petak, 23. lipnja 2017.

Presveto Srce Isusovo

Pismo njegove svetosti Benedikta XVI.
PISMO NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI. VRHOVNOM POGLAVARU DRUŽBE ISUSOVE
PRILIKOM PEDESETE OBLJETNICE ENCIKLIKE 'HAURIETIS AQUAS'
Prečasnom Ocu
PETRU-HANSU KOLVENBACHU, S. J.
Vrhovnom Poglavaru Družbe Isusove
Riječi proroka Izaije – 'S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja' (Iz 12, 3) – na početku su enciklike kojom Pio XII. podsjeća na prvo stoljeće otkako je po čitavoj Crkvi raširen blagdan Presvetoga Srca Isusova – danas, 50 godina kasnije, ništa nisu izgubile od svojega značenja. Promičući štovanje Srca Isusova, enciklika Haurietis potiče vjernike da se otvore otajstvu Božjem u njegovoj ljubavi, dajući se njome preobraziti. I nakon pedeset godina ostaje aktualna zadaća kršćana da nastave produbljivati svoj odnos sa Srcem Isusovim tako da u sebi ponovno oživotvore vjeru u spasenjsku Božju ljubav, prihvaćajući je uvijek bolje u svoj život.
Otkupiteljev proboden bok vrelo je na koje nas upućuje enciklika Haurietis aquas: na tom vrelu treba da se napajamo da bismo mogli dospjeti do prave spoznaje Isusa Krista i da duboko iskusimo njegovu ljubav. Tako ćemo moći bolje razumjeti što znači poznavati ljubav Božju u Isusu Kristu, iskusiti je držeći usmjeren pogled na Njega sve do toga da živimo u potpunom iskustvu njegove ljubavi kako bismo je mogli svjedočiti drugima. I doista, da se poslužim izrazom svojega časnoga prethodnika Ivana Pavla II. 'uza Srce Kristovo srce ljudsko uči poznavati pravi i jedini smisao života vlastitoga određenja, ljudsko srce uči shvaćati vrijednost pravog kršćanskog života, uči čuvati se od određenih opakosti srca, uči sjediniti sinovsku ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bliženjmu. Tako se – što je i stvarna zadovoljština koju zahtijeva Srce Spasiteljevo – na naraslim ruševinama mržnje i nasilja može graditi uljudba Srca Kristova' (Insegnamenti, vol. IX/2, 1986, str. 843).
Spoznati Božju ljubav u Isusu Kristu
Deus caristas est naveo sam tvrdnju iz Prve Ivanove poslanice: 'Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj', da bih istaknuo kako na izvoru kršćanskoga bića postoji susret s jednom Osobom (usp. br. 1). Budući da se Bog očitovao na najdublji način po utjelovljenju svojega Sina, učinivši se u njemu 'vidljivim', upravo u odnosu s Kristom možemo upoznati tko doista Bog jest (usp. Haurietis aquas, 29-41; Deus caristas est, 12-15). I još: budući da je Božja ljubav najdublje izražena u daru što nam ga daje Krist predajući svoj život za nas na križu te, gledajući na njegovu muku i smrt, osobito možemo jasnije prepoznati bezgraničnu ljubav Božju prema nama: 'Bog je doista tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni' (Iv 3 16).
To, međutim, otajstvo Božje ljubavi za nas nije samo sadržano u kultu i štovanju Srca Isusova: ono je na isti način sadržaj svake prave kršćanske duhovnosti i pobožnosti. Važno je stoga istaknuti da je temelj te pobožnosti star kao što je staro samo kršćanstvo. Doista, biti kršćanin moguće je samo s pogledom upravljenim na Križ našega Otkupitelja, 'na onoga koga su proboli' (Iv 19, 37; usp. Zah 12, 10). S pravom enciklika Haurietis aquas podsjeća da su rana na boku kao i rane čavala za bezbrojne duše bile znakovi ljubavi koja je sve izrazitije oblikovala njihov život (usp. br. 52). Prepoznati Božju ljubav u Raspetomu postalo je za njih nutarnje iskustvo kojim su zajedno s Tomom priznavali: 'Gospodin moj i Bog moj!' (Iv 20, 28), što im je dopuštalo da dopru do dublje vjere prihvaćajući bez pridržaja Božju ljubav (usp. enc. Haurietis aquas, 49).
Iskusiti Božju ljubav upravljajući pogled na Srce Isusa Krista
