nedjelja, 19. ožujka 2017.

Isus i Samarijanka (III korizmena nedjelja, A)

Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi


Ove, treće korizmene nedjelje, liturgija pred nas donosi jedan od najljepših i najdubljih biblijskih tekstova: razgovor između Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Sveti Augustin s pravom je bio zadivljen ovim izvještajem, te je napisao njegov znamenit komentar. Nemoguće je u kratkom razlaganju prikazati bogatstvo ovog evanđeoskog odlomka: valja ga osobno čitati i meditirati, poistovjećujući se s tom ženom koja je jednoga dana, kao i tolikih drugih, pošla zahvatiti vodu sa zdenca. Ondje se našao Isus kako sjedi sa strane, "umoran od puta", za podnevne žege. "Daj mi piti", reče joj, na njezino čuđenje: bilo je zapravo sasvim neuobičajeno da bi se Židov obratio samarijskoj ženi i to još nepoznatoj. No ženino će se čuđenje još i povećati: Isus joj je progovorio o "vodi živoj" sposobnoj ugasiti žeđ i postati u njoj "izvorom vode koja struji u život vječni". Usto, dokazao je i da mu je poznat njezin osobni život; objavio je da je stigao čas kad će se klanjati jedinom pravom Bogu u duhu i istini; a na koncu joj je priznao – što je rijetkost u evanđeljima – da je on Mesija.
Sve to polazi od stvarnog i sjetilnog iskustva žeđi. Tema žeđi prožima sve Evanđelje po Ivanu: od susreta sa Samarijankom, preko velikog proroštva o Blagdanu sjenica (Iv 7,37-38), sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: "Žedan sam" (Iv 19,28). Kristova žeđ predstavlja svojevrsna vrata za pristup u otajstvo Boga koji je ožednio da bi našu žeđ utažio, baš kao što je postao siromašan da bi nas obogatio (usp. 2 Kor 8,9). Da, Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi. Poput dobra i milosrdna oca on za nas želi svako moguće dobro, a to je dobro on sâm. Žena iz Samarije pak predstavlja egzistencijalno nezadovoljstvo onoga koji nije našao ono što traži: imala je "pet muževa" i sad živi s nekim muškarcem; njezini ponovljeni dolasci na zdenac izriču rezignirani način života koji se stalno ponavlja. Sve se međutim za nju promijenilo toga dana, zahvaljujući razgovoru s Gospodinom Isusom, koji ju je potresao do te mjere da ju je naveo da ostavi svoj krčag za vodu i potrči javiti ljudima u selu: "Dođite vidjeti čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Iv 4,28-29). (Benedikt XVI, Angelus, III korizmena nedjelja 2007.)

Žena je svakoga dana išla po vodu na drevni zdenac, koji potječe još iz vremena patrijarha Jakova, a toga dana ondje je našla Isusa „umorna od puta" (Iv 4, 6). Sveti Augustin komentira: „Isusov umor nije bezrazložan… Kristova te snaga stvorila, Kristova je slabost u tebi izvela novo stvaranje… Svojom snagom nas je stvorio, svojom nas je slabošću došao tražiti" (In Ioh. Ev., 15, 2). Isusov umor, znak njegova pravoga čovještva, može se promatrati kao uvod u njegovu muku, kojom je on dovršio djelo našega otkupljenja. U susretu sa Samarijankom na zdencu na osobit način izlazi na vidjelo Kristova „žeđ" koja ima svoj vrhunac u vapaju na križu: „Žedan sam" (Iv 19, 28). Sigurno da ta žeđ, kao i umor, imaju fizički temelj. Ali Isus, kao što nadalje kaže Augustin, „žeđao je za tom ženom" (In Ioh. Ev. 15, 11), kao što žeđa za vjerom svih nas. Bog Otac ga je poslao utažiti našu žeđ za vječnim životom dajući nam svoju ljubav, ali da bi nam dao taj dar Isus traži našu vjeru. Svemoćna Ljubav uvijek poštuje čovjekovu slobodu; kuca na njegovo srce i strpljivo čeka njegov odgovor.
U susretu sa Samarijankom u prvi plan izbija simbol vode, koja jasno aludira na sakrament krštenja, izvor novoga života za vjeru u Božju milost. To evanđelje sastavni je dio drevne priprave katekumena na kršćansku inicijaciju, koja se događala na veliko bdjenje u uskrsnoj noći. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, - kaže Isus - ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni" (Iv 4, 14). Ta voda predstavlja Duha Svetoga, pravi „dar" kojeg je Isus došao donijeti od Boga. Onaj koji se ponovno rađa od vode i Duha Svetoga, to jest u krštenju, ulazi u stvarni odnos s Bogom, sinovski odnos i može mu se klanjati „u duhu i istini" (Iv 4,23.24), kao što to Isus također otkriva Samarijanki. Zahvaljujući susretu s Isusom Kristom i daru Duha Svetoga, čovjekova vjera prispijeva k svojoj punini, kao odgovor na puninu Božje objave.
Svatko se od nas može poistovjetiti sa Samarijankom: Isus nas čeka, navlastito u ovome korizmenom vremenu, da govori našem, mojem srcu. Zaustavimo se na trenutak u tišini, u svojoj sobi, crkvi ili na nekom usamljenom mjestu. Slušajmo njegov glas koji nam govori: „Kada bi znao dar Božji…". Neka nam pomogne Djevica Marija da ne propustimo taj susret, o kojem ovisi naša istinska sreća. (Benedikt XVI, Angelus III korizmena nedjelja 2011.)

Nema komentara:

Objavi komentar