božje objave. Isus je Božje lice, on je blagoslov za svakog čovjeka i za sve narode, on je mir za svijet. Hvala, Majko sveta, što si donijela na svijet Spasitelja, Kneza mira! (Angelus 1.1.2010.)

PP BENEDIKT XVI

subota, 24. prosinca 2016.

Sretan i blagoslovljen Božić uz papu Benedikta

Verbum caro factum est

"Verbum caro factum est"




S radošću vam naviještam božićnu poruku: Bog je postao čovjekom, došao je boraviti među nama. Bog nije dalek: on je blizu, štoviše, on je "Emanuel", Bog s nama. Nije neznanac: ima lice, lice Isusa.
To je uvijek nova, uvijek iznenađujuća poruka, jer nadilazi svaku našu najsmioniju nadu. Prije svega zato što to nije samo navještaj; to je događaj koji su vjerodostojni svjedoci vidjeli, čuli, dotakli u osobi Isusa Nazarećanina! Boraveći s njim, promatrajući njegova djela i slušajući njegove riječi, prepoznali su u Isusu Mesiju; a vidjevši ga uskrsloga, nakon što je bio raspet, stekli su sigurnost da je On, pravi čovjek, bio istodobno pravi Bog, jedinorođeni Sin koji je došao od Oca, pun milosti i istine (usp. Iv 1, 14).

"I Riječ tijelom postade". Pred tom objavom, ponovno se u nama budi pitanje: kako je to moguće? Riječ i tijelo su međusobno oprečne stvarnosti; kako može vječna i svemoćna Riječ postati krhki i smrtni čovjek? Na to pitanje postoji samo jedan odgovor: ljubav. Onaj koji ljubi želi dijeliti s onim kojeg ljubi, želi biti ujedinjen s njim, a Sveto pismo nam predstavlja upravo veliku povijest Božje ljubavi prema svom narodu, koja ima svoj vrhunac u Isusu Kristu.
Zapravo, Bog se ne mijenja: on je vjeran samome sebi. Onaj koji je stvorio svijet isti je onaj koji je pozvao Abrahama i objavio svoje ime Mojsiju: Ja sam koji jesam… Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev… Bog milosrdan i milostiv, bogat ljubavlju i vjernošću (Izl 3, 14-15; 34, 6). Bog se ne mijenja, on je ljubav oduvijek i zauvijek. On je u samome sebi zajedništvo, Jedinstvo u Trojstvu, i svako njegovo djelo i riječ imaju za cilj zajedništvo. Utjelovljenje je vrhunac stvaranja. Kada se u Marijinu krilu, po volji Očevoj i djelovanju Duha Svetoga, oblikovao Isus, utjelovljeni Sin Božji, stvoreni je svijet dostigao svoj vrhunac. Počelo koje uređuje svijet, Logos, počeo je postojati u svijetu, u jednom vremenu i jednom prostoru.
"I Riječ tijelom postade". Svjetlo te istine se očituje u onome koji ga prihvaća s vjerom, jer je otajstvo ljubavi. Samo one koji se otvore ljubavi bivaju obavijeni svjetlom Božića. Tako je bilo u betlehemskoj noći, tako je i danas. Utjelovljenje Sina Božjega je događaj koji se zbio u povijesti, ali istodobno nadilazi povijesne okvire. U noći svijeta zasjalo je novo svjetlo, koje se daje vidjeti jednostavnima očima vjere, krotkom i poniznom srcu onoga koji čeka Gospodina. Da je istina bila tek neka matematička formula, u stanovitom bi se smislu nametnula sama od sebe. No, istina je ljubav, pitanje vjere, "da" našega srca.
A što, zapravo, drugo traži naše srce, ako ne istinu koja je ljubav? Traži je dijete, svojim, tako nevinim i poticajnim, pitanjima; traži je mladić, koji želi pronaći duboki smisao svoga života; traže je muškarci i žene u svojoj zrelosti, da imaju vodilju i potporu u svom zauzimanju u obitelji i u radu; traži je starija osoba, da dadne puninu zemaljskog životu.


"I Riječ tijelom postade". Navještaj Božića je svjetlo također za narode, ono rasvjetljuje put čitavoga ljudskog roda. "Emanuel", Bog s nama, je došao kao Kralj pravednosti i mira. Njegovo kraljevstvo – znamo to – nije od ovoga svijeta, a ipak je važnije od svih kraljevstava ovoga svijeta. Ono je poput kvasca ljudskog roda: kada bi ga pomanjkalo, smanjila bi se snaga koja pokreće pravi razvoj i poticaj na surađivanje za opće dobro, na nesebično služenje bližnjemu, miroljubivu borbu za pravednost. Vjerovati u Boga koji je htio dijeliti našu povijest stalni nam je poticaj da se zalažemo u tome svijetu, također usred njegovih proturječja. To je razlog nade za sve one čije je dostojanstvo povrijeđeno ili se krši, jer Onaj koji je rođen u Betlehemu došao je osloboditi čovjeka od korijena svakog ropstva.

Draga braćo i sestre, "Riječ tijelom postala" došla je boraviti među nas, to je Emanuel, Bog koji nam je postao blizak. Razmatrajmo zajedno to veliko otajstvo ljubavi, pustimo da nam srce obasja svjetlo koje sja u betlehemskoj špilji! Sretan Božić svima!