Dublje zančenje toga štovanja Božje ljubavi očituje se samo onda kad se pozornije promatra njezin dar ne samo spoznaji, nego poglavito i osobnom iskustvu takve ljubavi u pouzdanom predanju njezinoj službi (usp. enc. Haurietis aquas, 62). Jasno je da se iskustvo i spoznaja ne mogu međusobno odijeliti: jedno upućuje na drugo. No potrebno je osim toga istaknuti da je prava spoznaja Božje ljubavi moguća samo unutar stava ponizne molitve i velikodušne raspoloživosti. Polazeći od takva nutarnjega stava, pogled koji počiva na boku kopljem probodenom pretvara se u šutljivo klanjanje. Pogled na Gospodinov proboden bok, iz kojega proviru 'krv i voda' (usp. Iv 19, 37), pomaže nam da upoznamo mnoštvo darova milosti koji odatle proizlaze (usp. enc. Haurietis aquas, 34-41) i otvara nas svim drugim oblicima kršćanske pobožnosti koje su sadržane u kultu Srca Isusova.
Snažna vjera kao plod Božje ljubavi koju smo iskusili milost je i Božji dar. Ali čovjek će moći iskusiti vjeru kao milost samo u onoj mjeri u kojoj je prihvati u sebi kao dar od kojega nastoji živjeti. Štovanje Božje ljubavi, na što vjernike poziva enciklika Haurietis aquas (72), mora nam pomoći da se neprestano podsjećamo kako je On na sebe preuzeo to dragovoljno trpljenje 'za nas', 'za mene'. Kad njegujemo taj kult, ne samo da zahvalno priznajemo Božju ljubav, nego se nastavljamo otvarati toj ljubavi tako da se naš život sve više daje njome oblikovati. Bog, koji je svoju ljubav ulio 'u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rm 5,5), neumorno nas poziva da prihvatimo njegovu ljubav. Poziv da se posve predamo spasenjskoj Kristovoj ljubavi i da se njoj posvetimo (usp. Isto, br. 4) svoju stoga svrhu ima u odnosu s Bogom. Eto zašto je taj kult, posve usmjeren na Božju ljubav koja se žrtvuje za nas, tako nezamjenjivo važan za našu vjeru i za naš život u ljubavi.
Živjeti sukladno s ljubavlju koju smo iskusili i svjedočiti je
Tko prihvaća iznutra Božju ljubav, toga ta ljubav oblikuje. Čovjek koji je iskusio Božju ljubav za njega je ona kao 'poziv' kojemu valja odgovoriti. Pogled upravljen Gospodinu koji je 'uzeo naše slabosti i ponio naše bolesti' (Mt 8, 17) pomaže nam da postanemo osjetljiviji na trpljenje i na potrebe drugih. Kontemplacija koja se klanja kopljem probodenom boku stvara u nama osjetljivost na spasenjsku volju Božju. Osposobljava nas da se povjerimo spasenjskoj i milosrdnoj ljubavi te nas istodobno jača u želji da sudjelujemo na njegovu spasenjskom djelu postajući njegova sredstva. Darovi primljeni iz otvorena boka iz kojega su potekli 'krv i voda' (Iv 19, 34) pretvaraju i nas u to da i mi za druge postanemo vrelo iz kojega teku 'rijeke žive vode' (Iv 7, 38) (usp. enc. Deus caritas est, 7). Iskustvo ljubavi koje se steklo kultom probodenoga Otkupiteljeva boka čuva nas od rizika da se oslanjamo na same sebe i otvara nas raspoloživosti za život za druge. 'Po tomu smo upoznali ljubav što je On dao za nas život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću' ( 1 Iv 3, 16) (usp. enc. Haurietis aquas, 38).
Odgovor zapovijedi ljubavi moguć je samo iz iskustva da nam je tu ljubav već prije Bog dao (usp. enc. Deus caristas est, 14). Štovanje ljubavi koja je postala vidljivom u otajstvu Križa, a ponazočen u svakom Euharistijskom slavlju, pravi je temelj, jer mi možemo postati osobe kadre ljubiti i predati se (usp. enc. Haurietis aquas, 69), te postati sredstvo u Kristovim rukama: jedino tako možemo biti uvjerljivi navjestitelji njegove ljubavi. Takvo otvaranje Božjoj volji, ipak se ima obnavljati svakoga trenutka: ''Ljubav nikad nije 'gotova' i potpuna'' (usp. enc. Deus caritas est, 17). Pogled na 'kopljem proboden bok', u kojem odsijeva beskrajna Božja želja za spasenjem, ne može se stoga promatrati kao prolazni oblik kulta ili pobožnosti: klanjanje ljubavi Božjoj, koja je u simbolu 'probodenog srca' pronašla svoj povijesno-pobožni izražaj, ostaje neodgodivo za živi odnos s Bogom (usp. enc. Haurietis aquas, 62).
Sa željom da ova pedeseta obljetnica u tolikim srcima potakne uvijek žarči odgovor ljubavi Srca Kristova, Vama, Prečasni Oče, i svim redovnicima Družbe Isusove koji su uvijek vrlo aktivni u promicanju te temeljne pobožnosti, udjeljujem posebni apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 15.svibnja.2006.
PAPA BENEDIKT XVI.

