subota, 29. listopada 2016.

II. vatikanski koncil i pitanje kontinuiteta


II. vatikanski koncil i pitanje kontinuiteta

U ovom promišljanju, temeljenom na nekoliko spisa kardinala Ratzingera, donosimo zanimljive teze glede II. vatikanskog koncila i njegovog kontinuiteta.

Dvojbe oko kontinuiteta:
(prema: J. Ratzinger, Posljednje koncilsko zasjedanje)

Konac trećeg koncilskog zasjedanja (1964.) je biskupe ostavio zabrinute. Ta zabrinustost vladala je i na početku četvrtog zasjedanja jer je trebalo sastaviti dokumente o slobodi vjerovanja, o Židovima i tzv. Shemu XIII. 
"Što se tiče prvih dvaju tekstova oni su više puta propali  zbog snažnih protivnika, među kojima je, kako se saznalo, bio i sam papa Pavao VI. On je glede ovih dokumenata bio vrlo suzdržan s obzirom na raskid s mnogim dijelovima dosadašnje predaje, koji su bez sumnje sadržavali, unatoč umirujućim objašnjenjima njihovih zagovornika.

Ovim pitanjima su naznačene brige koje su se nadvile nad početkom posljednjeg koncilskog razdoblja (1965.) ali je papin nagovor na otvorenju donio pravi obrat (op.a. što se dogodilo između trećeg i četvrtog zasjedanja kad papa odjednom potpuno zaokreće misao). Nije li bilo utješno već i to da se i sam papa opet vratio širem teološkom horizontu koji je u doktrinalnom zaoštravanju iz 1964. pomalo zanemaren? Papa je naglasio da je zadaća Koncila potpuno podređivanje zakonu ljubavi, te na pitanje što je Katolička Crkva tada radila, odgovor mora biti ljubila je (op.a. znači li podređivanje tom zakonu ljubavi odbacivanje predaje?). 
Iz zaključnog govora od 7. prosinca 1965. vidljivo je da je ova misao papi omogućila pristanak uz tekstove prema kojima se, s gledišta nauka, postavio nadasve suzdržano prihvativši još jednom na način kritičkog monologa prigovore koje protiv modernizma Koncila nisu upućivali samo konzervativci , nego su stizali i iz kruga promatrača. "

Sloboda vjerovanja - "najproblematični dio teksta jest onaj koji ističe da se u pitanju slobode vjerovanja pokušava naglasiti kontinuitet izričaja crkvenog učiteljstva i pri tom se kaže da tradicionalni katolički nauk u moralnoj dužnosti ljudi i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi sloboda vjerovanja ostavlja netaknut." 
Ratzinger ovaj dio komentira na sljedeći način: "Dvojbena se pri tom čini riječ o dužnosti društava prema Crkvi: koncilska deklaracija u stvarnosti pruža nešto novo i durgačije od onoga što se nalazi u proglasima Pija IX. pa čak i Pija XII. Utoliko on sam (daljnji tekst dokumenta) ispravlja ovu umirujuću uvodnu floskulu (!?) za koju bi bilo bolje da je ostavljena po strani ili barem nijansiranije formulirana. U izričaju teksta ona ništa ne mijenja tako da na posljetku u njoj ne treba gledati ništa više nego sitnu manu koja narušava estetski dojam."

Puno godina kasnije, komentirajući reformu rimske liturgije, Ratzinger se pita koliko su zaista ispoštovane papine želje glede reforme i koliko ih se uopće detaljno pridržavalo (članak "Duh liturgije ili vjernost Koncilu: odgovor o. Gyju). Možda i glede ove teme možemo postaviti isto pitanje, jer ne moguće je ne primjetiti da papa prvo u jednoj stvari vidi raskid s kontinuitetom, a nakon nekoliko mjeseci o istoj stvari govori kao o onoj koja služi zakonu ljubavi. 

I kratko o biskupskim konferencijama: 

Ratzinger 1964.: "Oblici kojima se ostvaruje kolegijalitet biskupa mogu biti raznovrsni: rana Crkva je stvorila ustanovu različitih sinoda i ustanovu patrijahata; u suvremeno doba to je uspostava biskupskih konferencija u kojima do izražaja dolazi ista stvranost." (J. Ratzinger, Rezultati i problemi trećeg koncilskog zasjedanja)

Stariji Ratzinger je mudriji:
 (1986.) "Odlučujuća uloga biskupa u stvarnosti je ublažena ili riskira da bude ugušena udruživanjem biskupa u biskupske konferencije - ne smijemo zaboraviti da biskupske konferencije nemaju teološkog temelja, ne pripadaju bitnoj strukturi Crkve, onoj koju je želio Krist: imaju samo praktičnu i konkretnu primjenu. Nijedna biskupska konferencija nema poslanje naučavanja." Na ovome Ratzinger inzistira jer se radi o "zaštiti same naravi Katoličke Crkve koja je utemeljena na episkopalnoj strukturi, a ne na svojevrsnoj federaciji naiconalnih crkava." (J. Ratzinger, Razgovor o vjeri)

Zaključno.. hm..hm.. u duhu Koncila - neka svatko sam zaključi :)
p.s. nadam se da se nitko nije "sablaznio" Ratzingerovim mladelačkim progresivizmom :)


cooperatoreVeritatis
29.10.2016.