Deseta obljetnica Summorum Pontificuma

Sedmog srpnja navršava se deseta obljetnica Apostolskog pisma Summorum Pontificum kojim je papa Benedikt XVI ispravio "nepravdu" koju je nakon II vatikanskog koncila podnio tradicionalni latinski obred rimske liturgije. U nastavku donosimo tekst Apostolskog pisma i Popratno pismo biskupima!

HVALA TI VELIKI BENEDIKTE!

APOSTOLSKO PISMO

MOTUPROPRIJ «SUMMORUM PONTIFICUM»

Vrhovni su se svećenici sve do sada sveudilj brinuli da Kristova Crkva iskazuje Božanskome Veličanstvu dostojno bogoslužje, »na hvalu i slavu Njegovoga imena« i »na korist čitave Njegove svete Crkve«.

Od pamtivijeka se obdržavalo načelo koje obvezuje i ubuduće, »prema kojemu se svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja« [Opća uredba Rimskoga misala, treće izdanje, 2002., str. 397].

Među vrhovnim svećenicima koji su se pobrinuli za ovu važnu stvar ističe se ime svetoga Grgura Velikoga, koji se pobrinuo da se novim europskim narodima preda i katolička vjera i blago bogoslužja i kulture koje su Rimljani prikupili u proteklim stoljećima. Zapovjedio je da se odredi i očuva oblik liturgije misne žrtve i božanskoga časoslova kako se slavilo u Rimu. Također je usrdno potaknuo monahe i monahinje koji su, živeći po Pravilu svetoga Benedikta, posvuda naviještali Evanđelje i istodobno vlastitim životom ostvarili onu spasonosnu odredbu toga Pravila, naime, »da ništa ne bude važnije od službe Božje« (43. poglavlje). Tako je sveta liturgija, slavljena na rimski način, učinila plodonosnom ne samo vjeru i pobožnost, nego i kulturu mnogih naroda. Poznato je da je latinska liturgija u svojim različitim oblicima tijekom svih stoljeća kršćanstva jačala mnoštvo svetaca u duhovnome životu te da je osnažila mnoge narode u krijeposti bogoštovlja i obdarila plodovima njihovu pobožnost.

Mnogo je još drugih Rimskih Prvosvećenika tijekom stoljeća poduzelo osobita nastojanja kako bi sveta liturgija učinkovitije ispunjavala tu svrhu. Među njima se ističe sveti Pio V. koji je, slijedeći poticaje Tridentskoga sabora, s velikom pastirskom brižljivošću obnovio cjelokupno crkveno bogoslužje i naredio popravljeno izdanje liturgijskih knjiga, obnovljeno »prema izvornome pravilu svetih Otaca« te ih predao na uporabu Latinskoj Crkvi.

Među liturgijskim knjigama rimskoga obreda osobito istaknuto mjesto zauzima Rimski misal, koji je izrastao u gradu Rimu te u narednim stoljećima postupno poprimao oblike koji su zadržali veliku sličnost s oblikom kakav se rabio u prijašnjim naraštajima.

»S istom su tom nakanom tijekom vremena Rimski Prvosvećenici prema novonastalim prilikama prilagođavali ili utvrđivali liturgijske obrede i knjige, te su napokon početkom ovoga našeg stoljeća poduzeli zamašniju obnovu« [Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus od 4. prosinca 1988., br. 3, u: Acta Apostolicae Sedis (AAS) 81 (1989.), str. 899]. Tako su postupili naši prethodnici: Klement VIII., Urban VIII., sveti Pio X. [usp. isto], Benedikt XV., Pio XII. i blaženi Ivan XXIII.

U novije je pak vrijeme Drugi vatikanski sabor izrazio želju da se još jednom obnovi dužno poštovanje i pozornost prema svetome bogoštovlju, te da ga se prilagodi potrebama našega vremena. Potaknut ovom željom, naš je prethodnik papa Pavao VI. godine 1970. odobrio za upotrebu Latinske Crkve obnovljene liturgijske knjige, koje sadrže i neke novosti. Te knjige, prevedene diljem svijeta na vrlo mnogo narodnih jezika, rado su prihvatili biskupi, svećenici i vjernici. Ivan Pavao II. odobrio je treće tipsko izdanje Rimskoga misala. Rimski su prvosvećenici postupali na taj način, kako bi se »ova takoreći liturgijska građevina...« iznova pojavila »u sjaju svoga dostojanstva i sklada« [Sv. Pio X., motuproprij Abhinc duos annos od 23. listopada 1913., u: AAS 5 (1913.), str. 449-450; usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus od 4. prosinca 1988., br. 3, u: AAS 81 (1989.), str. 899].

