utorak, 28. veljače 2017.

Bog je bitno nevidljiv


U ovom nastavku donosimo nekoliko misli koje je tada još relativno mladi teolog Ratzinger (40 godina) iznio o Bogu. “Između Boga i čovjeka postoji beskonačan jaz, te čovjekove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije.”[1] Dakle, koliko se god trudili, mi o Bogu ne možemo gotovo ništa znati, jer “Bog je bitno nevidljiv”,[2] a mi se nekako usredotočujemo na vidljivo. “Čovjek je biće koje motri. U prostoru ljudskoga motrenja i rukovanja, što određuje životno mjesto čovjeka, Bog se ne nalazi niti će se ikada naći.”[3] Ipak, “čovjek motrenje, slušanje i rukovanje ne smatra totalitetom, nego traži drugi oblik pristupa stvarnosti”.[4] Neki su filozofi tvrdili da je zbiljsko samo ono što se može “znanstveno” dokazati. Međutim, “što ni na koji način ne može ući u ljudski vidokrug, nije nezbiljsko”.[5] “U najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi se nešto što ne može imati svoj temelj u vidljivu i opipljivu svijetu”,[6] iako “prirodno čovječje težište tjera čovjeka prema vidljivome”.[7] U modernom svijetu kada se znanost pričinja kao “svemoćna”, vjera se čini suvišnom. “Vjera se pojavljuje u ruhu prošlosti; ona se pričinja kao prošlost.[8] Kako je vjera povijesna datost, mora se pojavljivati i danas u ruhu prošlosti, ali u zabludi su oni koji smatraju da je ona prošlost. “Aggiornamento [posadašnjenje] učvršćuje sumnju kao da se tu grozničavo želi prikazati nešto kao današnje što je u stvari ipak prošlo i nekadašnje.”[9] Kada Crkva želi vječne istine približiti današnjemu čovjeku na njemu razumljiviji način, ne znači da mu nudi nešto što je završena prošlost. Često je tradicija i sve tradicionalno postalo čak predmetom izrugivanja. “Umjesto ‘tradicije’ nastupila je ideja ‘napretka’.”[10] Ipak, “tradicija je davala čovjeku osjećaj sigurnosti”,[11] iako se ona “prikazuje kao dotrajala i jučerašnja stvar”.[12] “Odatle se čovjeku vjera, koju susreće pod etiketom ‘tradicija’, mora pričiniti kao prevladana stvar.”[13] “Kršćanska se vjera ne bavi samo vječnim stvarima. Ona se bavi Bogom u povijesti. Bogom kao čovjekom. Omogućuje nam da Boga susretnemo u liku čovjeka.”[14] “Isus je Boga dao na raspolaganje našim očima i našim rukama.”[15] Isusovim pojavkom u ljudskom obličju “skok koji je do sada vodio u beskonačnost izgleda skraćen”.[16] Štoviše, “Bog nam je postao tako bliz da ga možemo ubiti, i tako, čini se, on prestaje za nas biti Bog”.[17] Ovim dolazimo do kontradikcije koja potvrđuje istinu. Bog je postao čovjekom, i ne samo da nije prestao biti Bog, nego je postao Bog Spasitelj, Otkupitelj. Njegovom smrću rađa se život. Iako živimo u vremenu kada vlada “revolucija modernoga mišljenja prema svemu onome što je proteklo”,[18] vječne vrijednosti, vječna Istina ista je bila i u Adamovo vrijeme kao i danas i bit će takva do posljednjega Adama.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 26.
[2] Isto.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Isto, str. 27.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Isto, str. 28.
[9] Isto, str. 28-29.
[10] Isto, str. 29.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Isto, str. 30.
[15] Isto, str. 31.
[16] Isto.
[17] Isto.
[18] Isto, str. 35.

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

Odlazak - veljača 2013


 Odlazak pape Benedikta XVI.



Mala fotogalerija sa nekoliko papinih tekstova iz veljače 2013. kao znak prisjećanja na taj dirljiv događaj. Nedostaješ nam dragi Benedikte! Hvala ti!

11. 2. 2013.

“Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške. Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru novog pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju!”








