Propovijed o Stepincu
Propovijed kard. Josepha Ratzingera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere, u crkvi Sv. Jeronima Hrvatskoga papinskog Zavoda Svetog Jeronima o stotoj obljetnici rođenja kardinala Alojzija Stepinca u Rimu, 15. veljače 1998.
Eminencije, ekscelencije!
Draga subraćo u svećeništvu!
Dragi vjernici!
U posljednjoj
pjesmi Božanske komedije (Raj XXXI, 103), Dante govori o nekom pristiglom
hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom utisnutom na
Veronikinom rubcu, te ne može svoj pogled usmjeriti drugamo, već ga drži čvrsto
upravljenim u Krista Gospodina. Ovaj anonimni Danteov Hrvat ima za nas jedno
ime: Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u
Brezariću, župi Krašić, a umro 10. veljače 1960. Uistinu je ovaj čovjek, ovaj
Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je
u zrenju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao
preobražen u Krista, te i sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom
i ranama njegove muke.
Tri čitanja iz
današnje liturgije na svoj su način slika Kristova. Iz propovijedi na gori, iz
koje smo upravo čuli jedan odlomak, Sveti Otac u svojoj enciklici Veritatis
Splendor (“Sjaj istine”) kaže, da je ta propovijed neka vrst skrivenog Kristova
životopisa, jer je zapravo Krist onaj primjerni siromah, rođen u jaslama izvan
grada jer nije bilo mjesta u svratištima, koji je umro gol i lišen svega na
križu. Krista su mrzili, prognali, jer je naviještao Božju ljubav za sve.
Gledajući na taj način, razmatrajući današnja čitanja, vidimo Krista, ali
možemo i bolje razumjeti poruku Sluge Božjega: kardinal Stepinac nas vodi
Kristu i uprisutnjuje njegovu poruku, a Krist nam omogućava da vidimo dubinu
srca, prave korijene ovoga života.
Htio bih
skrenuti pozornost tek na dva mala odlomka današnjeg Evanđelja. Prije svega na
onu već navedenu rečenicu: “Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i
pogrde.” (Lk 6, 22) Naš blaženik, naš Sluga Božji, živio je upravo tu
odbačenost iz ljudske slave, živio je osamljenost, patnju. Postoji neka vrst
proročkog navještaja ove rečenice u jednoj Sokratovoj izjavi, koju je Platon naveo
u svojoj Apologiji (31c), kad ovaj pred sudom kaže: “Nijedan čovjek, koji se
u ime svoje savjesti suprotstavi moćnom
mnoštvu, neće dobro proći na ovoj zemlji.” Kardinal Stepinac bijaše čovjek
savjesti, koji se u ime savjesti suprotstavio moćnom mnoštvu. Bio je čovjek
savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom
istinom, i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga
života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske savjesti, suprotstavio se
totalitarizmima; i u vrijeme nacističke diktature postao je branitelj židova,
pravoslavaca i svih progonjenih, zatim je u vremenu komunizma postao
odvjetnikom svojih vjernika, svojih svećenika progonjenih i ubijanih. Postao je
nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi
s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.
Kardinal
Stepinac nije se bavio politikom. Poštivao je državu, kada i ukoliko je zaista
bila država. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već Sv. Ambrozije, a koja
veli: “Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštivanje vladarima, ali Božje
stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i
braniti ono što je Božje.” (usp. Lettera fuori coll. 10, 1. 12). Tako je,
dakle, činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grešne i lažne
svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova,
iskonsku sliku čovjekovu protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji
ne priznaje prisutnost Božju, Božja prava u svijetu.
Sluga Božji
bijaše čovjek savjesti, i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije
nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao
mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice
Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav
prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako
čvrstina kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i
ljubavi. A jer je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo
svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom ljubavlju Kristovom.
Druga rečenica
na koju sam želio skrenuti pozornost, jest prva od blaženstava: “Blago vama,
siromasi: vaše je kraljevstvo Božje.” (Lk 6, 20) Što znači ovo “blaženi”? U
čemu se sastoji ovo blaženstvo? Očigledno je da ovo blaženstvo ne predstavlja
zemaljsku sreću u pukom smislu blagostanja, uspjeha, karijere, posjedovanja,
moći nad svime. Upravo obrnuto. Tako gledajući, istinito je što nam danas kaže
Sv. Pavao u svojoj poslanici: “A ako Krist nije uskrsnuo … ako se ufamo samo u
ovaj život i u ovaj svijet … najbjedniji smo od svih ljudi” (Usp. 1 Kor 15, 17.
