subota, 30. travnja 2016.

Granica modernog razumijevanja stvarnosti i mjesto vjere



Gdje je smještena vjera? Ovim drugim korakom novovjekog duha, njegovim obratom prema tvorivosti, propao je u isti mah i prvi pokušaj teologije da odgovori na nove datosti. Teologija je, naime, bila pokušala da problematiku historizma, njegovu redukciju istine na faktum riješi tako što je i samu vieru konstruirala u smislu historije. S tim je obra­tom na prvi pogled mogla biti sasvim zadovoljna.Kršćanska je vjera konačno s obzirom na svoj sadr­žaj bitno usmjerena prema povijesti, biblijski iskazi nemaju metafizički, već faktički karakter. Tako je teologija mogla, izgleda, biti samo zadovoljna s tre­nutkom kad je metafizika ustupila mjesto povijesti. Jer, činilo se da je time nastupio upravo njezin pravi trenutak, još više, možda je imala pravo da novi tok događaja knjiži uopće kao rezultat svog vla­stitog polazišta. No, postepena detronizacija histo­rije od strane techne ubrzo je zatomila takve nade. Ali se zato sad nameće jedna druga misao: dolazi se u napast da se vjera ne stavlja više na razini faktuma, nego na razini jacienduma, te da se ona pomoću tzv. »političke teologije« protumači kao sredstvo preobražaja svijeta. Mislim da se time u današnjoj situaciji samo ponavlja ono što je u svoje vrijeme poduzelo mišljenje povijesti spasenja u situaciji historizma. Uviđa se da današnji svijet određuje perspektiva tvorivosti, a na to se odgo­vara tako što se i sama vjera prebacuje na tu razinu. Svakako, ni jedan od ova dva pokušaja ne želim jednostavno odbaciti kao besmislene. To sigurno ne bi bila njihova prava ocjena. Štoviše, i u jednom i u drugom pokušaju dolazi na vidjelo nešto bitno, nešto što se u drugačijim konstelacijama manje ili više previdjelo. Kršćanska vjera ima zaista posla s »faktumom«, i ona je na specifičan način nasta­njena na razini povijesti. Zato n0ije slučajno što su historizam i historija izrasli upravo u prostoru krš­ćanske vjere. Vjera, bez sumnje, ima posla i s preobražajem svijeta, s njegovim oblikovanjem i s protestom protiv tromosti ljudskih institucija i pro­tiv onih koji iz toga vuku svoju korist. Nadalje, teško bi bilo vjerovati da je slučajno što je razumi­jevanje svijeta kao tvorivosti nastalo u prostoru kršćansko-židovske predaje i što je upravo Marx na temelju njenih inspiracija, premda u obliku anti­teza, to osmislio i formulirao. Zato se ne može poreći da u oba slučaja dolazi na vidjelo nešto od stvarnog mišljenja kršćanske vjere, što je ranije bilo odveć zastrto. Kršćanska vjera ima u odluču­jućoj mjeri veze s bitnim pokretačkim snagama no­voga vijeka. Naš povijesni trenutak doista nam daje šansu da u njemu potpuno nanovo osmislimo struk­turu vjere u prostoru factuma i facienduma; zada­tak je teologije da shvati taj poziv i tu mogućnost te da pronađe i upotpuni praznine proteklih peri­oda. Ali, kao što tu ne smijemo požuriti s osudama, isto tako ne smijemo previdjeti ni opasnost od kratkih spojeva. Ako ona dva spomenuta pokušaja poprime biljeg isključivosti te se vjera potpuno prebaci na razinu činjenice ili tvorivosti, onda se na kraju opet neće shvatiti što je pravi smisao onoga kad čovjek kaže: »Credo — Vjerujem«. Jer, dok tako nešto izgovara, on u početku niti stvara kakav pro­gram djelatnog preobražaja svijeta niti se time ulančava u niz historijskih događaja. Htio bih reći, i to zato da bi — to je pokušaj — izbilo na vidjelo ono bitno, da proces vjerovanja ne spada u rela­ciju znati — činiti, što je karakteristično za duhov­nu konstelaciju mišljenja što se predalo perspektivi tvorivosti; taj se proces može bolje izraziti u sasvim drugoj relaciji: stajati — razumijevati. Čini mi seda tako dolaze na vidjelo dva sveobuhvatna shva­ćanja i mogućnosti ljudskog bića, koji doduše stoje u međusobnom odnosu, ali ih treba ipak razlikovati.


Uvod u kršćanstvo, str: 42-45

nedjelja, 24. travnja 2016.