četvrtak, 15. lipnja 2017.

Tijelovo



Danas se  slavi Corpus Domini, svetkovina euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Gospodnje, koju je on sam ustanovio na Posljednjoj večeri i koja predstavlja najdragocjenije blago Crkve. Euharistija je poput kucajućeg srca koje daje život čitavom mističnom tijelu Crkve: društveni organizam koji je sav utemeljen na duhovnoj ali konkretnoj povezanosti s Kristom. Kao što to kaže apostol Pavao: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10, 17). Bez euharistije Crkva jednostavno ne bi postojala. Euharistija je naime ono što od jedne ljudske zajednice čini misterij zajedništva, koji je kadar donijeti Boga svijetu i svijet Bogu. Duh Sveti, koji preobražava kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu, preobražava također one koji ga primaju s vjerom u udove tijela Kristova, tako da je Crkva stvarno sakrament jedinstva ljudi s Bogom i među njima.
U kulturi koja je sve više individualistička, kao što je ova u koju smo uronjeni u zapadnim društvima, i koja teži proširiti se u čitavom svijetu, euharistija predstavlja neku vrstu „protulijeka" koji djeluju u duhovima i srcima vjernika i bez prestanka sije u njima logiku zajedništva, služenja, zajedništva, riječju, logiku evanđelja. Prvi kršćani, u Jeruzalemu, bili su očiti znak toga novog načina života, jer su živjeli u bratstvima i zajednički dijelili svoja dobra, kako nitko ne bi oskudijevao (usp. Dj 2, 42-47). Iz čega je sve to proizlazilo? Iz euharistije, to jest od Krista uskrsloga, koji je stvarno prisutan među svojim učenicima i djeluje snagom Duha Svetoga. I u narednim naraštajima, tijekom stoljeća, Crkva je, usprkos ograničenjima i ljudskim zabludama, nastavila biti u svijetu snaga zajedništva. Mislimo osobito na najteža razdoblja, na vremena kušnje: što li je samo, na primjer, značilo za vjernike zemalja pod jarmom totalitarnih režima mogućnost da se okupljaju na nedjeljnoj misi! Kao što su govorili drevni mučenici iz Abitene: „Sine Dominico non possumus" – bez „Dominicum", to jest bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti. Ali prazninu koju je ostavila iza sebe lažna sloboda može biti jednako opasna, i tada je zajedništvo s Kristovim tijelom lijek umu i volji, da bi čovjek ponovno uživao u istini i zajedničkom dobru.
Dragi prijatelji, zazovimo Djevicu Mariju, koju je moj prethodnik, blaženi Ivan Pavao nazvao „euharistijskom ženom" (Ecclesia de Eucharestia, 53-58). Neka u njezinoj školi i naš život postane potpuno „euharistijski", otvoren Bogu i drugima, kadar preobraziti zlo u dobro snagom ljubavi, usmjerenom k jačanju jedinstva, zajedništva i bratstva.

(Benedikt XVI, Tijelovo, Angelus, lipanj 2011)

nedjelja, 11. lipnja 2017.

