subota, 28. siječnja 2017.

Vjera i razum kod sv. Tome


Uskladivost vjere i razuma - Benedikt XVI o sv. Tomi Akvinskom

U katehezama o kršćanskoj kulturi srednjega vijeka danas želim nastaviti s predočavanjem svetoga Tome Akvinskoga, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izričito preporučio Drugi vatikanski sabor u dva spisa: u odluci Optatam totius o odgoju i izobrazbi svećenika i u izjavi Gravissimum educationis o kršćanskom odgoju. Uz to, još 1880. godine papa Lav XIII., koji je svetoga Tomu jako cijenio i bio promicatelj tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta.
Glavni razlog toga silnoga cijenjenja krije se ne samo u sadržaju njegova učenja, nego također u metodi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i razlikovanju između filozofije i teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskoga tipa u kojima se iznosio cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije. U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su do u tančine razradili cjelovit pogled na stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma kako bi odgovorili na sržna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obrađivan pomoću točnoga platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali „naša filozofija”. Riječ „filozofija” nije dakle bio izraz čisto razumnoga sustava i, kao takvoga, odvojena od vjere, nego je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgrađen u svjetlu vjere, koji je razum napravio i promislio; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, bio je također zadovoljavajući za njega. Prema svetomu Tomi susret s Aristotelovom pretkršćanskom filozofijom (Aristotel je umro oko 322. prije Krista) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija bila je, očito, izrađena bez poznavanja Staroga i Novoga Saveza, objašnjenje svijeta bez Objave, samim razumom. I ta je razumnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik „naše filozofije” otaca više nije bio održiv. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije, između vjere i razuma. Postojala je neka „filozofija”, cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, razumnost koja prethodi vjeri, a potom „teologija”, neko razmišljanje s vjerom i u vjeri. Bremenito pitanje bilo je: jesu li uskladivi svijet razuma, filozofija mišljena bez Krista, i svijet vjere? Ili se međusobno isključuju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio čvrsto uvjeren da su spojivi – štoviše, da je filozofija razrađena bez poznavanja Krista gotovo očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko „otkriće” svetoga Tome koje je odredilo njegov put kao mislitelja. Pokazati neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost bila je povijesna misija velikoga učitelja. Imajući to pred očima lako je razumjeti zašto je u XIX. stoljeću, kad se zastupala snažna neuskladivost između suvremene misli i vjere, papa Lav XIII. pokazao na svetoga Tomu kao na vodiča u dijalogu između jedne i druge. U svojem teološkom radu, sveti Toma pretpostavlja i određuje tu suodnosnost. Vjera učvršćuje, ujedinjuje i prosvjetljuje baštinu istinâ koje stječe ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema tim dvama oruđima spoznaje – vjeri i razumu – može se dovesti u vezu s uvjerenjem da oba proizlaze iz istoga izvora istine, božanskoga Logosa, koji djeluje na polju stvaranja kao i na polju otkupljenja.
Zajedno sa suglasnošću između vjere i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima. Razum prihvaća istinu na osnovi njezine duboke očitosti, posredovane ili neposredne; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju ugleda Božje riječi koja se objavljuje. Na početku Sume teologije sveti Toma piše: „Treba znati da postoje dvije vrste znanosti. Neke, naime, kao što su aritmetika, geometrija i njima slične, polaze od načelā koja su poznata naravnim svjetlom uma. Druge pak polaze od načelā poznatih svjetlom neke više znanosti: primjerice, geometrijska optika polazi od načelā koja su razjašnjena u geometriji, a glazba od načelā poznatih u aritmetici. Sveta nauka* (to jest teologija) spada u tu drugu vrstu znanosti, jer polazi od načelā koja su poznata u svjetlu neke više znanosti, to jest u znanju Boga i blaženih”.[1]