Peta Vazmena Nedjelja (C)


"Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv 13)


»Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi. Osim toga, u tome istom retku, Ivan nam nudi, da tako kažemo, sažeti obrazac kršćanskog života: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.« Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: »Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću« (1 Iv 3,16). Pridajući ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera prihvatila i očuvala srž vjere Izraela i istodobno toj srži dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svakoga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izražavaju središte njegova života: »Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodin, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (6,4-5). Isus je u jednu zapovijed povezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (19,18; usp. Mk 12,29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo »zapovijed«, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.

Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, pokazuje se mogućom. Ona se sastoji upravo u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ni ne poznajem. To se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz perspektive Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskog izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajući ih možda zbog političke nužnosti. Ja ih promatram Kristovim očima i mogu im dati mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju.

Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i želim biti samo »pobožan« i vršiti svoje »vjerske dužnosti«, i moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos samo »korektan«, ali lišen ljubavi. Samo moja raspoloživost izaći ususret svomu bližnjemu, pokazati mu ljubav, čini me također osjetljivim za Boga. Samo služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me ljubi. 
Sveci – uzmimo za primjer blaženu Tereziju iz Calcutte – sposobnost da ljube bližnjega na uvijek nov način crpili su iz svoga susreta s Gospodinom u Euharistiji i, obratno, taj je susret zadobio svoj konkretan oblik i svoju dubinu upravo u služenju drugima. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nerazdvojne su; tvore jednu te istu zapovijed. Ali obje se te stvarnosti napajaju na Živom izvoru ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. Tako nije više riječ o izvana nametnutoj »zapovijedi« koja nam nalaže nešto što je izvan naše moći, već radije o iskustvu ljubavi koja se slobodno i iz dubine srca daje, o ljubavi koja se, po svojoj naravi, mora dalje dijeliti s drugima. Ljubav raste po ljubavi. 

Ljubav je »božanska« jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno »mi«, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude »sve u svemu« (1 Kor 15,28).

Benedikt XVI., Enciklika "Deus Caritas Est"

petak, 22. travnja 2016.

Sumnja i vjera


Neki misionar Družbe Isusove, brat junaka Rodriga, mondenog čovjeka, pustolova koji luta između Boga i svijeta, prikazan je kao brodolomac. Brod su mu potopili morski razbojnici, a njega su privezali za jednu gredu broda koji je potonuo, i tako on sada besciljno luta na komadu drva uzburkanim vodama oceana. Predstava počinje njegovim posljednjim monologom: »Gospodine, zahvaljujem ti se što si me tako okovao. Ponekad se je dešavalo da su mi tvoje zapovijedi postajale mučne, i moja se je volja iznevjerila tvome zakonu. Ali danas više ne mogu biti privezanij i za tebe nego što jesam, i kad pokušavam svoje udove jedan za drugim osloboditi, nijedan se ne može ni za pedalj udaljiti od tebe. Zaista sam pričvršćen na križ, ali križ na kojemu visim nije pričvršćen ni za što. Jednostavno luta morem.« Pričvršćen na križ, a križ ni ο što, viseći nad ponorom.

Jedva da bi bilo moguće sugestivnije i točnije opisati situaciju vjernika danas. Čini se, kao da ga nad ništavilom drži još samo jedna greda, i kao da je moguće izračunati čas kad će se potopiti. S Bogom ga vezuje samo jedna istrgnuta greda, no ta veza je neizbježna, tako da on konačno i zna kako je to drvo jače od ništavila koje pod njim bjesni, no ništavila koje ipak predstavlja moć što ugrožava njegovu sadašnjost. Slika u sebi sadrži, osim toga, još i jednu daljnju dimenziju, koja mi čak izgleda jedino važnom. Jer, ovaj isusovac-brodolomac nije sam, naprotiv, u njemu se na neki način odražava i sudbina njegova brata. U njemu je prisutan usud brata, brata koji se smatra nevjernikom i koji je okrenuo Bogu leđa, jer drži da njegov posao nije čekanje, već »posjedovanje onoga što se može doseći..., kao da bi mogao biti negdje gdje nisi Ti«. Ne trebamo ovdje zalaziti u splet Claudelove koncepcije, u to kako njegova misao vodilja govori ο sraslosti prividno oprečnih sudbina, tako da na kraju Rodrigova sudbina dodiruje sudbinu njegova brata: osvajač svijeta završava kao rob na jednom brodu, rob koji mora biti sretan kad neka stara časna sestra zajedno sa zarđalim tavama i ostalim starudijama pokupi i njega, kao bezvrijednu stvar. Ostavimo sada sliku po strani a vratimo se našoj vlastitoj situaciji: Ako vjernik živi svoju vjeru uvijek i samo nad oceanom ništavila, iskušenja i upitnosti, ako je ocean nesigurnosti i neizvjesnosti jedino moguće mjesto njegova vjerovanja, onda je jasno da ni nevjernika ne smijemo uzeti nedijalektički, kao običnog bezvjerca. Vidjeli smo dosad da vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo, pa ćemo tako morati priznati i sraslost ljudskih sudbina, potvrdivši ujedno da ni onaj tko ne vjeruje ne predstavlja neku zatvorenu egzistenciju. On se može ponašati kao čisti pozitivist koga su odavno napustila nadnaravna iskušenja i sklonosti te sada živi još samo od onoga što je neposredno sigurno, no ipak ga nikada neće napustiti potajna neizvjesnost ima li pozitivizam zaista posljednju riječ. Kao što se događa vjerniku da ga ' guši slana voda sumnje kojom mu ocean neprekidno zapljuskuje usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zamisao totaliteta svijeta, koju je naumio proglasiti kao potpunost. Nikada nije potpuno siguran u ono što vidi i što smatra cjelinom: naprotiv, stalno ga ugrožava pitanje ne predstavlja li i ne kazuje li možda ipak vjera zbilju. Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje, tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov, prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet. Jednom riječju, ne može se pobjeći iz dileme čovještva. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti.