Međutim, u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost, da je papa Ivan Pavao II., potaknut pastirskom brižljivošću za te vjernike, 1984. godine posebnim indultom »Quattuor abhinc annos« (»Prije četiri godine«), koji je izradila Kongregacija za bogoštovlje, udijelio dopuštenje za uporabu Rimskoga misala koji je papa Ivan XXIII. objavio 1962. godine; a 1988. godine ponovno je Ivan Pavao II. motuproprijem »Ecclesia Dei« (»Crkva Božja«) potaknuo biskupe da širokogrudno i velikodušno odobre ovu mogućnost svim vjernicima koji to zatraže.

Nakon što je već naš prethodnik Ivan Pavao II. dugo razmatrao ustrajne molbe tih vjernika, te pošto smo saslušali oce kardinale u konzistoriju održanome 23. ožujka godine 2006. i o svemu ozbiljno promislili, zazvavši Duha Svetoga i povjerivši se Božjoj pomoći, ovim Apostolskim pismom ODREĐUJEMO sljedeće:

Čl. 1. Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj »pravila molitve« Katoličke Crkve latinskoga obreda. Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog »pravila molitve« Crkve te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje. Ova dva izričaja »pravila molitve« Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u »pravilu vjerovanja« Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.

Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut. Uvjeti za upotrebu ovoga Misala, propisani prethodnim dokumentima »Quattuor abhinc annos« i »Ecclesia Dei«, mijenjaju se na sljedeći način:

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 3. Ukoliko zajednice Ustanova posvećenoga života i Družbi apostolskoga života, bilo papinskoga bilo biskupijskoga prava, u konventualnim odnosno »zajedničkim« slavljima unutar vlastitih crkvi žele slaviti svetu Misu prema izdanju Rimskoga misala iz godine 1962., to im je dopušteno. Ako pojedina zajednica, ili cijela Ustanova odnosno Družba želi često, ili redovito, ili trajno održavati takva slavlja, neka o tome odluče viši poglavari u skladu s crkvenim pravom te prema vlastitim zakonima i odredbama.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

Čl. 6. U Misama koje se slave po Misalu blaženoga Ivana XXIII. uz prisustvo naroda, misna se čitanja mogu naviještati i na narodnome jeziku, služeći se izdanjima odobrenima od Apostolske Stolice.

Čl. 7. Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji. Ukoliko se on ne može pobrinuti za takvo slavljenje, neka se slučaj izloži Papinskome povjerenstvu »Ecclesia Dei«.

Čl. 8. Biskup koji želi udovoljiti ovakvim molbama vjernika-laika, a to mu zbog različitih razloga nije moguće, može o toj stvari izvijestiti Papinsko povjerenstvo »Ecclesia Dei«, koje će mu dati savjet i pomoć.

Čl. 9. 

§ 1. Isto tako, župnik može nakon zreloga promišljanja udijeliti dopuštenje za upotrebu starijega obrednika za podjeljivanje sakramenata krštenja, ženidbe, pokore i bolesničkoga pomazanja, ako to preporučuje dobro duša.

§ 2. Ordinarijima se odobrava mogućnost slavljenja sakramenta svete Potvrde prema starome Rimskom pontifikalu, ako to preporučuje dobro duša.

§ 3. Dopušteno je zaređenim klericima služiti se također Rimskim brevijarom koji je blaženi Ivan XXIII. objavio 1962. godine.

Čl. 10. Mjesnome je ordinariju dopušteno, ukoliko to smatra uputnim, uspostaviti personalnu župu prema odredbi kanona 518 za slavlja prema starijemu obliku rimskoga obreda, ili imenovati rektora odnosno kapelana, obdržavajući pravne propise.

Čl. 11. Papinsko povjerenstvo »Ecclesia Dei«, koje je ustanovio Ivan Pavao II. godine 1988. [usp. Ivan Pavao II., motuproprij Ecclesia Dei od 2. srpnja 1988., br. 6, u: AAS 80 (1988.), str. 1498], nastavlja vršiti svoju službu.

Ovo će Povjerenstvo imati oblik, dužnosti i pravila djelovanja koja mu dodijeli Rimski Prvosvećenik.

