Budućnost Europe



Čini se da današnje generacije katolika a i ljudi općenito uopće nisu svjesne da žive u eri Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), jer kada bismo toga bili svjesni čitali bismo njegove knjige, ozbiljno shvaćali njegova upozorenja i slijedili putove ozdravljenja koje preporuča ovaj nenadmašni teolog i filozof. S Ratzingerovom pisanom riječju susreo sam se još kao student, jer smo morali dobro proučiti njegovu knjigu Uvod u kršćanstvo (prvi put objavljena 1968.), koja je sve do danas ostala nezaobilazna literatura za studente svih generacija, ali i za sve one koji su želji znanja, spoznaje i istine (teološki klasik). Njegov je opus knjiga rastao iz godine u godinu, tako da je to danas duboko more svjedočenja vjere, nade i ljubavi. Postavši papom, to se Ratzingerovo more još više produbilo i obogatilo zlatnim mislima, ali i rješenjima. On je jedan od rijetkih papa u povijesti Crkve kojega se citira ne samo zato što je papa, nego se mnogi pozivaju na njega kao umnika i teologa, neovisno o njegovoj crkvenoj službi. Iščitavajući njegove knjige vadio sam bilješke kroz koje ćemo našim čitateljima pokušati ne samo približiti njegove misli, nego kroz te misli baciti i zraku svjetlosti na mnoga goruća pitanja današnjega svijeta, a napose današnje kršćanske Europe. Znači, pokušat ćemo iz toga mora vaditi zlatna zrnca koja bi nam mogla biti putokaz u život. U ovom prvom članku osvrnut ćemo se na budućnost Europe.
Kao istinski Europljanin i Europejac Ratzinger sa zamjetnom žalošću govori o kršćanskoj Europi koja lagano umire i nestaje. “Europa je svoju sudbinu prepustila presađenim organima koji će, međutim, nužno uništiti njezin identitet.”[1] Zanimljiva je ova njegova usporedba s “presađenim organima” koji su u europski organizam uneseni bez ikakve potrebe. “Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života.”[2] Znači, današnji čovjek uopće ne živi za budućnost, nego za sadašnjost, a sadašnjost zapravo uopće ne postoji i ona je čista iluzija. Kada čovjek ostane bez budućnosti, u tom trenutku umire. Upravo zbog toga “Zapad hita ususret smrti”.[3] Gdje je onda izlaz? Kako možemo izbjeći “vrata smrti”? Povratak Bogu, jedinomu apsolutnom bitku, znači vraćanje životu, jer “svijet bez Boga nema budućnost”.[4] “Danas imamo tri opasna mitska pojma: napredak, znanost i sloboda.”[5] O ova tri pojma Ratzinger (Benedikt XVI.) raspravlja na više mjesta. Zato ćemo se ovomu još vratiti. Ovdje možemo samo reći da su ova tri pojma u današnjem svijetu shvaćena kao nešto nedodirljivo, neupitno i apsolutno. Međutim, vidjet ćemo da je njihov relativitet uistinu beskrajan. “Ljudski je život nepovrjediv u svim njegovim razdobljima. Tamo gdje se pobačaj drži pravom slobode, sloboda jednoga stavljena je iznad prava na život drugoga.”[6] Na ovom pitanju Crkvu se obično optužuje da zastupa nekakve natražne ideje i zagovara nešto “nerazumno i neodrživo”, jer se “protivi slobodi i pravu na izbor”. Jasno je, “sloboda jednoga ne može biti iznad prava na život drugoga”. “Nauku o ljudskim pravima treba dodati nauk o ljudskim obvezama i ograničenjima.”[7] Da, čovjek je uvijek sklon tražiti nekakva “svoja prava” ignorirajući obveze. Ali ne samo da uz prava imamo i obveze, nego u pravu i slobodi imamo ograničenja, granice koje nikako ne smijemo ignorirati. “Naša sloboda treba biti sloboda za dobro, koja se zna suprotstaviti slobodi zla.”[8] Znači, postoji sloboda za dobro i sloboda za zlo. Zdrav razum nam kaže da nije dopušteno koristiti se slobodom za zlo.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Europa, Verbum, Split, 2005., str. 22.
[2] Isto.
[3] Isto, str. 23.
[4] Isto, str. 33.
[5] Isto, str. 62.
[6] Isto, str. 65.
[7] Isto, str. 76.
[8] Isto, str. 114.

Primjedbe

Popularni postovi