To razlikovanje jamči samostalnost, kako znanostî o čovjeku – prirodoslovnih i humanističkih, poput filozofije, tako i bogoslovnih znanostî. No ono nije isto što i odvajanje [rastavljanje], nego u sebi uključuje uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, štiti razum od svih napasti nepovjerenja u vlastite sposobnosti, potiče ga otvoriti se sve širim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posvećuje nadnaravnom području odnosa između Boga i čovjeka, obogaćuje njegov rad. Prema svetomu Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nedvojbeno može prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu, jest kadra dotaknuti otajstvo ljubavi Boga, Jednoga i Trojstvenoga.
S druge strane, ne pomaže samo vjera razumu. Vrijedi i obratno. Naime, i razum, svojim sredstvima, može učiniti nešto važno za vjeru, pružajući joj trojaku službu koju sveti Toma ovako sažima u uvodu Tumačenja Boetijeva djela O Trojstvu: „Pokazati osnove vjere; pomoću sličnosti objasniti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upućuju protiv vjere”.[2] Čitava je povijest bogoslovlja, u konačnici, ostvarivanje te zadaće spoznaje koja pokazuje shvatljivost vjere, njezinu raščlanjenost i unutarnji sklad, njezinu razumljivost i sposobnost promicati čovjekovo dobro. Pravilnost teoloških razmišljanja i njihovo stvarno spoznajno značenje zasnivaju se na vrijednosti bogoslovnoga jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu sličnoznačan jezik. Beskrajan je razmak između Boga, Stvoritelja, i bitka njegovih stvorenja; nesličnost je uvijek veća nego sličnost.[3] Usprkos tomu, u čitavoj različitosti između Stvoritelja i stvorenja, postoji razmjer između stvorenoga bića i Stvoriteljeva bića koji nam omogućuje govoriti o Bogu ljudskim rječnikom.
Sveti je Toma udario temelj nauke o sličnoznačnosti ne samo oštroumnim filozofskim obrazlaganjima nego i na činjenici da nam je sâm Bog Objavom progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram važnim podsjetiti na tu nauku. Ona nam, naime, pomaže opovrgnuti neke prigovore suvremenoga bezboštva koji niječe da je religijski jezik obdaren nekim objektivnim značenjem i, naprotiv, drži kako ima samo subjektivnu ili jednostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proizlazi iz činjenice da su pobornici pozitivističke misli uvjereni kako čovjek ne spoznaje bitak, nego samo iskustveno djelovanje stvarnosti. Sa svetim Tomom i s velikom filozofskom predajom mi smo uvjereni da, zapravo, čovjek ne spoznaje samo djelovanje koje je predmet prirodnih znanostî, nego da spoznaje nešto o samom biću – primjerice spoznaje osobu, „ti” drugoga, a ne samo fizički i biološki vid njezina postojanja.
U svjetlu toga učenja svetoga Tome, teologija tvrdi da je, ma koliko ograničen, religijski jezik obdaren smislom jer dotičemo bitak, poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. To temeljno suglasje ljudskoga razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom osnovnom polazištu Akvinčeve misli: božanska milost ne poništava, nego pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ta narav, naime, ni nakon grijeha nije potpuno pokvarena, nego je ranjena i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom utjelovljene Riječi, potpuno je besplatan dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti žudnji za srećom, želji prirođenoj i duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene. Božanskom milošću sve sposobnosti čovjekova srca se čiste, preobražavaju i uzdižu.