Čl. 12. Ovo će isto Povjerenstvo, pored ovlasti koje već posjeduje, izvršavati vlast Svete Stolice bdijući nad obdržavanjem i primjenom ovih odredaba.

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Tekst pisma kojim je papa Benedikt XVI. popratio motuproprij "Summorum Pontificum" 

kako bi biskupima čitavoga svijeta detaljno pojasnio značenje toga dokumenta.

Draga braćo u biskupstvu,

s velikim pouzdanjem i nadom stavljam u Vaše pastirske ruke tekst novoga Apostolskog pisma, danoga »motu proprio« (vlastitom pobudom), o uporabi rimske liturgije koja je prethodila reformi provedenoj 1970. godine. Ovaj je dokument plod dugih promišljanja, mnogih savjetovanja i molitve.

Vijesti i prosudbe donesene bez dovoljne obaviještenosti stvorile su nemalu pomutnju. Javljaju se međusobno vrlo oprečne reakcije, u rasponu od radosnoga prihvaćanja do jakoga protivljenja, u pogledu jednoga pothvata čiji sadržaj zapravo nije bio nepoznat.

Pred ovim dokumentom izražene su poglavito dvije bojazni, koje bih htio pobliže razmotriti u ovome pismu.

Ponajprije se javlja strah da bi na taj način autoritet Drugoga vatikanskog koncila bio okrnjen i da bi jedna od njegovih bitnih odluka — liturgijska reforma — došla u pitanje. Takav je strah neutemeljen. S time u vezi treba ponajprije reći da Misal, koji je objavio Pavao VI. i koji je kasnije Ivan Pavao II. izdao u još dva nova izdanja, sasvim razumljivo jest i ostaje normativnim oblikom — redovitim oblikom — euharistijske liturgije. Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja. Nije prikladno govoriti o ova dva oblika Rimskoga Misala kao da se radi o »dva obreda«, nego je zapravo riječ o dvojakome načinu jednoga te istog obreda. Što se tiče uporabe Misala iz 1962. godine kao izvanrednoga oblika misne liturgije, želim skrenuti pozornost na činjenicu da taj Misal s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut i da je stoga načelno uvijek ostao dopuštenim. U trenutku uvođenja novoga Misala nije se smatralo nužnim izdavati posebne odredbe za možebitnu uporabu prijašnjega Misala. Vjerojatno se pretpostavljalo da će se raditi o malobrojnim izdvojenim slučajevima koji će se, jedan po jedan, rješavati na pojedinim mjestima. Međutim, ubrzo se nakon toga ustanovilo da nije malen broj onih koji su ostali snažno privrženi tome obliku rimskoga obreda koji im je od djetinjstva prirastao srcu. Tako se dogodilo ponajprije u zemljama u kojima je [predkoncilski] liturgijski pokret mnoge obogatio izvrsnom liturgijskom naobrazbom te dubokom i prisnom ljubavlju prema prijašnjemu obliku slavljenja liturgije. Svima nam je poznato da je u pokretu, koji je predvodio nadbiskup Lefebvre, vjernost starome Misalu postala vanjskim znakom raspoznavanja; no razlozi procijepa koji je ovdje nastao leže mnogo dublje. S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije; bilo je to ponajprije zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve.

Zbog toga se papa Ivan Pavao II. smatrao obvezanim postaviti svojim Motuproprijem »Ecclesia Dei« od 2. srpnja 1988. godine određeni pravni okvir za uporabu Misala iz 1962. godine, pri čemu ipak nisu doneseni podrobni propisi, nego se općenito apeliralo na velikodušnost biskupa prema »opravdanim težnjama« vjernika koji su tražili taj oblik rimskoga obreda. Time je Papa želio ponajprije pružiti pomoć Bratstvu svetoga Pija X. da ponovno uspostavi puno zajedništvo s Petrovim Nasljednikom, nastojeći zaliječiti ranu koja je bivala sve bolnijom. Nažalost, ovo se pomirenje dosad nije ostvarilo; no mnoštvo se različitih zajednica sa zahvalnošću okoristilo mogućnostima koje je pružio ovaj Motuproprij. Međutim, ostalo je zamršeno pitanje uporabe Misala iz 1962. godine izvan tih skupina —za što su nedostajale podrobne pravne odredbe — nadasve zbog toga što su se biskupi u takvim slučajevima često pribojavali da će autoritet Drugoga vatikanskog sabora doći u pitanje. Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. Tako se pojavila potreba za jasnijom pravnom regulativom, što se u vrijeme Motuproprija iz 1988. godine još nije moglo predvidjeti. Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