Benedikt XVI.,
Urbi et orbi, Božić 2010

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Čudesna razmjena

Utjelovljenje - čudesna razmjena




Četvrta nedjelja Došašća uvijek nas potiče na promišljanje o otajstvu Gospodnjeg utjelovljenja, o otajstvu silaska Boga među ljude koji se dogodio u čudesnoj razmjeni koju nam opisuje sv. Irenej Lyonski - Bog je sebe učinio čovjekom, kako bismo mi bili pobožanstvenjeni. U ovom promišljanju o toj čudesnoj razmjeni protumačit ćemo ovaj događaj onako kako nam ga prikazuju evanđelja po Luki i Mateju koristeći se tumačenjem pape Benedikta XVI. iz djela Djetinjstvo Isusovo”.
Anđeoskim pozdravom Mariji, započinje Novi zavjet u stvarnome smislu. “U dijalogu između anđela i Marije”, kako tvrdi papa Benedikt, očituje se otajstvo trojstvenoga Boga” Pozdrav koji anđeo upućuje Djevici Mariji je grčkog porijekla chaire – raduj se (usp. Lk 1,28). Sama ta činjenica da pozdrav ima grčki korjen naznačuje kako se već ovdje, na početku, otvaraju vrata svim narodima svijeta. Ovaj pozdrav dakako ima duboki korijen i u Starom zavjetu te nas podsjeća na Kćer sionsku kojoj se poručuje da viče od veselja jer je kralj Izraelov u njezinoj sredini (Sef 3, 14-17).  Proroštvo je to koje nas odmah podsjeća na Mariju jer je sada Bog, druga Božanska osoba, u njezinu krilu - ona postaje kovčeg saveza, mjesto stvarnog Božjeg nastanjivanja.
Promotrimo sada kako se odvija i što nam poručuje događaj navještenja. Anđeo navješta Mariji da će začeti Sina Božjega koji će svijetu donijeti spasenje (usp. Lk 1,32-33). To spasenje pokazuje se u konočnoj uspostavi Davidova kraljevstva kojemu je obećana trajna stalnost. Anđeo ovdje navješta da Bog nije zaboravio svoje obećanje i da će se ono uskoro ispuniti u Djetetu koje će Marija začeti po Duhu Svetomu. Ovo kraljevstvo neće imati kraja jer nije izgrađeno na svjetovnoj moći nego svoj temelj pronalazi u vjeri i ljubavi te predstavlja nadu usred svijeta kojemu se čini da ga je Bog napustio. Ovo kraljevstvo ne poznaje kraja jer u njemu vlada Bog. Papa Benedikt kaže: “Obećanje koje je Gabriel priopćio Djevici Mariji istinito je. Ono se ispunja uvijek iznova. 
Promislimo sada o Marijinom odgovoru. Nakon anđelovog pozdrava ona ulazi u dijalog sama sa sobom i promišlja o anđelovim riječima, traga za shvaćanjem (usp. Lk 1,29).  “Ona se ovdje”, tako Benedikt XVI., “ pojavljuje kao žena velike nutrine koja koristi i srce i razum te pokušava shvatiti cjelinu Božje poruke. Ona tako postaje slika Crkve koja promišlja Božju riječ.” Djevica Marija se u svojoj zamišljenosti pita kako će to biti kad muža ne poznaje, no anđeo joj priopćava da neće postati majka uobičajenim putem. Ona će postati majkom tako što će ju osjeniti sila Duha Svetoga (usp. 1,34-35).  Marija se zatim izjašnjava s jednostavnim “da”, s jednostavnim “neka mi bude po riječi tvojoj” (usp. Lk 1,38).  Gospodin ne može otkupiti čovjeka bez njegovog slobodnog pristanka, bez njegovog slobodnog da. Crkveni su otci o ovome čekanju Marijina odgovora promišljali na dramatičan, misteriozan način. Oni kažu da je cijelo nebo zastalo, zaustavilo dah i čekalo Marijin odgovor.  Sveti Bernard, opisujući ovaj trenutak, moli Mariju: “Samo ovoga puta ne budi ponizna,  nego preuzetna! Daj nam svoje da.”  Marija postaje majka svojim “da” – po njezinoj poslušnosti Riječ je ušla u nju. Crkveni su otci u ovoj slici razvili misao kako i u nas, po vjeri i krštenju, Logos uvijek iznova dolazi i čini nas svojima.
Nakon Marijinog pristanka anđeo odlazi od nje, ostavlja je samu (Lk 1,38). Papa Benedikt nakon ovog velikog susreta promatra Mariju u običnoj svakodnevnici: “Veliki je čas susreta s Božjim glasnikom u kojemu se preokreće čitav život prošao i Marija ostaje sama s nalogom koji zapravo nadilazi svako ljudsko umijeće. Ona mora dalje ići putom koji vodi kroz mnoge tmnie – počevši s Josipovim strahom zbog njezine trudnoće do trenutka kada Isusa nazivaju mahnitim, štoviše do noći križa.” On u daljnjem promišljanju Marije u ovim teškim situacijama zamišlja koliko se često u svojoj nutrini ona morala vraćati času kad ju je pohodio anđeo Grabiel i ponovno slušati njegove riječi “Raduj se!” i “Ne boj se”.
Nakon promišljanja o Marijinim osjećajima koje je imala u susretu s anđelom, zaustavit ćemo se kratko i na drugom velikom liku Došašća, svetom Josipu.  Josip je nakon saznanja o Marijinoj trudnoći morao misliti da je ona prekinula zaruke te naći način kako da je otpusti – privatno ili javno. On se u svojoj pravednosti odlučio za skrovitiji način ne htijići Mariju izvrgnuti sramoti (usp. Mt 1,19). Papa Benedikt u ovoj odluci vidi znak Josipove pravednosti - on Mariji želi dobro i u času velikog razočarenja. Nakon ove Josipove odluke Gospodin preuzima inicijativu i u snu mu po svom glasniku donosi objašnjenje Mairjine trudnoće (usp. Mt 1,20). “Poruka koja mu se daje silna je i zahtijeva izvanrednu odvažnost vjere” - tako Benedikt XVI. I svetog Josipa anđeo potiče da se ne boji kao što je prije nekog vremena isto tako ohrabrio njegovu zaručnicu. “Ovim istim anđelovim poticajem Josip je sada uvučen u otajstvo utjelovljenja.”  Za objavu koju je anđeo donio svetom Josipu, evanđelist Matej nam donosi i Svetopisamsku potvrdu navedenih riječi - sve se to dogodilo da se ispuni Pismo: Evo djevica će začeti i roditi sina (usp. Mt 1,22-23). Taj dokaz Pisma ima zadaću pokazati da drevne riječi postaju stvarnost u Isusovoj osobi.  Ove riječi koje nam donosi Pismo u knjizi proroka Izaije, po tvrdnji pape Benedikta, potiču nas na “divljenje zbog činjenice što je riječ iz 733. godine prije Krista, koja je ostala nepojmiljiva, postala istinita u času začeća Isusa Krista – što nam je Bog uistinu dao veliki znak koji se odnosi na cijeli svijet.  Josip u poslušnosti izvršava anđelov nalog, uzima k sebi Mariju i djetetu nadijeva ima Isus – to je još jedno očitovanje njegove pravednosti.  
Na kraju promišljanja o ova dva događaja koja su promijenila živote Djevici Mariji i svetom Josipu, a s njihovim pristankom i cijelu povijest spasenja,  papa Benedikt se pita jesu li oni zaista istiniti: “Je li dakle istinito ono što govorimo u Vjerovanju – Vjerujem () u Isusa Krista () začeta po Duhu Svetom, rođena od Marije Dejvice? Odgovor glasi bez ograničenja: DA. Zbog toga je Isusovo začeće i rođenje od Djevice Marije temeljni element naše vjere i svijetli znak nade.
Neka nas otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega posve zahvati da promišljajući o ovom veličanstvenom događaju koje ljudsko oko nije do tada vidjelo, niti uho čulo (usp. 1 Kor 2,9), pripravi za dostojnu proslavu Gospodnjeg rođenja!