Važna primjena toga odnosa naravi i milosti nazire se u ćudorednom bogoslovlju Tome Akvinskoga koje je vrlo aktualno. U središte učenja na tom području, on stavlja Novi Zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evanđeoskim pogledom inzistira na činjenici da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridružuje pisano i usmeno učenje o naukovnim i ćudorednim istinama koje Crkva prenosi. Sveti Toma, ističući temeljnu ulogu koju u moralnom životu ima djelovanja Duha Svetoga, milosti iz koje se rađaju bogoslovne i ćudoredne krjeposti, daje shvatiti da svaki kršćanin može dostići uzvišene vidike Govora na Gori ako živi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova Svetoga Duha. No – dodaje Akvinac – „premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za čovjeka”.[4] U skladu s tim, sa stanovišta kršćanskoga ćudoređa, postoji mjesto za razum koji je kadar razaznati naravni ćudoredni zakon. Razum ga može prepoznati promatrajući ono što je dobro činiti i ono što je dobro izbjegavati za postizanje one sreće koja leži na srcu svakomu čovjeku i koja nalaže i odgovornost prema drugima i, dakle, traženje zajedničkoga dobra. Drugim riječima, čovjekove krjeposti, bogoslovne i ćudoredne, ukorijenjene su u ljudsku narav. Božanska milost prati, podupire i potiče etičku zauzetost, ali, prema svetomu Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izražene u naravnom zakonu i nadahnjivati se na njemu u oblikovanju pozitivnih zakonâ, onih naime zakona koje donose građanske i političke vlasti radi uređivanja ljudskoga suživota.
Kad se niječu naravni zakon i odgovornost koji on uključuje, dramatično se utire put etičkom relativizmu na individualnom planu i totalitarizmu države na političkom planu, što ima pogubne posljedice. Obrana sveopćih prava čovjeka i potvrđivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neku osnovu. Nije li upravo naravni zakon taj temelj, s vrijednostima koje pokazuje, a o kojima se ne može pregovarati? Časni Ivan Pavao II. napisao je u okružnici Evangelium vitae riječi koje ostaju od velike aktualnosti: „Prijeko je, dakle, potrebno za budućnost društva i razvoj zdrave demokracije iznova otkriti postojanje ljudskih vrjednota, ćudoredno bitnih i urođenih, koje izviru iz same istine o čovjeku te izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe. Stoga te vrijednosti nijedan pojedinac, nikakva većina i nijedna država nikad ne smiju stvarati, mijenjati ili zatirati, nego ih moraju jedino prepoznavati, poštovati i promicati”.[5]
U zaključku, Toma nam predlaže široko i pouzdano shvaćanje ljudskoga razuma: široko jer nije skučeno prostorima takozvane empirijsko-znanstvene misli, nego je otvoreno čitavomu biću pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskoga života; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihvaća nadahnućâ kršćanske vjere, promicatelj uljudbe koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovrjedivost njezinih prava i obvezatnost svojih dužnosti. Ne iznenađuje što je nauka o dostojanstvu osobe, temeljna za priznavanje nepovrjedivosti prava čovjeka, sazrela u misaonim sredinama što su prigrlile baštinu svetoga Tome Akvinskog koji je imao vrlo uzvišeno shvaćanje ljudskoga stvorenja. Nazvao ga je strogo filozofskim rječnikom „najsavršenijim od svega što se nalazi u čitavoj prirodi, to jest samostojnim nositeljem razumne naravi”.[6]
Dubina misli svetoga Tome Akvinskoga izvire – nikada nemojmo zaboraviti – iz njegove žive vjere i gorljive pobožnosti koju je izražavao u nadahnutim molitvama, poput one u kojoj moli: „Udijeli mi, Gospodine, Bože moj, um koji će te upoznati, marljivost koja te traži, mudrost koja te nalazi, ponašanje koji se tebi sviđa, ustrajnost koja te pouzdano iščekuje i pouzdanje da ću Te na kraju zagrliti”.[7]
papa Benedikt XVI, u Vatikanu, na Trgu sv. Petra, u srijedu 16. lipnja 2010.
[1] Summa theologiae, I, q. 1, a. 2. [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 275].
[2] Super Boetium De Trinitate, q. 2, a. 2.
[3] Usp. DS, br. 806 [Denzinger-Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., str. 227].
[4] Summa theologiae, I, q. 94, a. 6, ad 2.
[5] Ivan Pavao II., Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrjednoti ljudskoga života (25. ožujka 1995.), br. 71 [Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 293].
[6] Summa Theologiae, I, q. 29, a. 3 [prema neobjavljenom prijevodu Augustina Pavlovića: „ono što je najsavršenije u cijelom svijetu, tj. ono što samostojno postoji u razumnoj naravi”].
[7] [Concede mihi misericors Deus: v. Anđeo Šoljan, Treći red s. o. Dominika, Ljubljana, 1931., str. 275-276; Dominikanski časoslov, Zagreb, 2002., str. 739-740].

