četvrtak, 27. prosinca 2018.

Apostol Ivan - vidioc s Patmosa


Draga braćo i sestre!

Vratimo se na lik apostola Ivana, da bismo ovaj put razmišljali o vidiocu Otkrivenja. Iznesimo odmah jednu zamjedbu: dok niti četvrto evanđelje niti poslanice pripisane Apostolu ne nose nikada njegovo ime, Otkrivenje spominje ime Ivan čak četiri puta (usp. 1,1.4.9; 22,8). Očigledno je, s jedne strane, da autor nije imao nikakvoga razloga da prešuti svoje ime, a s druge je znao da su ga njegovi prvi čitatelji mogli točno identificirati. Osim toga znamo da su već u III. stoljeću stručnjaci raspravljali o pravom identitetu Ivana iz Otkrivenja. U svakome slučaju, možemo ga zvati i "vidioc s Patmosa" jer je njegov lik povezan s imenom toga otoka u Egejskom moru gdje se, prema njegovom autobiografskom svjedočanstvu, nalazio kao prognanik "radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova" (Otk 1,9). Upravo na Patmosu, "zanijeh se u duhu u dan Gospodnji" (Otk 1,10), Ivan je imao veličanstvena viđenja i čuo izvanredne poruke koje su prilično utjecale na povijest Crkve i cijele zapadne kulture. Na primjer, iz naslova njegove knjige u naš su jezik uključene riječi "apokalipsa, apokaliptičan" koje - premda na neprikladan način - prizivaju ideju prijeteće katastrofe.

Knjigu treba shvatiti na osnovu dramatičnoga iskustva sedam Crkava u Aziji (Efez, Smirna, Pergam, Tiatira, Sardi, Filadelfija, Laodiceja) koje su se krajem I. stoljeća morale suočiti s ne baš lakim poteškoćama u svome svjedočenju Krista. Njima se Ivan obraća pokazujući snažnu pastoralnu osjetljivost u odnosu na prognane kršćane, koje potiče da ostanu čvrsti u vjeri i da se ne poistovjete sa svijetom. Predmet (knjige) u konačnici predstavlja otkrivanje smisla ljudske povijesti, počinjući od Kristove smrti i uskrsnuća. Zapravo, prvo i osnovno Ivanovo viđenje tiče se lika Anđela, koji je zaklan pa ipak stoji (usp. Otk 5,6), smješten u sredini prijestolja na koje je već uzdignut Bog sam. Time nam Ivan želi reći nadasve dvije stvari: prva je da Isus, premda je ubijen nasilnim činom umjesto da se srušio na zemlju paradoksalno stoji čvrsto na nogama jer je uskrsnućem definitivno pobijedio smrt; a druga je da je sam Isus, upravo jer je umro i uskrsnuo, sad već potpuno dionik kraljevske i spasenjske Očeva vlasti.

Jedno od glavnih viđenja Otkrivenja za predmet ima toga Anđela u činu otvaranja knjige, koja je ranije bila zatvorena sa sedam pečata koje nitko nije mogao otpečatiti. Ivan je čak prikazan dok je briznuo u plač, jer nije se mogao naći nitko tkko bi bio dostojan otvoriti knjigu i pročitati je (usp. Otk 5,4). Taj plač vjerojatno izražava zbunjenost azijskih Crkava zbog Božje šutnje pred progonima kojima su bile izložene u tome trenutku. Zbunjenost je to u kojoj se dobro može odraziti naše zaprepaštenje pred teškim poteškoćama, nerazumijevanjima i neprijateljstvima što ih Crkva i danas trpi u različitim dijelovima svijeta. To su patnje koje Crkva sigurno ne zaslužuje, kao što sam Isus nije zaslužio svoju tjelesnu muku. No, one otkrivaju kako čovjekovu zloću kada se prepusti nagovaranju zla, a tako i vrhovno Božje upravljanje zbivanjima. Stoga je samo žrtvovani Jaganjac u stanju otvoriti zapečaćenu knjigu i otkriti njezin sadržaj. Samo on može iz nje izvući smjernice i nauk za život kršćana, kojima njegova pobjeda nad smrću daje navještaj i jamstvo pobjede koju će i oni bez sumnje postići. Tu utjehu nastoji pružiti govor kojim se koristi Ivan, a koji je izrazito slikovit.