Uvod u kršćanstvo, str: 19-21

srijeda, 20. travnja 2016.

Radosna vijest je da je Bog pravedan





"Onaj tko čita Evanđelje, zna da je Krist objavio radosnu vijest, 
ali je navijestio i sudnji dan. To ne bismo trebali prešutjeti. 
Činjenica da postoji sudnji dan, da postoji pravda za sve,
 zapravo je radosna vijest za one koji trpe nepravdu i koji su potlačeni. 
Ugrožen se osjeća samo onaj tko čini nepravdu ili iskorištava druge. 
Radosna vijest je da je Bog pravedan. 
Zbog toga moramo iznova približiti značenje suda. 
Krist zna za milost i ne smijemo ga se bojati ako postupamo pravedno. 
Pastoralna teologija mora biti takva da može prijetiti moćnicima
 i da se može prijeteći postaviti prema onima koji uludo troše život
 - to mora činiti radi pravde i njihova dobra, njihove vlastite sreće. 
Sud nam jamči da je svijet pravedan i da dobro pobjeđuje."

 J. Ratzinger ( Sol zemlje )

utorak, 19. travnja 2016.

Habemus Papam - 19. travanj 2005.






Bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele nešto prije 18 sati označio je da je izabran novi Papa. Nakon toga oglasila su se i zvona bazilike svetog Petra. 


Sa balkona bazilike sv. Petra obratio se vjernicima sljedećim riječima:


"Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, poniznog i jednostavnog radnika u vinogradu Gospodnjem, za novog Papu. Tješi me u toj zadaći da se Gospodin zna služiti i raditi i s nesavršenim sredstvima i nadasve se povjeravam vašim molitvama."

Nakon toga, papa Benedikt XVI. udijelio je prvi blagoslov Urbi et orbi.

Kardinal Joseph Ratzinger izabran je u četvrtom glasovanju za 265. Papu, a izbor prvog Pape Nijemca nakon 948 godina velik je broj vjernika na Trgu sv. Petra dočekao s oduševljenjem uz gromoglasno klicanje mnoštva.

Zahvalni smo Gospodinu na ovom velikom pontifikatu!
Tebe Boga hvalimo!

ponedjeljak, 18. travnja 2016.