Govor kardinala Sodana nakon završetka konzistorija:

"Svetosti, ljubljeni i štovani Petrov nasljedniče, u ovoj je dvorani kao grom iz vedra neba odjeknula vaša dirljiva poruka. Slušali smo je s osjećajem izgubljenosti, gotovo s nevjericom. U vašim smo riječima osjetili veliku ljubav koju ste uvijek gajili prema svetoj Crkvi Božjoj, za Crkvu koju ste toliko voljeli.
Sada dopustite meni da uime ovoga apostolskog cenakuluma, Kardinalskog zbora, vaših dragih suradnika, reknem da smo vam bliži nego ikad, kao što smo vam bili bliski ovih osam godina vašega papinstva. Dana 19. travnja 2005. godine, ako se dobro sjećam, na završetku konklava, drhtećim sam vas glasom upitao, „Prihvaćaš svoj kanonski izbor za Vrhovnoga Svećenika?“ A vi niste oklijevali, premda sa stremljenjem, odgovoriti rekavši da prihvaćate pouzdajući se u milost Gospodina i u majčinski zagovor Marije, Majke Crkve. Poput Marije, i vi ste taj dan izgovorili svoj ‘DA’ i započeo je vaš svijetli pontif ikat tragom kontinuiteta, o kojem sti vi toliko govorili u povijesti Crkve, na tragu kontinuiteta sa svojih 265 prethodnika na Petrovoj stolici, tijekom dvije tisuće godina, od apostola Petra, poniznog galilejskog ribara, sve do velikih papa prošloga stoljeća, od svetoga Pija X. do blaženoga Ivana Pavla II. Sveti Oče, prije 28. veljače, kao što ste rekli, dana kad želite završiti svoju papinsku službu, obavljanu s velikom ljubavlju i poniznošću, imat ćemo prigoda da vam bolje očitujemo svoje osjećaje. To će učiniti i brojni pastiri i vjernici raspršeni po svijetu, učinit će to brojni ljudi dobre volje, zajedno s vlastima mnogih država. Još ćemo tijekom ovoga mjeseca moći radosno slušati vaš očinski glas, već u srijedu na Pepelnicu, potom u četvrtak s rimskim svećenicima, u nedjelje prije molitve Anđeo Gospodnji, na općim audijencijama srijedom. Imat ćemo, dakle, još mnogo prigoda slušati vaš očinski glas. Vaše će se poslanje nastaviti. Vi ste rekli da ćete uvijek biti bliski sa svojim svjedočenjem i svojom molitvom. Naravno, na nebu zvijezde neprestano sjaju a tako će uvijek među nama sjati zvijezda vašega pontifikata. Blizu smo vam, Sveti Oče, blagoslovite nas."




11. 2. 2013. Večer u Vatikanu




13. 2. 2013. Pepelnica - Posljednja javna misa pape Benedikta

Propovijed pape Benedikta XVI. na Pepelnicu 2013.
Časna braćo, draga braćo i sestre!
Danas na srijedu Pepelnicu započinjemo novi korizmeni hod, hod koji traje četrdeset dana i vodi k radosti Gospodinovog Uskrsa, pobijedi života nad smrću. Slijedeći starodrevni rimski običaj korizmenih postaja, okupili smo se danas na Euharistijsko slavlje. Ta tradicija predviđa da prva postaja bude bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventino. Okolnosti su nas navele da se okupimo u bazilici Svetog Petra. Mnogi smo oko groba svetog Petra u traženju njegovog zagovora za hod Crkve u ovom posebnom trenutku, obnavljajući našu vjeru u vrhovnog Pastira, Gospodina Krista. Spremajući se završiti Petrovu službu i posebno vas moliti za sjećanje u molitvi, ovo mi je prilika kako bih zahvalio svima, posebno vjernicima Rimske biskupije.