Kao drugo, u raspravama o očekivanome Motupropriju izražena je bojazan da bi šire ovlaštenje uporabe Misala iz 1962. godine mogla prouzročiti nerede ili čak procijepe u župnim zajednicama. Niti ovaj strah mi se ne čini stvarno utemeljenim. Uporaba staroga Misala pretpostavlja stanovitu liturgijsku naobrazbu i mogućnost služenja latinskim jezikom; a niti jedno niti drugo se ne susreće tako često. Već se iz ovih konkretnih pretpostavki jasno razabire da će novi Misal svakako ostati redovitim oblikom rimskoga obreda, ne samo zbog pravne regulative, nego i zbog stvarnih prilika u kojima se nalaze vjerničke zajednice.

Istina je da ne nedostaju pretjerivanja, a ponekad i društveni aspekti nepravedno združeni sa stavovima vjernika privrženih staroj latinskoj liturgijskoj tradiciji. Vaša će pastirska ljubav i razboritost biti poticaj i putokaz da se to poboljša. Uostalom, ova dva oblika uporabe rimskoga obreda mogu se uzajamno obogaćivati: u stari će se Misal moći i morati unijeti novi sveci te neka od novih predslovlja. Povjerenstvo »Ecclesia Dei«, u dosluhu s različitim ustanovama koje se bave »starijim načinom«, razmotrit će konkretne mogućnosti. U slavljenju Mise prema Misalu Pavla VI. moći će se izraziti, na snažniji način nego je često dosad bio slučaj, ona sakralnost koja mnoge privlači uz stari obred. Najsigurnije jamstvo da će Misal Pavla VI. moći objediniti župne zajednice i biti u njima obljubljen, sastoji se u slavljenju Mise s velikim poštovanjem u skladu s propisima; na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina ovoga Misala postaje vidljivom.

Tako sam prispio i do pozitivnoga razloga koji me potaknuo da ovim Motuproprijem obnovim onaj iz 1988. godine. Riječ je o postizanju unutarnjega pomirenja u krilu Crkve. Promatrajući prošlost i podjele koje su tijekom stoljeća razdirale Kristovo Tijelo, uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći. U misli mi dolazi jedna rečenica iz Druge poslanice Korinćanima, gdje sveti Pavao piše: »Naša vam usta govore posve otvoreno, Korinćani, srce vam je naše rašireno. Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. Za uzvrat... jednako se raširite i vi!« (2 Kor 6, 11 — 13). Dakako, sveti Pavao ovako progovara u drukčijemu kontekstu, no njegov poziv može i mora dotaknuti i nas, upravo u ovome predmetu. Velikodušno otvaramo svoje srce i dopuštamo da u nj uđe sve ono što može naći svoje mjesto u vjeri.

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22: »Sacrae Liturgiae moderatio ab Ecclesiae auctoritate unice pendet quae quidem est apud Apostolicam Sedem et, ad normam iuris, apud Episcopum«).

Ništa se, dakle, ne oduzima biskupovoj vlasti, čiji je zadatak i nadalje bdjeti da se sve odvija u miru i vedrini. Ukoliko bi se pojavila neka poteškoća koju župnik ne bi mogao razrješiti, mjesni Ordinarij može u svako vrijeme intervenirati, no uvijek potpuno u skladu s odredbama novih propisa ovoga Motuproprija.

Osim toga, pozivam Vas, draga subraćo, da podnesete Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga Motuproprija. Ukoliko bi se zaista pojavile ozbiljne poteškoće, bit će moguće potražiti neki način da im se doskoči.

Draga braćo, sa zahvalnošću i pouzdanjem povjeravam Vašemu pastirskom srcu ove stranice i odredbe Motuproprija. Uvijek se prisjećajmo riječi koje je apostol Pavao uputio efeškim starješinama: »Pazite na sebe i na sve stado u kojemu vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom« (Dj 20, 28).

Preporučujem moćnome zagovoru Marije, Majke Crkve, ove nove odredbe, te od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov Vama, draga subraćo, župnicima u vašim biskupijama, svim svećenicima — Vašim suradnicima, kao i svim Vašim vjernicima.

Dano kod svetoga Petra, 7. srpnja 2007.

Papa Benedikt XVI.