nedjelja, 22. siječnja 2017.

Benedikt XVI - Antikrist kao veliki bibličar


Antikrist kao veliki bibličar

"Događaj u kojem se đavao pokazuje kao poznavatelj pisma tijekom Isusove kušnje (Mt 4), Vladimir Solovjev je preuzeo u svoju kartku pripovijest o Antikristu: Antikrist dobiva od Sveučilišta u Tubingenu počasni doktorat iz teologije; veliki je bibličar. Solovjev je ovim prikazom drastično izrazio svoju skeptičnost spram određena tipa egzegetske učenosti svoga vremena. To nije "ne" znanstvenomu izlaganju Biblije kao takvu, nego vrlo ljekovita i neophodna opomena da se čuvamo njegovih mogućih zastranjenja. Izlaganje Biblije doista može postati instrument Antikrista. To nam ne kaže tek Solovjev, to je nutarnji iskaz same pripovijesti o kušnji. Od PRIVIDNIH su rezultata znanstvene egzegeze SATKANE NAJGORE knjige u kojima se UNIŠTAVA Isusov lik i RAZGRAĐUJE vjera.

Danas se Bibliju uvelike podvrgava mjerilu takozvane moderne slike svijeta, čija je temeljna dogma da Bog uopće ne može djelovati u povijesti - da sve što se odnosi na Boga treba smjestiti u područje subjektivnoga. Tada Biblija više ne govori o Bogu, živomu Bogu, nego govorimo još samo mi sami i određujemo što Bog može činiti. A Antikrist nam kaže gestom visoke znansvetnosti da je egzegeza - koja Bibliju čita u vjeri u živoga Boga i pritom osluškuje njega samoga - fundamentalizam. Samo je njegova egezega - tobože čisto znantvena, u kojoj sam Bog ništa ne kaže i ništa nema reći - u skladu s vremenom.

Teološka rasprava između Isusa i đavla, o ispravnu tumačenju pisam, prijepor je koji se tiče svih vremena čije je temeljno hermeneutičko pitanje pitanje slike Boga. Spor oko tumačenja u konačnici je spor o tome tko je Bog.

Za biblijsku je vjeru bitno da se odnosi na stvaran historijski događaj. Ona ne pripovijeda legende kao simbole o nadpovijesnim istinama, nego se temelji na povijesti koja se zbila na tlu zemlje. Factum historicum za nju nije promjenjiva historijska šifra, nego konstitutivni temelj: Et incarnatus est - ovim riječima ispovijedamo vjeru u stvaran, istinski Božji ulazak u realnu povijest. Ako zapostavimo ovu povijest, kršćanska vjera kao takva se dokida i preoblikuje neku drugu religiju."



 (Benedikt XVI, Isus iz nazareta)

petak, 6. siječnja 2017.

Bogojavljenje

Danas je svijet obasjalo "novo svjetlo"




Zvijezda i Sveto pismo bili su dva svjetla koja su vodila mudrace, u kojima vidimo primjere istinskih tražitelja istine. (Angelus, 2010) 

Bogojavljenje 2012.
Danas slavimo svetkovinu Bogojavljenja Gospodnjeg. To je vrlo drevni blagdan, koji potječe s kršćanskog istoka i ističe otajstvo očitovanja Isusa Krista svim narodima, koje predstavljaju mudraci koji su se došli pokloniti Kralju Židovskom koji se netom rodio u Betlehemu, kao što izvješćuje Matejevo Evanđelje (usp. 2, 1-12). To "novo svjetlo" koje je zapaljeno u božićnoj noći (usp. Prvo predslovlje Božića), danas je svanulo nad svijetom, kao što to sugerira slika zvijezde, nebeskog znamenja koje je privuklo pažnju mudraca i vodilo ih na njihovu putovanju prema Judeji.
Čitavo vrijeme Božića i Bogojavljenja karakterizirano je temom svjetla, vezano također uz činjenicu da, na sjevernoj hemisferi, nakon zimskog solsticija dani postaju sve duži a noći sve kraće. Ali, neovisno o njihovu geografskom smještaju, za sve narode vrijedi Kristova riječ: "Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života" (Iv 8, 12). Isus je sunce koje se pojavilo na obzoru čovječanstva zato da rasvijetli osobni život svakog od nas i da nas sve vodi zajedno prema cilju našeg putovanja, prema zemlji slobode i mira, u kojoj ćemo zauvijek živjeti u punom jedinstvu s Bogom i među sobom. (Angelus, 2012)