Naviještena čitanja potiču nas da ih ove korizme, milošću Božjom, pretvorimo u konkretne stavove i ponašanja. Crkva nam najprije predlaže snažan poziv proroka Joela upućenog izraelskom narodu: „Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć', plačuć' i kukajuć“ (Jl 2,12). Treba naglasiti izraz „svim srcem“, što znači iz središta naših misli i osjećaja, korijena naših odluka, odabira i djelovanja, činom potpune i radikalne slobode. Je li moguć ovaj povratak k Bogu? Da, postoji snaga koja ne prebiva u našem srcu, već zrači iz Božjega srca. To je snaga Njegovoga milosrđa. Prorok još kaže: „Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“ (Jl 2,13). Povratak Gospodinu je moguć kao „milost“, jer je Božje djelo i plod vjere koju polažemo u Njegovo milosrđe. Ovaj povratak Bogu postaje konkretna stvarnost u našem životu samo kada Gospodinova milost ulazi u našu nutrinu i probudi je darujući snagu da „razdere srce“. Preko proroka odzvanjaju Božje riječi: „Razderite srca, a ne halje svoje!“ (Jl 2,13). Zaista, brojni su u naše vrijeme spremni „rastrgati odjeću“ pred skandalima i nepravdama – naravno, koje su drugi počinili - ali malo ih je koji su spremni utjecati na vlastito „srce“, na vlastitu savjest i nakane, prepuštajući Gospodinu da ga preobrazi, obnovi i obrati.
Ono „vratite se meni svim srcem“ poziv je koji se odnosi ne samo na pojedinca već i zajednicu. Poslušali smo u prvom čitanju i: „Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejačad na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje“ (Jl 2,15-16). Zajedništvo je bitan element kršćanskog života i vjere. Krist je došao „da raspršene sinove Božje skupi u jedno“ (Iv 11,52). Crkveno „mi“ znači zajednicu u kojoj nas Krist okuplja u zajedništvo (usp. Iv 12,32): vjera je nužno crkvena. Na ovo je važno podsjetiti i to živjeti u korizmenom vremenu: svatko neke bude svjestan da pokornički hod ne obavlja sam, već zajedno sa mnogom braćom i sestrama u Crkvi.
Prorok se zadržava na molitvi svećenika koji se sa suzama u očima obraćaju Bogu govoreći: „Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?“ (usp. Jl 2,17). Ova nas molitva navodi na promišljanje o važnosti svjedočanstva vjere i života svakog pojedinca i naših zajednica, da se očituje lice Crkve koje je katkada izobličeno. Posebice mislim na grijeh protiv jedinstva Crkve, na podjele u crkvenom tijelu. Korizmu treba živjeti u snažnijem i vidljivijem crkvenom zajedništvu nadilazeći individualizme i suparništva. To je ponizan i dragocjen znak za sve koji su daleko od vjere ili su ravnodušni.
„Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad vrijeme spasa!“ (2 Kor 6,2). Pavlove riječi kršćanima u Korintu i nama govore o žurnosti koja ne trpi odsutnost ili oklijevanje. Riječ „sada“, više puta ponovljena, kaže da se ne smije propustiti ovaj trenutak, jer nam se nudi kao jedinstvena i neponovljiva prilika. Apostol se usredotočuje na dijeljenje kojim je Krist želio obilježiti svoj život, prihvaćajući sve ljudsko i uzimajući na se i naše grijehe. Vrlo je bremenita Pavlova rečenica: „Bog ga 'učini grijehom umjesto nas '. Isus, nevin, Svet „koji bijaše bez ikakva grijeha“ (2 Kor 5,21) na sebe uzima grijeh dijeleći s čovječanstvom ishod smrti, smrti na križu. Pomirba koja nam je pružena imala je vrlo visoku cijenu, cijenu križa, podignutog na Golgoti, na kojem je raspet utjelovljeni Sin Božji. Naše je opravdanje u tom Božjem uranjanju u ljudsku patnju i u ponor zla. „Vraćanje Bogu svim srcem“ tijekom korizmenog hoda odvija se po križu, u nasljedovanju Krista na putu prema Kalvariji, u posvemašnjem sebedarju. Na tom putu svakog dana moramo izlaziti iz svojega egoizma i svojih zatvorenosti, da Bog može ući u naše srce kako bi ga preobrazio. Sveti Pavao podsjeća kako naviještanje Križa odzvanja u nama zahvaljujući propovijedanju Riječi, kojoj je Apostol sam bio veleposlanikom; poziv nama kako bi ovaj korizmeni hod bio obilježen pažljivijim i ustrajnim slušanjem Božje Riječi, svjetlosti koja osvjetljuje naše korake.
U ulomku iz Matejeva evanđelja, koji pripada takozvanom Govoru na gori, Isus govori o odrednicama Mojsijeva zakona: milostinji, molitvi i postu, a to su i tradicionalne upute za korizmeni hod kako bi se odgovorilo na Božji poziv „da se čovjek svim srcem vrati Bogu“. Isus ističe da kakvoća i istinitost odnosa s Bogom označava iskrenost vjerskoga čina. Stoga On osuđuje vjersko licemjerstvo, izvanjsko ponašanje i žudnju za vlastitom slavom i odobravanjem. Pravi učenik ne služi sebi ili javnosti, nego svojem Gospodinu, u jednostavnosti i velikodušnosti. „A Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,4.6.18). Naše će svjedočanstvo biti tim uvjerljivije što manje žudimo za svojom slavom i što budemo svjesniji da je pravednikova nagrada Bog, jedinstvo s njim u vjeri ovdje na zemlji, a na svršetku života u miru i svjetlu gledajući zauvijek Njegovo lice (usp. 1 Kor 13,12).
Draga braćo i sestre, pouzdano i radosno započinjemo ovaj korizmeni hod, da u nama odjekne poziv na obraćenje, na „povratak Bogu svim srcem“, prihvaćajući Božju milost po kojoj bivamo novi ljudi, s onom iznenađujućom novosti koja je u sudjelovanju u Isusovom životu. Neka se nitko ne ogluši na ovaj poziv koji nam je upućen u jednostavnom i poticajnom obredu pepeljenja što ćemo ga uskoro obaviti. Neka nas na tom putu prati Djevica Marija, Majka Crkve i uzor svakoga pravog Gospodinova učenika. Amen!








