Sveti Augustin i papa Benedikt XVI.


Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji

S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.
(dr. sc. don Ivan Bodrožić, tekst objavljen na stranici bitno.net 13. siječnja 2012.)

Primjedbe

Popularni postovi