U središtu viđenja što ga Otkrivenje iznosi nalaze se i vrlo znakovita viđenja Žene koja rađa Sina muškića, te komplementarno viđenje Zmaja koji je već zbačen s neba. On, premda i dalje djeluje u progonu Žene i ostale njezine djece, već je pobijeđen u korijenu i njegov će se poraz na kraju neizbježno pokazati. Evo zašto svjedoci-mučenici pjevaju oduševljeni: "Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim" (Otk 12,10). Kako se vidi, Ivan u svojim čitateljima hoće nadahnuti stav hrabroga povjerenja. Svojim jakim i ponekad teškim slikama, jamačno nije imao nakane iznijeti zagonetke koje treba riješiti, već je htio sugerirati put pouzdane nade koja se vedro prepušta Bogu i Isusu Kristu. Vidioc s Patmosa tako kršćanima otvara sjajno obzorje koje vrhunac doživljava u viđenju nebeskoga Jeruzalema, gdje "smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).

Zbog toga je Ivanovo Otkrivenje, premda je prožeto stalnim spominjanjem patnji i muka - tamne strane zbilje - isto tako prožeto čestim pjesmama hvale koje gotovo predstavljaju svijetlo lice povijesti. Tako, na primjer, piše o nepreglednom mnoštvu koje pjeva gotovo vičući: "Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova" (Otk 19,6-7). Ovdje se nalazimo pred tipičnim kršćanskim paradoksom, prema kojemu se patnja ne shvaća nikada kao posljednja riječ, već ju se promatra kao točku prijelaza prema sreći i, štoviše, ona sama već je otajstveno protkana radošću koja proizlazi iz nade. Upravo zbog toga Ivan, vidioc s Patmosa, svoju knjigu može završiti s posljednjom čežnjom, koja kuca dršćućim iščekivanjem. On zaziva konačni Spasiteljev dolazak: "Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20), a taj je zaziv morao biti uobičajen u Crkvama I. stoljeća. Naime, potvrđuje nam to i sveti Pavao aramejskim jezikom - "Marana tha" - to jest "Dođi, naš Gospodine" (1 Kor 16,22). U tome se gotovo vidi nestrpljivost da se konačno susretne Gospodina kojemu su kršćani posvetili svoj život i svoju smrt. Neka nam Ivan pomogne živima u sebi očuvati tu želju i to iščekivanje, bez obzira na svaku moguću kušnju s kojom ćemo se suočiti.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 23. kolovoza 2006.


srijeda, 26. prosinca 2018.

Sveti Stjepan je uzor svima onima koji žele služiti u novoj evangelizaciji


Stjepan, prvomučenik

Draga braćo i sestre!

Nakon blagdanskoga vremena vraćamo se našim katehezama. Bio sam meditirao s vama o likovima dvanaestorice apostola i svetog Pavla. Potom smo počeli razmišljati o ostalim likovima Crkve u nastanku, pa se tako i danas želimo zaustaviti na osobi svetoga Stjepana, što ga Crkva slavi dan nakon Božića. Sveti Stjepan najpoznatiji je iz skupine sedmorice drugova. Predaja u toj skupini vidi sjeme buduće đakonske službe, premda valja priznati da ovaj naziv nije prisutan u Djelima apostolskim. Stjepanov značaj vidljiv je u svakom slučaju iz toga što mu Luka u toj svojoj važnoj knjizi posvećuje cijela dva poglavlja.