Daniel K.

Božić nije samo rođenje velike osobe




Draga braćo i sestre, upravo danas započinju dani došašća koji nas neposredno pripravljaju na Gospodinov Božić: ušli smo u Božićnu devetnicu tijekom koje se u mnogim kršćanskim zajednicama slave liturgijska slavlja koja resi obilje biblijskih tekstova kojima je cilj snažnije pobuditi iščekivanje Spasiteljeva rođenja. Cijela Crkva, naime, upire svoj pogled vjere u tu svetkovinu koja je sada već tako blizu pripremajući se, kao i svake godine, pridružiti radosnoj pjesmi anđela, koji su usred noći najavili pastirima čudesni događaj Otkupiteljeva rođenja, pozivajući ih da se zapute u betlehemsku spilju. Ondje leži Emanuel, Stvoritelj koji je postao stvorenje, povijen u pelene i položen u skromne jasle (usp. Lk 2,13-14).
Po ozračju koje ga čini prepoznatljivim, Božić je svetkovina svega svijeta. I oni koji se ne priznaju vjernicima, naime, mogu u tom kršćanskom blagdanu kojeg se slavi svake godine opaziti nešto čudesno i nadnaravno, nešto duboko što govori srcu. To je blagdan koji pjeva o daru života. Rođenje djeteta uvijek bi morao biti događaj koji donosi radost; zagrljaj novorođenčeta redovito budi u čovjeku osjećaje pažnje i brižnosti, ganuća i nježnosti. Božić je susret s novorođenim djetetom koje plače u siromašnoj spilji. Dok ga promatramo u jaslicama, kako ne pomisliti na mnogu djecu koja i danas, u mnogim dijelovima svijeta, dolaze na svijet u velikom siromaštvu? Kako ne pomisliti na neprihvaćenu i odbačenu novorođenčad, na onu koja ne uspije preživjeti zbog oskudice lijekova i nedovoljne brige? Kako ne pomisliti i na obitelji koje bi htjele iskusiti radost rođenja vlastitog djeteta ali im se ta želja nije ispunila? Pod utjecajem hedonističkog konzumerizma, nažalost, Božiću prijeti opasnost da izgubi svoj duhovni smisao i pretvori se u prigodu za kupnju i razmjenu darova zbog koje trgovci zadovoljno trljaju ruke! Poteškoće, nesigurnosti i sama ekonomska kriza kroz koju ovih mjeseci prolaze mnogobrojne obitelji, i kojom je pogođen čitav svijet, mogu biti poticaj na ponovno otkrivanje topline jednostavnosti, prijateljstva i solidarnosti, tih tipičnih božićnih vrijednosti. Nakon što se s njega skinu sve naslage konzumerizma i materijalizma, Božić može postati prigoda za prihvaćanje, kao osobnoga dara, poruke nade koja proizlazi iz otajstva Kristova rođenja.
Sve to, međutim, nije dovoljno da se shvati puna vrijednost svetkovine za koju se pripravljamo. Mi znamo da se o njoj slavi središnji događaj povijesti: utjelovljenje božanske riječi za otkupljenje ljudskog roda. Sveti Leon Veliki, u jednoj od svojih brojnih božićnih homilija, ovako kliče: "Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti. Jer je svanuo dan, za koji se svijet još od davnih vremena pripravljao, koji za nas znači novo otkupljenje i vječnu radost. Pred našim se očima, kao i svake godine, ponavlja neprolazno veliko otajstvo našega spasenja koje je obećano od početaka i koje se ispunilo na kraju vremena" (Homilija XXII.). Na tu se temeljnu istinu u svojim poslanicama više put vraća sveti Pavao. Galaćanima, primjerice, piše: "A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da… primimo posinstvo" (4,4). U Poslanici Rimljanima ističe logike i zahtjevne posljedice toga spasenjskog događaja: "ako pak djeca (Božja), onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo" (8,17). Ali poglavito sveti Ivan u Proslovu četvrtoga Evanđelja duboko razmišlja o otajstvu utjelovljenja. Zato je Proslov već davno ušao u božićnu liturgiju: u njemu se naime nalazi izraz koji označava uzrok naše radosti i sažima istinski sadržaj te svetkovine: "Et Verbum caro factum est et habitavit in nobis / I Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Iv 1,14).