23. 2. 2013. Susret s rimskim klerom

»Za mene je osobiti dar Providnosti što prije nego li napustim svoju Petrovu službu, mogu još jednom vidjeti svoj kler, rimski kler. Ja ću, povlačeći se sa svojom molitvom, biti uvijek s vama te ćemo zajedno koračati naprijed s Gospodinom, u sigurnosti: Pobjeđuje Gospodin! Hvala!«


Posljednji Angelus

"Preuzimajući papinsku službu znao sam da me time Gospodin zauvijek obvezao. Svojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja te službe to se ne opoziva. Ne vraćam se u privatni život, u život putovanja, susreta, primanja, predavanja i drugo. Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra."




27. 2. 2013. Posljedna javna audiencija na trgu sv. Petra

Draga braćo i sestre u biskupstvu i svećenstvu!
Uvaženi predstavnici vlasti!
Draga braćo i sestre!


Hvala vam što ste se okupili u tako velikom broju na ovoj posljednjoj općoj audijenciji moga pontifikata. Hvala od srca! Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! Mislim da moramo zahvaliti Stvoritelju na lijepom vremenu koje nam daje sada dok još zima traje.


Poput svetog apostola Pavla u biblijskom tekstu koji smo čuli, i ja osjećam u svome srcu da moram prije svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje rasti Crkvi, koji sije svoju Riječ i tako jača vjeru u svom narodu. U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem svijeta; i zahvaljujem Bogu za “informacije” koje sam u ovim godinama petrovske službe mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema Nebeskoj domovini.

Osjećam da, u sadašnjem času koji je Gospodinov, nosim sve u svojoj molitvi, sve susrete, sva putovanja, svaki pastoralni pohod. Sve to i sve zajedno uključujem u molitvu i povjeravam Gospodinu: jer imamo punu svijest o njegovoj volji, sa svakom mudrošću i duhovnim spoznanjem, i da se možemo ponašati na način dostojan njega, njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1, 9-10).
U ovom trenutku, u srcu gajim veliko pouzdanje, jer znam, znamo to svi mi, da Riječ istine evanđelja je snaga Crkve, ona je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdjegod zajednica vjernika sluša evanđelje i prihvaća Božju milost u istini i živi u ljubavi. To je moje pouzdanje, to je moja radost.

Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu, imao sam čvrstu sigurnost koje me je uvijek pratila: ta sigurnost da Crkva živi od Božje riječi. U tome trenutku, kao što sam već više put rekao, u srcu su mi odzvanjale riječi: Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na pleća, ali ako ti to tražiš od mene, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi, i sa svim mojim slabostima. I osam godina poslije mogu reći da me Gospodin doista vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to jedna dionica povijesnog puta Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao sam se poput svetog Petra i apostola na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u čitavoj povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa ne može potamniti. I zbog toga je danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav.

Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstim upravo našu vjeru u Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. Pozivam sve da obnove čvrstu vjeru u Gospodina, da se pouzdajemo poput djece u Božje ruke, sigurni da nas te ruke uvijek drže i omogućuju nam da kročimo svakoga dana, i onda kada nas snađu nevolje. Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj lijepoj molitvi koja se moli svakoga jutra kaže se: “Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…”. Dà, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo!