Lukin izvještaj kreće od spominjanja podjele koja se pojavila unutar prve jeruzalemske Crkve: bila je ta Crkva, istina, u cijelosti sastavljena od kršćana židovskog porijekla, no od njih neki su bili iz izraelske zemlje te su se nazivali "Židovima", a drugi, također starozavjetne židovske vjere, potjecali su iz dijaspore grčkoga jezika te su bili nazvani "helenistima". Počeo se tako pojavljivati sljedeći problem: najpotrebitiji među helenistima, osobito udovice koje nisu imale nikakve društvene potpore, bili su u opasnosti da ih se zanemari u svakodnevnom raspoređivanju pomoći. Da bi riješili taj problem apostoli su, zadržavajući kao svoj glavni zadatak molitvu i služenje Riječi, odlučili zadužiti "sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti" kako bi se posvetili službi pomaganja (Dj 6,2-4), to jest socijalnom i karitativnom služenju. U tu su svrhu, kako piše Luka, na poziv apostola učenici izabrali sedam muškaraca. Imamo i njihova imena. To su: "Stjepan, muž pun vjere i Duha Svetoga, zatim Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen te antiohijski pridošlica Nikola. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke" (Dj 6,5-6).

Gesta polaganja ruku može imati različita značenja. U Starom zavjetu ta gesta ponajprije ima značenje prenošenja nekog važnog zadatka, kao što je to učinio Mojsije s Jošuom (usp. Br 27,18-23), određujući tako svoga nasljednika. Slijedeći taj primjer i Crkva u Antiohiji upotrijebit će ovu gestu šaljući Pavla i Barnabu u misiju među narode u svijetu (usp. Dj 13,3). Na slično polaganje ruku na Timoteja, prilikom prenošenja službe, ukazuju i dvije njemu upućene poslanice iz Pavlove tradicije (usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6). Da je riječ o značajnom činu, izvršenu nakon prosudbe, razumije se iz onoga što se može pročitati u Prvoj poslanici Timoteju: "Ruku prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha" (1 Tim 5,22). Vidimo, dakle, kako se gesta polaganja ruku razvija prema sakramentalnom znaku. U slučaju Stjepana i njegovih drugova riječ je zasigurno o prijenosu službe što ga vrše apostoli, ali istovremeno i o molitvi za milost kako bi se ta služba mogla vršiti.

Ono najvažnije što valja primijetiti jest da uz karitativnu službu Stjepan obnaša i službu evangeliziranja u odnosu na svoje sunarodnjake, takozvane "heleniste". Luka upravo ističe činjenicu da Stjepan, "pun milosti i snage" (Dj 6,8), u Isusovo ime donosi novo tumačenje Mojsija i samoga Božjeg Zakona, iščitava Stari zavjet u svjetlu navještaja Isusove smrti i uskrsnuća. Ovo iščitavanje Starog zavjeta, kristološko čitanje, izaziva reakciju Židova koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje (usp. Dj 6,11-14). Iz tog razloga osuđen je na kamenovanje. Sveti Luka prenosi nam posljednji govor ovog sveca, koji je zapravo sažetak njegova propovijedanja. Kao što je Isus bio pokazao učenicima iz Emausa da čitava Stari zavjet govori o njemu, o njegovu križu i njegovu uskrsnuću, tako i sveti Stjepan, slijedeći nauk Isusov, cijeli Stari zavjet čita u kristološkom svjetlu. On dokazuje da je otajstvo križa u središtu povijesti spasenja što je pripovijeda Stari zavjet, pokazuje da je Isus, raspet i uskrsli, doista cilj čitave te povijesti. Dokazuje, dakle, i da je hramsko bogoslužje dovršeno te da je Isus, Uskrsli, novi i istinski "hram". Upravo taj "ne" hramu i njegovu bogoslužju izaziva osudu svetog Stjepana koji je, u tom trenutku - kaže sveti Luka - upravivši oči prema nebu vidio slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu. I vidjevši nebo, Boga i Isusa, sveti Stjepan rekao je: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu" (Dj 7,56). Slijedi izvještaj o njegovu mučeništvu, koje je zapravo oblikovano po uzoru na muku samoga Isusa, ukoliko predaje "Gospodinu Isusu" svoj duh te moli kako grijeh njegovih ubojica ne bi bio uračunat (usp. Dj 7,59-60).