Priča o sretnom Hansu




Pitanje koji je zapravo smisao i sadržaj kršćanskog vjerovanja, danas je okruženo maglom neizvjesnosti kao možda nikada ranije u povijesti. Onaj tko prati teološka gibanja posljednjih desetljeća, a ne spada u onu vrstu ljudi koji ne misle te sve ono što je novo bez razlike smatraju uvijek boljim, Taj će se možda sjetiti drevne priče "O sretnom Hansu": da bi mu bilo udobnije, po redu je komad zlata, koji mu je bio pretežak, zamjenio za konja, zatim za kravu, pa za gusku i naposljetku za brusni kamen, da bi konačno i njega bacio u vodu, ne gubeći time baš mnogo naprotiv-bio je uvjeren da je sada u zamjenu za to imao u rukama dragocjeni dar savršene slobode. Koliko je trajala njegova opijenost i kako je smrknut bio trenutak kad se probudio od iluzije tobožnjeg oslobođenja, dočarati to prepušteno je, kao što je poznato, fantaziji čitatelja te priče. No zar se i zabrinutom kršćaninu danas često ne nameće pitanje kao što su ova: Nije li naša teologija posljednjih godina u mnogo čemu išla sličnim putem? Zar nije imperativ vjere, koja se doživljava kao preveliko opterećenje, teologija tumačila tako da ga je postupno umanjivala, doduše svaki put samo za toliko da se ništa bitno nije činilo izgubljenim, ali ipak toliko da se odmah zatim moglo odvažiti na slijedeći takav korak? I zar ubogi Hans, tj. kršćanin koji se bezazleno dao voditi od promjene do promjene, od interpretacije do interpretacije, ne drže u rukama, umjesto zlata kojim je započeo, još samo brusni kamen, pa mu se mirne duše može savjetovati da i njega baci?
Dakako, takva bi pitanja bila nepravedna kad bismo ih postavljali odveć glatko. Jer ne može se zapravo ni tvrditi da je "moderna teologija" uopće i krenula takvim putem. No isto se tako ne može poricati ni to, da postoji nadaleko prošireno raspoloženje koje podržava takvu sklonost gdje se stvarno prelazi od zlata na kamen. Toj se sklonosti, naravno, ne može suprotstaviti samo tako što će se uporno naglašavati plemenita kovina čvrstih obrazaca prošlosti, jer i to ipak ostaje tek komad kovine, to jest opterećenje, umjesto da snagom svoje vrijednosti zaista dade mogućnost prave slobode. Odatle upravo izvire i nakana ove knjige(Uvod u kršćanstvo). Ona želi pomoći da se vjera ponovno shvati kao omogućenje istinske čovječnosti u našem današnjem svijetu, ona je želi nanovo protumačiti pazeći na to da je ne pretvori u besadržajan govor koji tek s mukom može prikriti potpuno duhovnu prazninu.


Tubingen, u ljeto 1968,  Predgovor prvom njemačkom izdanju knjige Uvod u kršćanstvo

nedjelja, 17. travnja 2016.

Nedjelja Dobrog Pastira


Osluškivati Gospodinov glas


Draga braćo i sestre!

Na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja. Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva, kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136). Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.). Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto). Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

Zahvaljujem svima prisutnima i svima onima koji molitvom i ljubavlju podupiru moju službu Petrova nasljednika i na sve zazivam nebesku zaštitu Djevice Marije, kojoj se sada obratimo u molitvi.

(Benedikt XVI., Angelus, Nedjelja Dobrog
Pastira, 25.4.2010.)

subota, 16. travnja 2016.

Sretan rođendan sveti oče Benedikte






Na dan kada papa u miru, Benedikt XVI., slavi svoj 89. rođendan odlučili smo započeti sa radom na ovom blogu koji za cilj ima promicanje teološkog nauka ovog velikog diva katoličke teologije.

Papa Benedikt rođen je na Veliku subotu 16. travnja 1927. godine od roditelja Josepha i Marije Ratzinger. Na krštenju koje je slavljeno samo nekoliko sati nakon njegovog rođenja nadjenuli su mu ime Joseph.

Papa Benedikt svoje rođenje opisuje sljedećim riječima:

"Rođen sam na Veliku subotu, 16.travnja 1927., u Marktlu na Innu. U obitelji se uvijek držalo značajnim da je dan mojega rođenja bio zadnji dan Velikoga tjedna i predvečerje Uskrsa jer s time je bilo povezano to što sam bio kršten vodom upravo posvećnoj u "uskrsnoj noći", koja je u ono vrijeme slavljena prijepodne: biti prvi krštenik koji je poliven novom vodom držalo se značajnim znakom. Uvijek me ispunjavalo zahvalnošću to što je moj život od sama početka na ovaj način bio uronjen u uskrsnu tajnu jer to je mogao biti samo znak blagoslova. Dakako, nije bila uskrsna nedjelja nego upravo Velika subota. Međutim, što više razmišljam, sve mi se više čini da je to primjerenije biti našega ljudskoga života koji još čeka Uskrs, koji još nije moguć u punom svjetlu, ali s pouzdanjem idemo prema njemu." (Moj život)
"Brat i sestra pripovijedali su mi da je bilo puno snijega i da je bilo vrlo hladno iako je bio 16. travnja. Ali u Bavarskoj to ništa nije neobično." (Sol zemlje).

Zahvalni Gospodinu za dar života našeg pape Benedikta preporučujemo ga Gospodinu da ga ohrabri u njegovim nastojanjima da kroz molitvu, u povučenosti klauzure, još dugo može služiti svetoj Crkvi koju toliko ljubi.


Ad multos annos!