Na Božić, dakle, ne obilježavamo tek obljetnicu rođenja velike osobe; ne slavimo jednostavno i na apstraktan način tajnu rođenja jednog čovjeka ili općenito tajnu života; još manje slavimo početak novog godišnjeg doba. Naprotiv, na Božić se spominjemo nečega vrlo konkretnog i važnog za ljude, nečega bitnog za kršćansku vjeru, spominjemo se istine koju sveti Ivan sažima u svega nekoliko riječi: "Riječ tijelom postade". Riječ je o povijesnom događaju kojeg se evanđelist Luka trudi smjestiti u točno određeni kontekst: zbio se u dane kada je izašla odredba o prvom popisu cara Augusta, kada je Kvirinije bio upravitelj Sirije (usp. Lk 2,1-7). Događaj spasenja koji je Izrael vjekovima iščekivao dogodio se u noći koja je povijesno datirana. U mrkloj noći koja se nadvila nad Betlehemom upalilo se veliko svjetlo: Stvoritelj svega svijeta se utjelovio sjedinivši se nerazdruživo s ljudskom naravi, tako da je postao stvarno "Bog od Boga, svjetlo od svjetla" i istodobno čovjek, pravi čovjek. Ono što Ivan na grčkom naziva "ho logos" – prevedeno na latinski "Verbum" a na hrvatski "Riječ" – znači također "Smisao". Mogli bismo zato Ivanov izraz shvatiti ovako: "vječni Smisao" svijeta postao je opipljiv našim osjetilima i dokučiv našim umom: sada ga možemo rukom dotaknuti i promatrati (usp. 1 Iv 1,1). "Smisao" koji se utjelovio nije neka opća ideja utisnuta u svijet; to je "Riječ" upućena nama. Logos nas poznaje, poziva nas, vodi nas. Nije neki opći zakon, u sklopu kojeg mi vršimo neku ulogu, već je Osoba koja se zanima za svakog pojedinog čovjeka; to je živi Božji Sin, koji se utjelovio u Betlehemu.
Mnogim ljudima, i na neki način svima nama, sve se to čini previše lijepim da bi bilo istinito. No, bez ikakve sumnje nam je potvrđeno: da, postoji smisao, i smisao nije neki nemoćni prosvjed protiv apsurda. Smisao ima moć: to je Bog, dobri Bog, kojega se ne smije miješati s nekim uzvišenim i dalekim bićem, kojeg nećemo nikada doseći, već je Bog koji je postao naš bližnji i vrlo nam je blizak, koji ima vremena za svakoga od nas i koji je došao da ostane s nama. Samo se od sebe, dakle, nameće pitanje: "Je li takvo nešto moguće? Priliči li Bogu da postane djetetom?" Da bismo pokušali otvoriti srce toj istini koja prosvjetljuje čitavu ljudsku egzistenciju, treba prignuti um i priznati ograničenost našega razuma. U betlehemskoj štalici Bog nam se pokazuje kao ponizno "dijete" da pobijedi našu oholost. Možda bi se lakše predali da je pred nas izašao sa svojom moći i mudrošću. Ali, on ne želi našu predaju, već radije apelira na naše srce i na našu slobodnu odluku da prihvatimo njegovu ljubav. Učinio se malenim da nas oslobodi one ljudske težnje za veličinom koja proizlazi iz oholosti; slobodno se utjelovio da nas učini uistinu slobodnima, slobodnima da ga ljubimo.
Draga braćo i sestre, Božić je povlaštena prilika za razmišljanje o smislu i vrijednosti naše egzistencije. Približavanje te svetkovine nam pomaže razmišljati, s jedne strane, o dramatičnosti povijesti u kojoj ljudi, ranjeni grijehom, vječno tragaju za srećom i zadovoljavajućim smislom života i smrti; s druge nas potiče razmišljati o milosrdnoj dobroti Boga, koji je došao ususret čovjeku da mu izravno saopći Istinu koja spašava, i prijateljuje s njim i učini ga dionikom svojega života. Pripremimo se, stoga, za Božić s poniznošću i jednostavnošću, oraspoložimo se za primanje dara svjetla, radosti i mira, kojim to otajstvo zrači. Prihvatimo Kristov Božić kao događaj koji je kadar obnoviti danas naš život. Susret s Djetešcem Isusom pretvara nas u ljude koji ne misle samo na sebe, već se otvaraju očekivanjima i potrebama braće. Na taj ćemo način i mi postati svjedoci svjetla koje Božić prosipa na čovječanstvo trećeg tisućljeća. Molimo Presvetu Mariju, svetohranište utjelovljene Riječi, i svetog Josipa, tihog svjedoka događaja spasenja, da u sebi osjetimo one osjećaje koji su njih prožimali dok su iščekivali da se Isus rodi, tako da i mi uzmognemo sveto proslaviti predstojeći Božić, u radosti vjere i nošeni zauzetošću za iskrenim obraćenjem.

srijeda, 14. prosinca 2016.

Kateheza o svetom Ivanu od Križa


Put čišćenja duše svetog Ivana od Križa



Prije dva tjedna sam predstavio veliku španjolsku mističarku Tereziju od Isusa. Danas ću govoriti o drugom važnom svecu iz tih krajeva, duhovnom prijatelju svete Terezije, koji je, zajedno s njom, reformirao karmelićansku redovničku obitelj: riječ je o svetom Ivanu od Križa, kojeg je papa Pio XI. 1926. proglasio crkvenim naučiteljem i koji je u tradiciji prozvan Doctor mysticus, "mistični naučitelj".