Mjesto mučeništva Stjepanova u Jeruzalemu po predaji je smješteno nedaleko od Damaščanskih vrata, prema sjeveru, gdje se danas uzdiže crkva Sv. Stjepana uz poznatu dominikansku École Biblique. Nakon ubojstva Stjepana, prvoga Kristova mučenika, slijedilo je progonstvo Isusovih učenika u Jeruzalemu i okolici (usp. Dj 8,1). Bilo je to prvo progonstvo u povijesti Crkve, koje je nagnalo skupinu judeo-helenističkih kršćana da pobjegnu iz Jeruzalema i da se rasprše. Prognani iz Jeruzalema, postali su putujući misionari: "Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ" (Dj 8,4). Progonstvo i raspršenje koje mu je slijedilo pretvorili su se u misiju. Evanđelje se tako navješćuje u Samariji, u Feniciji i u Siriji, sve do velikog grada Antiohije, gdje je po Luki prvi put naviješteno i poganima (usp. Dj 11,19-20) i gdje je, također prvi put, odjeknulo ime "kršćani" (Dj 11,26).

Luka osobito primjećuje da su Stjepanovi kamenovatelji "odložili haljine do nogu mladića koji se zvao Savao" (Dj 7,58), onog istoga koji će od progonitelja postati sjajan apostol Evanđelja. To znači da je mladi Savao morao čuti Stjepanovo propovijedanje i tako upoznati glavni sadržaj toga navještaja. Sveti Pavao vjerojatno je tako bio među onima koji su, slušajući ovaj govor, "uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima na njega" (Dj 7,54). Ovdje možemo vidjeti čudesa božanske Providnosti. Savao, ogorčeni neprijatelj Stjepanova viđenja, nakon susreta s uskrslim Kristom na putu za Damask, prihvaća kristološko čitanje Starog zavjeta, na kakvo je ukazivao Prvomučenik, te ga produbljuje i dopunjuje i tako postaje "apostolom naroda". Zakon je ispunjen, tako on naučava, u križu Kristovu. Vjera u Krista, zajedništvo i ljubav Kristova pravo je ispunjenje svega Zakona. To je sadržaj Pavlova propovijedanja. On tako dokazuje da Bog Abrahamov postaje Bog sviju. I svi koji vjeruju u Isusa Krista, kao sinovi Abrahamovi, postaju dionici obećanjâ. U poslanju svetog Pavla dovršava se Stjepanovo viđenje.

Stjepanova povijest mnogo nam toga govori. Na primjer, poučava nas da ne treba nikada odvajati socijalnu karitativnu zauzetost od odvažnog navještaja vjere. Stjepan je bio jedan od sedmorice određenih ponajprije za djela milosrđa, ali nije bilo moguće odvojiti milosrđe od navještaja. Tako uz milosrđe naviješta raspetoga Krista sve do prihvaćanja mučeništva. To je prva pouka što je možemo naučiti od svetog Stjepana: milosrđe i navještaj uvijek idu skupa. Sveti Stjepan u prvom nam redu govori o Kristu, o Kristu raspetome i uskrslome kao središtu povijesti i našega života. Možemo shvatiti da križ uvijek ima središnje značenje u životu Crkve, a i u našem osobnom životu.