18) Doista, naš je Sluga Božji živio i trpio tu bijedu, taj izgon, tu
osamljenost u vjeri. Trpio je bijedu, ali ju je mogao podnositi jer je u njoj
otkrio pravo blaženstvo. Znao je: “Ja znam, da moj Otkupitelj živi i da ću
živjeti sa svojim Otkupiteljem.” (Job 19, 25)
U čemu se,
dakle, sastoji ovo blaženstvo, ovo biti blažen? Nije to nešto što pripada ovom
svijetu, to je stvarnost Božja, božanska stvarnost, stvarnost u Bogu za
čovjeka, koja će se u ovom čovjeku objaviti u svoje vrijeme, koje će Bog
odrediti. Tko, dakle, želi živjeti ovo blaženstvo, stići ovom blaženstvu, ne
može se zatvoriti u samog sebe, mora se uzdići iznad samoga sebe, mora izići iz
samoga sebe, mora živjeti vlastitu onostranost, mora se izgubiti u Božjim
rukama. A gubeći samoga sebe, živi baš u stanju pravoga blaženstva. Znamo da je
Sluga Božji doista živio tu vlastitu onostranost. Nije promatrao svoje
biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, dostojanstvo. Doista se izgubio u
Bogu, a gubeći se pronašao je pravi život. Budući da je ostavio samoga sebe,
postao je slobodan. Slobodan u poimanju ljudske časti, slobodan u podnošenju
uvreda, kleveta, slobodan da ljubi. U svjetlu ovog pravog blaženstva možemo
razumjeti i drugu riječ: “Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!” (Lk 6, 24)
Ako je blažen čovjek koji ne živi za sebe, nego, mogli bismo reći, kao da živi
izvan sebe, koji živi upravljen prema Bogu, uzdiže se prema Bogu, povjerava
samog sebe u ruke Božje, bogataš je čovjek koji želi posjedovati sve za sebe,
koji želi posjedovati život, samog sebe, zbog samog sebe, zatvara se u samog
sebe, želi uspjeh u svemu na ovoj zemlji. Upravo tim bogatstvom on postaje
siromašan, i jer biva osiromašen bez prave stvarnosti, Boga, i njegov život
postaje ono što današnje prvo čitanje opisuje riječima: “tavori dane u usahloj
pustinji … kao pljeva što je vjetar raznosi”, jer je prazan; takav život, to
“samo ja” nije dovoljno jer je lišeno istine, lišeno je ljubavi, ako ne poznaje
Boga. A posljedica toga je: “Jao, vama, već imate svoju utjehu!”, nije, kao što
bi se moglo činiti, izvanjska osveta. To je tek objava onoga što se događa kad
se netko zatvori u materijalno, u vremenite stvarnosti, koji želi posjedovati
samoga sebe poradi sebe i živjeti samo za sebe. Tako uočavamo kako se
podudaraju riječi Evanđelja s prvim čitanjem i prvim psalmom, pripjevnim
psalmom ove nedjelje, gdje prorok, naviještajući Krista i njegove svjedoke,
kaže:
“Blažen čovjek koji se pouzdaje u
Boga: On je kao stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku.” Ova voda
koja nikada neće uzmanjkati, koja daje vječni život stablu, ovu vodu nalazimo u
vjeri Crkve, u riječi Božjoj. Sam Bog nam daje ovu vodu. Tumačeći psalam 1.,
Sveti Augustin kaže: “Ovaj čovjek, blagoslovljen od proroka i od psalma, on je
kao stablo čije je korijenje u visini, čije je korijenje u nebu i raste iz
neba. Stoga se čini izgubljenim na zemlji, čini se strancem, ali u biti njegovo
je korijenje uronjeno u pravu vodu života.”
Kardinal
Stepinac doista je bio takvo stablo koje je raslo iz visine, iz zajedništva s
Bogom, te se činio gotovo izgnanikom, strancem na zemlji, a uistinu imao je
korijenje zasađeno tamo gdje su prave vode pravoga života. Psalam, dakle, drugo
čitanje i Evanđelje, pozivaju nas da otkrijemo pravi izbor: ili živjeti samo za
ovo vrijeme, isključivo za samog sebe i biti prividno sretni, ili živjeti s
Bogom, za Boga, a time i za druge. Nema drugih izbora. Na kraju postoji samo
ova mogućnost, i Sluga Božji nam pokazuje pravi put života te nas poziva na tu
postojanost, tu hrabrost, kako bismo bili u suprotnosti sa svijetom, ako je
svijet u suprotnosti s riječju Božjom. Znajući dobro, da na kraju ostaje i
vrijedi samo božanska riječ, a ona je prava stvarnost.
Kad je 1934.
Sluga Božji bio izabran za nadbiskupa koadjutora zagrebačkog, uplašio se. Dobro
je poznavao tešku situaciju u Katoličkoj crkvi i vjernika katolika u svojoj
zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su saveznici nakon Prvoga svjetskog rata
umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem.
No nije poznavao samo , tu poteškoću, tu prijetnju. On je poznavao i snagu
totalitarnih i bezbožnih ideologija, koje su u onom trenutku bile snažne i
postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku
službu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stupanj ljudske karijere.
Znao je da je biskupstvo u tom trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti se.
prepustiti se u ruke Božje.
Izrazio je
program svoga biskupstva, svoga života u riječima: “U Tebe se, Gospodine.
uzdam!”. To je bilo njegovo biskupsko načelo. Ono se podudara s riječima prvog
današnjeg čitanja: “Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je
Gospodin uzdanje.” (Jr 17. 7) “U Tebe se. Gospodine, uzdam.” Prepustio se
Gospodinu u tolikim patnjama, prepustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina
vode pravoga života, pravoga blaženstva. U svim je poteškoćama ostao čovjek
nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.
Danas nas
kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo naše
pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade. “U Tebe se, Gospodine, uzdam!” Tko
živi od ovih riječi, zna da vrijedi i završetak “Te Deuma”, da je istinita,
“non confundar in aeternum“ – neću se postidjeti nikada. Amen.
Primjedbe
Objavi komentar