Ivan od Križa rodio se 1542. u malom selu Fontiveros, u blizini Avile, u Castilla la Vieju, od Gonzala de Yepesa i Cataline Alvarez. Obitelj je bila vrlo siromašna, jer je otac, podrijetlom iz plemićke obitelji iz Toleda, bio izbačen iz očinske kuće i razbaštinjen zato jer je oženio Catalinu, skromnu tkalju svile. Ostavši već vrlo rano bez oca, Ivan se, s devet godina, preselio s majkom i bratom Franciscom u Medinu del Campo, u blizini Valladolida, trgovačkog i kulturnog središta. Tu je pohađao Colegio de los Doctrinos, obavljajući također neke manje poslove za sestre u crkvi-samostanu Magdalena. Kasnije je, zbog svojih ljudskih osobina i svojih rezultata u učenju, primljen najprije kao bolničar u bolnicu Concepción, a zatim u Isusovački zavod, koji je bio tek osnovan u Medini del Campu: tu je Ivan ušao kao osamnaestogodišnjak i studirao tri godine humanističke znanosti, retoriku i klasične jezike. Po završetku naobrazbe, bio mu je jasan njegov poziv: opredijelio se za redovnički život i, među mnogim redovima prisutnim u Medini, osjećao se pozvanim u Karmel.

U ljeto 1563. započeo je novicijat kod karmelićana u tome gradu, uzevši redovničko ime Matija. Iduće je godine poslan na ugledno Sveučilište u Salamanci, gdje je tijekom tri godine studirao umjetnost i filozofiju. God. 1567. zaređen je za svećenika i vratio se u Medinu del Campo gdje je proslavio svoju prvu misu okružen najbližima. Upravo se tu zbio prvi susret Ivana i Terezije od Isusa. Taj je susret bio presudan za oboje: Terezija mu je izložila svoj plan reforme Karmela također u muškom ogranku Reda i predložila Ivanu da se u to uključi "za veću slavu Božju"; mladi je svećenik bio oduševljen Terezijinim idejama, tako da je postao veliki podupiratelj toga projekta. Radili su nekoliko mjeseci zajedno, dijeleći ideale i prijedloge kako bi što je prije moguće svečano otvorili prvu kuću bosonogih karmelićana: kuća je otvorena 28. prosinca 1568. u Duruelu, zabačenom mjestu u pokrajini Avili. Uz Ivana tu su prvu reformiranu mušku zajednicu činila još tri druga. Prilikom obnove redovničkih zavjeta prema prvome Pravilu, četvorica su braće uzela nova imena: Ivan se tada prozvao "od Križa", ime po kojem će kasnije biti općenito poznat. Krajem 1572., na zahtjev svete Terezije, postao je ispovjednik i vikar samostana Utjelovljenja u Avili, gdje je svetica bila priorica. Bile su to godine bliske suradnje i duhovnog prijateljstva, koje su oboje obogatili. Iz toga razdoblja sežu također najvažnija Terezijina djela i prvi Ivanovi spisi. 


Pristanak uz karmelićansku reformu nije bio lak i zbog toga je Ivan morao i mnogo pretrpjeti. Najtraumatičniji događaj zbio se 1577. kada je otet i bačen u tamnicu u karmelićanskom samostanu stare opservancije u Toledu, nakon nepravedne optužbe. Svetac je u tamnici proveo više mjeseci i ondje bio podvrgnut lišenosti i tjelesnim i moralnim mučenjima. Tu je, zajedno s drugim pjesmama, sastavio glasoviti Duhovni spjev. U noći s 16. na 17. kolovoza 1578. uspio je konačno pobjeći – taj je bijeg bio poput prave pustolovine – i sklonio se u samostan bosonogih karmelićana toga grada. Sveta Terezija i drugovi reformirane zajednice slavili su s neizmjernom radošću njegovo oslobođenje i, nakon kraćeg vremena, koliko mu je trebalo da prikupi snage, Ivan se zaputio u Andaluziju, gdje je proveo deset godina u raznim samostanima, osobito u Granadi. Preuzimao je sve važnije službe u Redu da bi na kraju postao provincijski vikar, te je dovršio sastavljanje svojih duhovnih rasprava. Zatim se vratio u rodni kraj, kao član generalne uprave terezijanske redovničke obitelji, koja je već bila uživala punu pravnu autonomiju. Stanovao je u samostanu u Segoviji, gdje je obnašao službu poglavara tamošnje zajednice. God. 1591. razriješen je svih službi i određen za novu redovničku provinciju u Meksiku. Dok se spremao za dugo putovanje, na koje je trebao poći zajedno s još desetoricom braće, povukao se u zabačeni samostan u blizini Jaéna, gdje je teško obolio. Umro je u noći s 13. na 14. prosinca 1591., dok je s braćom molio Jutarnju. Oprostio se od njih riječima: "Danas idem pjevati časoslov na nebu". Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Segoviju. Blaženim ga je proglasio Klement X. 1675. a svetim Benedikt XIII. 1726.