U povijesti Crkve nikad neće nedostajati muke i progona. Upravo progonstvo, prema poznatoj Tertulijanovoj izreci, postaje izvorom misije koja dovodi do rađanja novih kršćana. Navodim njegove riječi: "Mi se množimo svaki puta kad nas vi žanjete: krv je kršćana sjeme" (Apologetico 50,13: Plures efficimur quoties metimur a vobis: semen est sanguis christianorum). No, i u našem životu križ, koji neće nikad nedostajati, postaje blagoslov. Prihvaćajući križ, znajući da on postaje i jest blagoslov, učimo se kršćanskoj radosti i u teškim trenucima. Vrijednost svjedočanstva nenadomjestiva je, budući da Evanđelje vodi do svjedočanstva, a svjedočanstvo hrani Crkvu. Neka nas sveti Stjepan pouči da nam ove pouke postanu blago, neka nas pouči da ljubimo križ, jer on je put kojim Krist uvijek iznova dolazi među nas.


KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 10. SIJEČNJA 2007.

četvrtak, 13. prosinca 2018.

U odnosu sa Židovima nije riječ o poslanju nego o dijalogu

Papa emeritus se osvrnuo na jedan članak teologa Michaela Böhnkea, te odbacio njegove optužbe nazvavši ih lažnom insinuacijom
Nije riječ o 'poslanju' nego o 'dijalogu' – istaknuo je papa emeritus Benedikt XVI. u „prigovoru“ poslanom njemačkom katoličkom časopisu „Herder Korrespondenz“, zbog članka teologa Michaela Böhnkea iz rujanskog broja časopisa, u kojemu je komentirao misli Pape emeritusa u vezi s odnosom između Židova i kršćana.Židovstvo i kršćanstvo dva su načina tumačenja Svetoga pisma – istaknuo je Benedikt XVI. te dodao da su obećanja dana Izraelu, za kršćane nada Crkve, i tko ih se drži sigurno ne stavlja u pitanje temelje židovsko-kršćanskoga dijaloga. Optužbe sadržane u članku groteskne su budalaštine i nemaju veze s onim što sam o tomu rekao. Zbog toga odbijam njegov članak kao potpuno lažnu insinuaciju – napomenuo je Papa emeritus.Böhnke je, među ostalim, napisao da je Benedikt XVI., u jednom svojem članku objavljenom u srpnju u časopisu „Communio“, očitovao problematično shvaćanje židovstva te prešutio trpljenje koje su kršćani prouzročili Židovima.Benedikt XVI. se pak u svojem prigovoru, uz druge teološke vidike, osvrće i na osjetljivo pitanje treba li Crkva Židovima naviještati Kristovu Radosnu vijest. Poslanje među Židovima nije predviđeno, a nije ni potrebno – doslovno je napisao papa Ratzinger. Istina je, Krist je poslao svoje učenike u misiju među sve narode i sve kulture. Zbog toga je nalog poslanja univerzalan, uz jednu iznimku: poslanje među Židovima nije bilo predviđeno i nije bilo potrebno jednostavno zato što su jedino oni, od svih naroda, poznavali 'nepoznatoga Boga'. Stoga, što se tiče Izraela – objasnio je Benedikt XVI. – nije riječ o poslanju nego o dijalogu o shvaćanju Isusa iz Nazareta. Ponovno pokretanje tog dijaloga zadaća je koju nam nameće sadašnje vrijeme.„Prigovor“ – koji prenosi njemačka katolička novinska agencija KNA – uvršten je u broj od prosinca časopisa „Herder Korrespondenz“, a u potpisu stoji „Joseph Ratzinger-Benedikt XVI.“. Podsjetimo da je prilog Pape emeritusa, objavljen u časopisu „Communio“, bilo razmišljanje o novom Dokumentu koji je 2015. godine objavilo Povjerenstvo Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom, naslovljenom „Ta neopozivi su dari i poziv Božji! (Rim 11,29) Razmišljanja o teološkim pitanjima koja se odnose na katoličko-židovske odnose“, a objavljenom  povodom 50. obljetnice saborske deklaracije Nostra aetate. Dokument je, među ostalima, predstavio kardinal Kurt Koch, predsjednik Povjerenstva za vjerske odnose sa židovstvom.