Prekid trudnoće ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest

Gospodo kardinali, poštovana braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!

Primam vas s radošću u prigodi godišnje skupštine Papinske akademije za život. Posebno pozdravljam predsjednika monsinjora Ignacija Carrasca de Paulu i zahvaljujem mu na ljubaznim riječima. Svakomu od vas izražavam srdačnu dobrodošlicu! Na zasjedanju ovih dana suočili ste se s aktualnim pitanjima koja duboko propituju suvremeno društvo i postaju izazov za pronalaženje sve prikladnijih odgovora za dobro ljudske osobe. Tema poslijepobačajnoga sindroma – to jest teške psihičke patnje s kojima se često suočavaju žene koje su namjerno učinile pobačaj – upućuje na opterećujući glas ćudoredne savjesti i vrlo tešku ranu koja se zadaje svaki put kad čovjekovo djelovanje iznevjeri urođeni poziv na dobro ljudskoga bića o kojem ona svjedoči. Stoga bi u ovom razmišljanju bilo korisno posvetiti pozornost savjesti, ponekad zamračenoj, očevā djece koji trudne žene često prepuštaju njima samima. Savjest je – uči Katekizam Katoličke Crkve – „sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekoga konkretnog čina što ga kani obaviti, što ga obavlja ili ga je već obavila” (br. 1778). Dužnost je ćudoredne savjesti razlučiti dobro od zla u različitim životnim prilikama, kako bi se, na osnovi toga suda, ljudsko biće moglo slobodno usmjeriti prema dobru. Onima koji bi htjeli zanijekati postojanje čovjekove ćudoredne savjesti, svodeći njezin glas na vanjsku uvjetovanost ili puku osjećajnu pojavu, važno je iznova isticati da ćudoredna kakvoća ljudskoga djelovanja nije samo izvanjska vrjednota ili stvar prepuštena slobodnomu izboru, a niti povlastica kršćana ili vjernika, nego da je zajednička svakomu ljudskom biću. Kroz ćudorednu savjest svakomu govori Bog i poziva ga da brani ljudski život u svakom trenutku. U toj osobnoj povezanosti sa Stvoriteljem leži duboko dostojanstvo savjesti i razlog njezine nepovrjedivosti.

Cjelokupna osoba – um, čuvstva, volja – u savjesti ostvaruje svoj poziv na dobro tako da izbor dobra ili zla u konkretnim životnim okolnostima duboko obilježava ljudsku osobu u svakom izričaju njegova bića. Čitav je čovjek ranjen kad je njegovo djelovanje u suprotnosti s nalogom njegove savjesti. Ipak, čak i kad čovjek odbacuje istinu i dobro koje mu Stvoritelj nudi, Bog ga ne napušta, nego ga upravo putem glasa savjesti nastavlja tražiti i s njim razgovarati, kako bi uočio zabludu i otvorio se božanskom Milosrđu koje je sposobno izliječiti svaku ranu.

Liječnici se nikako ne mogu suzdržati od ozbiljne zadaće da savjest mnogih žena brane od obmane kako će u pobačaju pronaći rješenje obiteljskih, gospodarskih i društvenih poteškoća ili pak zdravstvenih problema svojega djeteta. Posebno u ovom posljednjem slučaju, ženu se često uvjeri – ponekad to čine i sami liječnici – da je pobačaj, ne samo ćudoredno dopušten izbor, nego čak i obvezatan „terapijski” čin, nuždan da se izbjegne patnja djeteta i njegove obitelji i „nepravedni” teret društvu. U kulturnom ozračju, obilježenom zamračenjem životnoga smisla, gdje je gotovo ugušeno uobičajeno shvaćanje ćudoredne težine pobačaja i drugih oblika napadaja na ljudski život, od liječnika se traži osobita jakost da i nadalje snažno dokazuju kako pobačaj ništa ne rješava, nego ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest djetetova oca često pritom upropaštavajući obiteljski život.