Oltarna slika u Segoviji inspirirana djelima
sv. Ivana
Ivan se smatra jednim od najvažnijih lirskih pjesnika španjolske književnosti. Četiri su njegova najveća djela: Uspon na goru Karmel, Tamna noć duše, Duhovni spjev i Živi plamen ljubavi.
U Duhovnom spjevu, sveti Ivan prikazuje put čišćenja duše, to jest postupno radosno posjedovanje Boga, sve dok duša ne prispije tome da ljubi Boga istom ljubavlju kojom on ljubi nju. Živi plamen ljubavi nastavlja u istom tonu, opisujući na detaljniji način stanje preobražavajućeg sjedinjenja s Bogom. Ivan redovito koristi usporedbu s vatrom: kao što vatra što snažnije gori i guta drvo koje u njoj izgara, to postaje užarenija sve dok se ne pretvori u plamen, tako Duh Sveti, koji tijekom tamne noći čisti i "briše" dušu, s vremenom ju prosvjetljuje i grije kao da je plamen. Život duše je stalno slavlje Duha Svetoga, koja daje nazrijeti slavu sjedinjenja s Bogom u vječnosti.
Uspon na goru Karmel predstavlja duhovno putovanje s gledišta postupnog čišćenja duše, koje je nužno za uspinjanje k vrhuncu kršćanskog savršenstva, kojeg simbolizira vrh gore Karmel. To se čišćenje predlaže kao putovanje u koje se upušta čovjek, surađujući s Bogom, sa ciljem da oslobodi dušu svake navezanosti ili privrženosti koja se protivi Božjoj volji. Čišćenje, koje mora biti potpuno ako se želi prispjeti sjedinjenju s Bogom u ljubavi, započinje čišćenjem osjetila a zatim se nastavlja čišćenjem koje se postiže uz pomoć triju teologalnih kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju, koji čiste namjeru, sjećanje i volju. Tamna noć duše opisuje "pasivni" aspekt, odnosno Božji zahvat u tome procesu "čišćenja" duše. Čovjek, naime, nije kadar vlastitim naporima sam doprijeti do dubokih korijena zlih nagnuća i navika osobe: može ih samo obuzdati, ali ih ne može potpuno iskorijeniti. Da bi to uspio, nužan je poseban Božji zahvat koju duboko čisti duh i čini ga raspoloživim za jedinstvo ljubavi s njim. Sveti Ivan to čišćenje naziva "pasivnim", upravo zato jer, premda je prihvaćeno od duše, biva ostvareno tajanstvenim djelovanjem Duha Svetoga koji, poput plamena vatre, sagorijeva svaku nečistoću. U tome stanju, duša je podvrgnuta svakovrsnim kušnjama, kao da se nalazi u nekoj tamnoj noći.

Te kratke naznake o glavnim djelima toga sveca pomažu nam približiti se istaknutim točkama njegova širokog i dubokog mističnog nauka, čiji je cilj opisati siguran put koji vodi k postizanju svetosti, stanju savršenosti na koje Bog sve nas poziva.

Prema Ivanu od Križa, sve što postoji i što je Bog stvorio, je dobro. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag. Vjera je, međutim, jedini izvor koji je dan čovjeku da može spoznati Boga takvog kakav on jest u samome sebi, kao Jedan i Trojedini Bog. Sve ono što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je to u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi. Isus Krist je jedini i konačni put k Ocu (usp. Iv 14, 6). Sve stvoreno je ništa u usporedbi s Bogom i ono što nije u njemu nema nikakve vrijednosti: slijedom toga, da bi se prispjelo savršenoj Božjoj ljubavi, svaka se druga ljubav mora suobličiti u Kristu Božjoj ljubavi. Otud inzistiranje svetog Ivana od Križa na nužnosti čovjekova čišćenja i nutarnjeg „oplijenjenja" kako bi se preobrazio u Bogu, koji je jedini cilj savršenosti. To se "čišćenje" ne sastoji u jednostavnom opipljivom pomanjkanju stvari i njihovu nekorištenju; ono što dušu čini čistom i slobodnom, naprotiv, jest ukloniti svaku neurednu ovisnost o stvarima. Sve treba smjestiti u Boga kao središte i cilj života. Dugi i naporni proces čišćenja sigurno zahtijeva osobni napor, ali pravi je protagonist Bog: sve ono što čovjek može činiti jest "stvoriti u sebi raspoloživost", mora biti otvoren djelovanju Boga i ne postavljati mu prepreke. Živeći teologalne kreposti, čovjek se uzdiže i daje vrijednost vlastitom zauzimanju. Ritam rasta vjere, nade i ljubavi ide ukorak s djelom čišćenja i sa sve većim sjedinjenjem s Bogom koje na kraju dovodi do toga da se duša preobražava u njega. Kada prispije k tome cilju, duša uranja u sam trinitarni život, tako da sveti Ivan kaže da ona prispijeva tome da ljubi Boga istom onom ljubavlju kojom on ljubi nju, jer ju ljubi u Duhu Svetom. Eto zašto taj mistični naučitelj drži da ne postoji pravo jedinstvo ljubavi s Bogom ako nema svoj vrhunac u trinitarnom jedinstvu. U tome najvišem stanju sveta duša poznaje sve u Bogu i ne mora više ići k njemu preko stvorenja. Duša se tada osjeća preplavljenom Božjom ljubavlju i raduje se potpunom radošću u njoj.
Ostaje pitanje: može li taj svetac svojom uzvišenom mistikom, tim tegobnim putovanjem prema vrhuncu savršenstva poručiti također nešto nama, običnom vjerniku koji živi u okolnostima ovoga današnjeg života, ili je primjer i uzor samo za malobrojne izabrane duše koje se mogu stvarno zaputiti tim putom čišćenja, mističnog uzdizanja? Da bismo pronašli odgovor moramo prije svega imati na umu da život svetog Ivana od Križa nije bio "let po mističnim oblacima", nego je bio veoma težak život, veoma praktičan i konkretan, bilo kao reformatora Reda, gdje je nailazio na tolike protivštine, bilo kao provincijskog poglavara, bilo u zatvoru svoje subraće, gdje je bio izložen nevjerojatnim uvredama i tjelesnim zlostavljanjima. To je bio težak život, ali upravo u mjesecima provedenim u zatvorima on je napisao jedno od svojih najljepših djela. I tako možemo shvatiti da put s Kristom, ići s Kristom, "Put", nije neki teret koji se pridodaje već dosta teškom bremenu našega života, nije nešto što bi to breme učinilo još težim, već je nešto sasvim drugo, to je svjetlo, snaga, koja nam pomaže nositi to breme. Ako čovjek nosi u sebi veliku ljubav, ta mu ljubav daje gotovo krila, i lakše podnosi nevolje života, jer nosi u sebi veliku svjetlo; ovo je vjera: biti ljubljeni od Boga i pustiti da nas Bog ljubi u Isusu Kristu. Puštajući da nas on ljubi dobivamo svjetlo koje nam pomaže svakoga dana nositi to breme. A svetost nije naše, vrlo teško, djelo, već je upravo to "otvaranje": otvoriti prozore našega života da Božje svjetlo može uči, ne zaboraviti Boga jer se upravo u otvaranju njegovome svjetlu nalazi snagu, nalazi se radost otkupljenih. Molimo Gospodina da nam pomogne pronaći tu svetost, pustiti da nas Bog ljubi, na što smo svi pozvani i što je pravo otkupljenje. 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 16. veljače 2011. 


subota, 10. prosinca 2016.