Ali u ovim trenucima ne želim zahvaliti samo Bogu. Papa nije nikada sam za kormilom Petrove lađe, premda je za nju najodgovorniji. Nikada nisam osjećao osamljenim u nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin mi je stavio blizu mnoge osobe koje su, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagali i bili mi blizu. To ste prije svega vi, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo, bili su za mene dragocjeni; zatim moji suradnici, počevši od moga državnog tajnika koji je bio moj vjerni pratilac ovih godina; Državno tajništvo i čitava Rimska kurija, kao i svi oni koji su, na raznim područjima, stavljeni u službu Svete Stolice: mnogo je onih koji se ne vide, koji ostaju u sjeni, ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene siguran i pouzdan oslonac. Posebnu misao upućujem Crkvi u Rimu, mojoj biskupiji! Ne mogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećenstvu, posvećene osobe i čitav Božji narod: u svojim pastoralnim pohodima uvijek sam osjećao veliku pažnju i duboku ljubav; a i ja sam volio sve i svakoga, bez razlika, onom pastoralnom ljubavlju koja je srce svakoga pastira, napose Rimskoga biskupa, nasljednika apostola Petra. Svakoga sam dana nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem.
Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopru do svih: srce jednog pape se širi i proteže na čitav svijet. Želim izraziti svoju zahvalnost također Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, koji uprisutnjuje veliku obitelj narodâ. Tu mislim također na one koji rade za dobru komunikaciju i kojima zahvaljujem za njihovu važnu službu.

Želim sada od sveg srca zahvaliti i svim onim brojnim osobama u čitavom svijetu koje su mi posljednjih tjedana slale dirljive znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Dà, papa nije nikada sam, sada sam to doživio još jednom na tako velik način da mi to dira srce. Papa pripada svima i mnogi se osjećaju veoma blizu njemu. Istina je da primam pisma od svjetskih velikana – državnih poglavara, vjerskih vođa, predstavnika svijeta kulture itd. Ali primam i veoma mnogo pisama od običnih ljudi koji mi pišu jednostavno ono što im je na srcu i daju mi osjetiti svoju ljubav, koja izvire iz našega zajedništva sa Isusom Kristom, u Crkvi. Te mi osobe pišu kako se ne piše primjerice nekom knezu ili velikanu kojeg se ne poznaje. Pišu mi kao braća i sestre ili kao kćeri i sinovi, obraćaju mi se kao članu obitelji s kojim su posebno bliski. Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, već živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći malne rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u kojem mnogi govore da te radosti nestaje. Ali vidimo kako je Crkva danas itekako živa!

Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga, u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih.

Dopustite mi sada da se još jednom vratim na 19. travnja 2005. Ta je odluka bila teška upravo zbog činjenice da me od toga trenutka nadalje Gospodin obvezao trajno i zauvijek. Trajno, jer onaj koji preuzima papinsku službu nema više nikakve privatnosti. Pripada uvijek i posvuda svima, čitavoj Crkvi. Njegovu je životu, tako reći, potpuno oduzeta privatna dimenzija. Mogao sam iskusiti, i osjećam to jasno i sada, da čovjek prima život upravo kada daruje. Ranije sam rekao da mnoge osobe koje vole Gospodina vole i nasljednika svetog Petra i privržene su mu; da papa ima doista braću i sestre, sinove i kćeri u čitavom svijetu, i da se osjeća sigurnim u zagrljaju svoje zajednice; jer ne pripada više samome sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu.

“Trajno” je također “zauvijek” – nema više vraćanja u privatnost. Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva. Ne vraćam se privatnom životu, putovanjima, susretima, primanjima, predavanjima i sličnom. Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu.

Zahvaljujem svima i svakome također za poštivanje i razumijevanje kojim ste prihvatili tu tako važnu odluku. Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinom putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti. Molim vas da me se sjetite pred Gospodinom i prije svega da molite za kardinale, koji su pozvani na tako važnu zadaću, i za novog nasljednika apostola Petra: da ga Gospodin prati svjetlom i snagom svoga Duha.

Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da prati svakog od nas i čitavu crkvenu zajednicu; njoj se povjeravamo, s dubokim pouzdanjem.
Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju. Hvala!






28. 2. 2013. Odlazak iz Vatikana








28. 2. 2013. Castel Gandolfo

»Dragi prijatelji, sretan sam što sam s vama, okružen ljepotom stvorenja i vašom simpatijom koja mi dobro čini. Hvala za vaše prijateljstvo, za vašu srdačnost. Znate da je današnji dan drugačiji od prethodnih. Više nisam prvosvećenik rimske Crkve. Još ću to biti do osam, a onda više ne. Sada sam obični hodočasnik koji započinje posljednju etapu svojega hodočašća na zemlji. No još bih želio, svojim srcem, svojom ljubavlju, svojom molitvom, svojim promišljanjem, sa svim svojim unutarnjim silama, raditi za opće dobro i za dobro Crkve i čovječanstva. A u vašoj simpatiji osjećam podršku. Idemo naprijed zajedno s Gospodinom, za dobro Crkve i svijeta. Hvala, a sada ću vam od srca udijeliti svoj blagoslov. Laku noć!«





Grad Rim zahvaljuje velikom papi




HVALA TI! NEKA TI GOSPODIN UZVRATI!

srijeda, 15. veljače 2017.