Bogojavljenje 2013.
Bogojavljenje znači Isusovo objavljenje svim narodima, koje danas predstavljaju mudraci, koji su došli u Betlehem s Istoka da se poklone kralju židovskom, za čije su rođenje doznali preko nove zvijezde koja se pojavila na nebu (usp. Mt 2, 1-12). Naime, prije dolaska mudraca, za taj je događaj znalo svega nekolicina ljudi izvan kruga obitelji: osim Marije i Josipa, i vjerojatno drugih rođaka, za njega su znali betlehemski pastiri, koji su, nakon što su začuli radosni navještaj, pohrlili vidjeti dijete dok je još ležalo u jaslama. Mesijin dolazak, kojeg su narodi iščekivali a proroci navijestili, bio je tako u početku skriven ljudima. Sve dok u Jeruzalem nisu došle te tajanstvene osobe, mudraci, koji su se raspitivali o, upravo rođenom, "kralju židovskom". Budući da je bila riječ o kralju uputili su se u kraljevsku palaču, gdje je stolovao Herod. Ali, ovaj nije ništa znao o tome rođenju i, veoma zabrinut, sazvao je odmah svećenike i pismoznance, koji su, na temelju slavnoga Mihejeva proroštva (usp. 5, 1), potvrdili da se Mesija ima roditi u Betlehemu. I doista, nakon što su se ponovno zaputili u tome pravcu, mudraci ponovno ugledaše zvijezdu, koja ih je vodila sve do mjesta gdje se nalazio Isus. Ušavši, prostriješe se i pokloniše mu se te predaše simbolične darove: zlato, tamjan i smirnu. To je bogojavljenje (epifanija), objavljenje: dolazak i klanjanje mudraca je prvi znak jedinstvenog identiteta Sina Božjega koji je također sin Djevice Marije. Od tada se počinje širiti pitanje koje će pratiti čitav Kristov život i koje se na razne načine provlači kroz stoljeća: tko je taj Isus?
Bogojavljenje 2013.
Dragi prijatelji, upravo to je pitanje koje Crkva želi pobuditi u srcu svih ljudi: tko je Isus? To je duhovna težnja koja predstavlja poticaj poslanju Crkve: pomoći ljudima da upoznaju Isusa, njegovo evanđelje, da svaki čovjek uzmogne otkriti na njegovu ljudskom licu Božje lice i da bude prosvijetljen njegovim otajstvom ljubavi. Bogojavljenje predoznačava otvorenost Crkve svim ljudima, njezin poziv da naviješta evanđelje svim narodima. Ali Bogojavljenje nam također kazuje na koji način Crkva ostvaruje to poslanje: razmišljajući o Kristovu svjetlu i naviještajući njegovu riječ. Kršćani su pozvani ostvariti onu ulogu što ju je zvijezda imala za mudrace. Moramo svijetliti kao sinovi svjetla, da sve privučemo ljepoti Kraljevstva Božjega. Svima onima koji traže istinu moramo ponuditi Božju riječ, zahvaljujući kojoj se u Isusu prepoznaje "Boga istinitog i Život vječni" (1 Iv 5, 20). (Angelus, 2011)

Bogojavljenje 2013.
Muškarci i žene svakoga naraštaja u svome hodočašćenju, imaju potrebu za tim da budu usmjereni: koju zvijezdu dakle mogu slijediti? Nakon što je zastala "povrh mjesta gdje bijaše dijete" (Mt 2,9), zvijezda koja je vodila Mudrace izgubila je svoju važnost, no njezina duhovna svjetlost uvijek je prisutna u riječi Evanđelja koja je i danas sposobna voditi svakoga čovjeka Isusu. Tu istu riječ koja nije ništa drugo doli odraz Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, s punom vlašću prenosi Crkva svakoj duši dobre volje. I Crkva, stoga, pred čovječanstvom vrši poslanje zvijezde. No nešto slično može se reći o svakome kršćaninu pozvanu da riječju i životnim svjedočenjem rasvijetli korake svoje braće. Koliko li je stoga važno da mi kršćani budemo vjerni svome pozivu! Svaki istinski vjernik uvijek se nalazi na putu svoga osobnoga hoda vjere, a istovremeno, malenim svjetlom što ga nosi u sebi, može i mora biti pomoć onome koji je uz njega i možda s teškoćom nalazi put koji vodi Kristu. (2008)

Neka nam Djevica Marija, uzor prave mudrosti, pomogne biti istinski tražitelji istine o Bogu i kadri živjeti uvijek duboki sklad između vjere i razume, znanosti i objave. (Angelus, 2010) Zazovimo zaštitu Marijinu nad sveopću Crkvu, kako bi mogla čitavim svijetom proširiti Kristovo Evanđelje, Lumen gentium, svjetlo sviju naroda. (Angelus, 2008)

papa Benedikt XVI.