Treća nedjelja Došašća (A) - Gaudete

"Radujte se u Gospodinu uvijek"



"Gaudete in Domino semper - Radujte se u Gospodinu uvijek" (Fil 4,4). Ovim riječima svetoga Pavla započinje sveta misa 3. nedjelje došašća koja se stoga naziva nedjeljom "gaudete". Apostol potiče kršćane da se raduju jer je dolazak Gospodinov, to jest njegov slavan povratak, siguran i on neće kasniti. Crkva usvaja ovaj poziv dok se pripravlja za slavlje Božića i dok se njezin pogled upravlja sve više prema Betlehemu. Doista, mi sa sigurnom nadom iščekujemo drugi Kristov dolazak, jer smo upoznali onaj prvi. Betlehemsko otajstvo objavljuje nam Boga-s-nama, Boga koji nam je blizak, ne samo u prostornom i vremenskom smislu; On nam je blizak jer tako reći "zaručio" s našim čovještvom; uzeo je na se naše stanje, izabravši da u svemu bude poput nas, osim u grijehu, kako bi nas učinio sličnima sebi. Kršćanska radost izvire stoga iz ove sigurnosti: Bog je blizu, on je sa mnom, s nama je, u radosti i boli, u zdravlju i bolesti, kao prijatelj i vjerni zaručnik. I ta radost ostaje i u kušnji, u samoj patnji, i ostaje ne na površini, nego u dubini duše osobe koja se povjerava Bogu i u Njega uzda.
Neki se pitaju: je li još uopće moguća danas ta radost? Odgovor daju, svojim životom, muškarci i žene svake životne dobi i društvenoga položaja, sretni što mogu svoj život posvetiti drugima! Nije li blažena majka Tereza iz Calcutte u ovo naše vrijeme bila nezaboravan svjedok prave evanđeoske radosti? Živjela je svakodnevno u kontaktu s bijedom, s čovjekovim poniženjem i sa smrću. Njezina je duša upoznala kušnju tamne noći vjere, pa ipak je svima darovala Božji osmijeh. U jednom njezinu spisu čitamo: "Nestrpljivo iščekujemo raj, gdje je Bog, no u našoj je moći biti u raju već ovdje i već od ovog trenutka. Biti sretni s Bogom znači: ljubiti poput Njega, pomagati poput Njega, davati poput Njega, služiti poput Njega" (La gioia di darsi agli altri, Ed. Paoline, 1987. str. 143). Da, radost ulazi u srce onoga koji se stavi u službu malenih i siromašnih. U onome tko tako ljubi Bog se nastanjuje, a duša mu je u radosti. Ako se pak od sreće načini idol, kreće se krivim putem i teško je naći radost o kojoj govori Isus. To je, nažalost, ono što nude kulture koje osobnom srećom zamjenjuju Boga, mentalitet koji nalazi svoje ispunjenje u potrazi za zadovoljstvom pod svaku cijenu, u širenju uporabe droga kao bijega, kao utočišta u umjetnim rajevima koji se onda pokažu potpuno lažnima.
Draga braćo i sestre, i o Božiću se može krenuti krivim putem, pravi blagdan zamijeniti onim koji ne otvara srce Kristovoj radosti. Neka Djevica Marija pomogne svim kršćanima i ljudima koji traže Boga da stignu do Betlehema te ondje susretnu Djetešce koje se rodilo za nas, za spasenje i sreću svih ljudi.

Benedikt XVI.,
 Angelus, III. nedjelja Došašća, 2007.

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Bezgrješno Začeće

                               Beskrajna je radost imati za majku Bezgrješnu Mariju



"Osmog prosinca slavimo jedan od najljepših blagdana Blažene Djevice Marije: svetkovinu njezina bezgrješnog začeća. Ali što znači da je Marija "bezgrješna"? I što nama kaže taj naslov? Prije svega ćemo se referirati na biblijske tekstove današnje liturgije, osobito na veliku "fresku" trećeg poglavlja Knjige Postanka i na izvješće o naviještenju iz Lukina Evanđelja. Nakon istočnoga grijeha, Bog se obraća zmiji, koja predstavlja Sotonu, proklinje ju i dodaje jedno obećanje: 
"Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, 
između roda tvojeg i roda njezina: 
on će ti glavu satirati, 
a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). 
Naviještaj je to jedne odmazde: Sotona u počecima stvaranja kao da ima više uspjeha, ali će doći sin jedne žene koji će mu glavu satrti. Tako će, po ženinu rodu, sam Bog pobijediti. Ta je žena Djevica Marija, od koje je rođen Isus Krist koji je svojom žrtvom porazio jednom zauvijek staroga napasnika. Zbog toga je na mnogim slikama ili kipovima bezgrješne ona predstavljena kako nogom satire zmiju.
Evanđelist Luka, naprotiv, predstavlja nam Djevicu Mariju koja prima navještaj od nebeskoga glasnika (usp. Lk 1,26-38). Ona se pojavljuje kao ponizna i prava Izraelova kći, pravi Sion u kojem se Bog želi nastaniti. Ona je izdanak iz kojeg će poniknuti Mesija, pravedni i milosrdni Kralj. U jednostavnosti nazaretskog doma živi "ostatak" čistog Izraela; iz njega će Bog izvesti novi narod, kao novo stablo koje će raširiti svoje grane u cijelom svijetu, pružajući svim ljudima dobre plodove spasenja. Za razliku od Adama i Eve, Marija je poslušna Gospodinovoj volji, iz dubine svojega bića izgovara svoj "da" i stavlja se potpuno na raspolaganje Božjem naumu. Ona je nova Eva, prava "majka svih živih", svih onih, naime, koji po vjeri u Krista zadobivaju vječni život.
Dragi prijatelji, beskrajne li radosti imati za majku Bezgrešnu Mariju! Svaki put kada osjećamo svoju krhkost i kada nas zli duh navodi na zlo, možemo se obratiti Njoj i naše srce prima svjetlo i utjehu. I u kušnjama života, u olujama koje prijete da nam pokolebaju vjeru i nadu, sjetimo se da smo njezini sinovi i da su korijeni naše egzistencije u beskrajnoj Božjoj milosti. Sama Crkva, premda je izložena negativnim utjecajima svijeta, nalazi uvijek u njoj zvijezdu vodilju koja joj pomaže pronaći pravi put i ići u smjeru koji joj je pokazao Krist. Marija je naime Majka Crkve, kao što su to svečano proglasili papa Pavao VI. i Drugi vatikanski koncil. Dok, stoga, zahvaljujemo Bogu za taj divni znak njegove dobrote, povjerimo Bezgrješnoj Djevici svakoga od nas, naše obitelji i zajednice, čitavu Crkvu i cio svijet. Učinit ću i ja to ovog popodneva, prema tradiciji, na Španjolskom trgu, podno kipa posvećenoj Mariji." (Benedikt XVI., Angelus, Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM, 2009.)