Međutim, ta se obveza ne odnosi samo na liječnički poziv i zdravstvene radnike. Potrebno je da društvo u cjelini odabere braniti pravo na život začetoga djeteta i istinsko dobro žene koje se nikada, ni u kojim okolnostima, ne može ostvariti biranjem pobačaja. Isto će tako biti potrebno – kako pokazuju vaši radovi – pružiti svu potrebnu pomoć ženama koje, nakon što su nažalost pribjegle pobačaju, sada proživljavaju cijelu ćudorednu i životnu dramu. Brojni su poticaji, na razini biskupija ili dobrotvornih ustanova, koji pružaju psihološku i duhovnu potporu za potpuni ljudski oporavak. Solidarnost kršćanske zajednice ne može se odreći te vrste suodgovornosti. U tom bih smislu htio podsjetiti na poziv koji je časni Ivan Pavao II. uputio ženama koje su pobacile: „Crkva zna kolike su sve okolnosti mogle utjecati na vašu odluku, i ne dvoji da je u mnogim slučajevima posrijedi bila mučna, možda slamajuća odluka. Moguće je da rana na vašoj duši još nije zarasla. Zasigurno, ono što se dogodilo bilo je i ostaje duboko nepravedno. Pa ipak, ne dopustite da vas zahvati malodušje i ne gubite nadu. Znajte prije svega razumjeti to što se dogodilo i iskreno se s tim suočite. Ako to još niste učinile, ponizno se i povjerljivo otvorite pokajanju: Otac svakoga milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio oproštenje i mir u svetootajstvu pomirenja. Tomu istomu Ocu i njegovu milosrđu moći ćete s nadom povjeriti svoje dijete. Potpomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba, po svojem bolnom svjedočanstvu možete biti među najuvjerljivijim braniteljima svačijega prava na život“ (Evangelium vitae, 99).

Ćudoredna savjest istraživača i cijeloga građanskog društva usko je povezana i s drugom temom vašega zasjedanja, a to je korištenje banaka pupčanoga tračka u kliničke i istraživačke svrhe. Medicinsko i znanstveno istraživanje jest vrjednota, a time i zadaća, ne samo istraživačima, nego i cijeloj društvenoj zajednici. Iz toga proizlazi obveza ustanovama da promiču etički prihvatljiva istraživanja i vrjednota solidarnosti pojedinaca koji sudjeluju u istraživanju da promiču zajedničko dobro. Ta vrjednota i potreba za tom solidarnošću jako se dobro očituju u slučaju upotrebe matičnih stanica iz pupkovine. Riječ je o važnim kliničkim primjenama i istraživanjima koja puno obećavaju na znanstvenom području, ali njihovo ostvarenje uvelike ovisi o velikodušnosti u darivanju krvi iz pupčanoga tračka u trenutku porođaja kao i o prilagodbi strukturā kako bi se rodiljama omogućilo da daruju tu krv ako žele. Stoga vas sve pozivam da postanete prvaci istinske i svjesne ljudske i kršćanske solidarnosti. U tom pogledu mnogi istraživači na području medicine s pravom zabrinuto gledaju na sve veći broj privatnih banaka za čuvanje krvi iz pupkovine u svrhu isključive osobne upotrebe. To pravo izbora – kao što je pokazalo zasjedanje vaše skupštine – ne samo što znanstveno uopće ne nadmašuje darivanje pupkovine nego slabi duh iskrene solidarnosti koji stalno mora poticati traženje zajedničkoga dobra kojemu u konačnici teže medicinska znanost i istraživanje.

Draga braćo i sestre, još jednom moram odati priznanje predsjedniku i svim članovima Papinske akademije za život na znanstvenom i etičkom doprinosu kojim ostvarujete svoju privrženost da služite dobru ljudske osobe. Želim da uvijek održite živ duh istinskoga služenja koji umove i srca čini osjetljivim da prepoznaju potrebe naših suvremenika. Svakomu od vas i vašim najmilijima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Vatikan, 26. veljače 2011. u Dvorani Klementini. 

17. Opća skupština Papinske akademije za život