Vjera i nevjera


U ovoj rubrici u sljedećem razdoblju družit ćemo se s Josephom Ratzingerom (papom Benediktom XVI.) kroz njegovu knjigu Uvod u kršćanstvo. Evo nas na uvodnim mislima. “Ljudi koji ne misle, sve ono što je novo, bez razlike, smatraju uvijek boljim.”[1] Na žalost, mnogo je ljudi koji ne misle, zato je izuzetno mnogo onih koji sve tradicionalno smatraju prevladanim, zaostalim, natražnim i nepoželjnim. Znači, nije dovoljno da je nešto novo pa da odmah bude dobro. “Ta veli se: ‘Valja staro!'” (Lk 5,39).
“Vjera može biti besadržajan govor koji tek s mukom može prikriti potpunu duhovnu prazninu.”[2] Koliki se danas busaju u prsa kako su oni “najbolji vjernici” a u biti iza tih njihovih riječi ne stoji nikakav vjerski sadržaj. Ratzinger već 60-ih godina prošloga stoljeća govori: “Ne možemo ni sagledati završetak promjena u koje smo zašli.”[3] Već se tada mislilo da napredak vodi većoj sreći i zadovoljstvu, ali vidjeli smo da to nije baš tako. A što nas tek još očekuje?! Kroz cijelu svoju knjigu Uvod u kršćanstvo, autor obrađuje Apostolsko vjerovanje (Symbolum apostolicum). Već na prvim stranicama govori o vjeri i nevjeri. “Vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću.”[4] Ali neizvjesnost svladavamo vjerom pa onda nestaje i ugroženosti. Međutim, to je vječita borba. Ratzinger citira sv. Tereziju iz Lisieuxa (Sveta Mala Terezija): “Naviru mi misli najgorih materijalista.” Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Kao da se nalazi “u koži grešnika”.[5] Ratzinger dalje nastavlja: “Vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo. Guši ga slana voda sumnje. Ali postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru. Vjernik je svjestan da je trajno ugrožen nevjerom, a nevjerniku vjera znači ugroženost. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere.”[6] Za vjeru je potrebno osobno raspoloženje: “Nitko ne može drugome Boga i njegovo carstvo položiti na stol. I vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnja i vjeruje.”[7] Tako u čovjeku imamo: “sraslost vjere i nevjere”.[8] Vjera je osjetljiva “biljka” koju moramo svaki dan njegovati, hraniti i braniti. Puno je lakše biti religiozan čovjek nego biti vjernik. “Često nepromišljeno držimo da su ‘religija’ i ‘vjera’ jedno te isto te da svaku religiju možemo s pravom smatrati vjerom.”[9] “Stari se zavjet u svojoj cjelini nije shvaćao pojmom ‘vjere’, nego pojmom ‘zakona'”.[10] “Rimska religioznost praktično je pod ‘religio’ pretežno shvaćala obdržavanje određenih ritualnih oblika i običaja. Ona je bila sistem obreda.”[11] Znači, čak i u Starome zavjetu religija je na neki način zamjenjivala vjeru, tj. važan je bio “zakon” i ono izvanjsko. Dakako, poganske religije gotovo su isključivo držale do običaja i izvanjskoga rituala. U nauci Isusa Krista to se u potpunosti mijenja. Međutim, čovjek nekako uvijek traži lakši put i prečac. “Srednjovjekovni čovjek bio je čovjek vjere, ali zapravo to je bilo veliko mnoštvo automatiziranih sljedbenika, te je vjera za mnoge bila samo sustav životnih oblika.”[12] Čini se kako smo tu nekako i danas.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 7.
[2] Isto, str. 8.
[3] Isto, str. 11.
[4] Isto, str. 18.
[5] Isto.
[6] Isto, str. 21.
[7] Isto, str. 22.
[8] Isto, str. 23.
[9] Isto, str. 24.
[10] Isto.
[11] Isto, str. 24-25.
[12] Isto, str. 25.