"U susretu koji je već postao tradicionalan ovdje na španjolskom trgu želimo Majci Božjoj darovati cvijet i pokloniti joj se danas kada cijela Crkva slavi blagdan njezina Bezgrješnog začeća. Idući stopama svojih predšascnika, i ja se ujedinjujem s vama, dragi vjernici Rima, da u sinovskoj naklonosti i ljubavi stanem do nogu Djevice Marije." (Pobožnost Bezgrješnoj, Španjolski trg, Rim, 2007.)

subota, 3. prosinca 2016.

Benedikt XVI. - II. nedjelja Došašća

Glas velikoga proroka Ivana Krstitelja




Danas, o drugoj nedjelji došašća, stavlja se pred nas strogi lik Preteče kojega evanđelist Matej ovako predstavlja: "U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: 'Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko!'" (Mt 3,1-2). Njegovo poslanje bilo je pripraviti i poravnati stazu pred Mesijom, pozivajući izraelski narod da se pokaje zbog svojih grijeha i da ispravi svoje prijestupe. Zahtjevnim riječima Ivan Krstitelj naviještao je skori sud: "Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca" (Mt 3,10). Upozoravao je osobito na licemjerje onih koji su se osjećali sigurnima samo zato što su pripadali izabranome narodu: pred Bogom - govorio je - nitko se nema čime hvastati, nego mora donositi "plodove dostojne obraćenja" (Mt 3,8).
Dok se nastavlja ovaj hod došašća, dok se spremamo proslaviti Kristovo rođenje, u našim zajednicama odjekuje poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. To je poziv koji nas potiče da otvorimo srce i prihvatimo Sina Božjega koji dolazi među nas kako bi objavio božanski sud. Otac - piše evanđelist Ivan - ne sudi nikoga, nego je svome Sinu povjerio vlast da sudi, jer on je Sin čovječji (usp. Iv5,22.27). I upravo danas, u sadašnjem vremenu, u igri je naša buduća sudbina; konkretnim ponašanjem koje imamo u ovom životu odlučujemo svoju vječnu sudbinu. Na zalasku naših dana na zemlji, u trenutku smrti, bit ćemo vrednovani na temelju toga jesmo li slični ili ne Djetešcu koje će se roditi u siromašnoj betlehemskoj špilji, jer On je mjera što ju je Bog dao čovječanstvu. Nebeski Otac, koji nam je u rođenju svoga Jedinorođenoga Sina objavio svoju milosrdnu ljubav, poziva nas da slijedimo njegove stope, te poput njega od svoga života načinimo dar ljubavi. A plodovi su ljubavi oni "dostojni obraćenja" o čemu govori sveti Ivan Krstitelj, dok se oštrim riječima obraća farizejima i saducejima što su se našli među mnoštvom koje je došlo na krštenje.
Po Evanđelju, Ivan Krstitelj nastavlja govoriti kroz stoljeća svakome naraštaju. Njegove jasne i teške riječi nama su spasonosne, nama, muškarcima i ženama našega doba, u kojem nažalost vrlo često čak i način življenja i razumijevanja Božića osjeća posljedice materijalističkog mentaliteta. "Glas" velikoga proroka traži od nas da pripravimo put Gospodinu koji dolazi, u pustinjama današnjice, izvanjskim i nutarnjim pustinjama, žednima žive vode, to jest Krista. Neka nas vodi Djevica Marija do istinskoga obraćenja srca, kako bismo mogli donijeti potrebne odluke i tako uskladiti svoje mentalitete s Evanđeljem.

Benedikt XVI., Angelus, II. nedjelja Došašća (A)
 9. prosinca 2007.

petak, 2. prosinca 2016.

Suradnici Istine na facebook-u




Dragi naši čitatelji odlučili smo pokrenuti "službenu" facebook stranicu ovoga bloga. Do sada smo se služili twitter profilom twitter.com/suradniciistine kao našim prozorom na društvenim mrežama. Otvaramo još jedan prozor i to na društvenoj mreži facebook, na kojoj postoji velika publika zainteresirana za teologiju pape Benedikta XVI-og. Blog na društvenoj stranici facebook možete pratiti na linku facebook.com/suradniciistine.

Mala napomena, twitter profil će ostati aktivan.