Presveto Trojstvo

Otajstvo Boga Jednoga i Trojstvenoga

Nakon vazmenog vremena, koje je zaključeno prošle nedjelje Pedesetnicom, liturgija se vratila "redovitom vremenu". To ipak ne znači da vjernikovo zauzimanje mora biti manje, štoviše, nakon što smo po sakramentima ušli u božanski život, pozvani smo svakoga dana biti otvoreni djelovanju milosti, kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Današnja nedjelja Presvetog Trojstva, u određenom smislu, rekapitulira Božju objavu koja se dogodila u vazmenim otajstvima: Kristova smrt i uskrsnuće, njegovo uzašašće zdesna Ocu i izlijevanje Duha Svetoga. Ljudski um i jezik ne mogu objasniti postojeći odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, crkveni su oci pokušali predočiti otajstvo Boga Jednoga i Trojstvenoga živeći ga u vlastitom životu s dubokom vjerom.
Božje se Trojstvo, naime, nastanjuje u nama na krštenju. "I ja te krstim – kaže svećenik – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Božje ime, u kojem smo kršteni, spominjemo svaki put kada činimo na sebi znak križa. Teolog Romano Guardini u vezi sa znakom križa opaža: "Činimo ga prije molitve, kako bismo… se sabrali; usredotočili svoje misli, srce i volju na Boga; nakon molitve, kako bi ostalo u nama ono što nam je Bog darovao… Obuhvaća čitavo biće, tijelo i dušu,… i sveto postaje posvećeno u imenu Boga Jednoga i Trojstvenoga" (Lo spirito della liturgia. I santi segni, Brescia 2000., 125-126).
U znaku križa i u imenu Boga života je, stoga, sadržan navještaj koji rađa vjeru i nadahnjuje molitvu. I, kao što Isus u Evanđelju obećava apostolima da "kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16,13), tako se događa na nedjeljnoj liturgiji, kada svećenici, iz tjedna u tjedna, dijele kruh Riječi i euharistije. I sveti Arški župnik to podsjeća svoje vjernike: "Tko je dočekao vašu dušu – govorio je – kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine).
Dragi prijatelji, neka na našim usnama bude molitva svetog Hilarija iz Poitiersa: "Sačuvaj netaknutom tu pravu vjeru koja je u meni i daj mi jednako tako, do mojega posljednjeg daha, taj glas moje savjesti, da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovjedio pri svom ponovnom rođenju, kada sam kršten u Ocu, Sinu i Duhu Svetom" (De Trinitate, XII, 57, CCL 62/A, 627). 
Zazivajući Blaženu Djevicu Mariju, prvo stvorenje u punini nastanjeno Presvetim Trojstvom, molimo njezinu zaštitu kako bismo dobro nastavili svoje zemaljsko putovanje.

(Benedikt XVI, Svetkovina Presvetog Trojstva, Angelus 2010)

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Pogovor (cijeli tekst)

Pogovor za knjigu “Snaga tišine” Roberta kardinala Saraha



Kada sam pedesetih godina prvi puta pročitao Poslanice svetog Ignacija Antiohijskog, na poseban način me je pratila misao iz njegovog pisma Efežanima: “Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti i ne biti. Dobro je poučavati ako onaj tko poučava to i čini. Jedan je Učitelj, koji reče i postade, a i ono što je šutke učinio dostojno je Otca. Tko ima Isusovu riječ, taj može čuti i njegovu šutnju da bude savršen, da vrši ono što govori i da se pozna po onomu o čemu šuti.” (XV 1-2)
Što to znači čuti Isusovu šutnju, prepoznati ga po Njegovoj šutnji? Iz Evanđelja znamo kako je Isus noć provodio u osami, moleći na gori u razgovoru s Otcem. Znamo kako Njegov govor, Njegove riječi dolaze iz šutnje, i kako su jedino ondje mogle sazrijeti. Stoga je razumljivo kako se Njegova riječ pravilno može razumjeti samo onda kada se uđe u Njegovu šutnju; kada se uči čuti Njegovu riječ u Njegovoj šutnji. Jasno, kako bismo mogli tumačiti Isusove riječi potrebno je razumjeti povijest koja nas uči na koji način razumjeti  ondašnje vrijeme i način govora – ali samo to nije dovoljno kako bismo proniknuli u dubinu Gospodinove poruke. Onaj tko danas čita sve bujnije komentare Evanđelja, naposljetku ostaje razočaran.  Osoba nauči puno toga korisnog o tadašnjem vremenu te velik broj hipoteza koje naposljetku ničime ne pridonose razumijevanju teksta. Na kraju, osoba osjeća kako u svoj toj hrpi riječi nedostaje nešto ključno: ulazak u Isusovu tišinu, iz koje se Riječ rađa. Kad nismo  sposobni ući u njegovu šutnju, uvijek ćemo Riječ čuti samo na njenoj površini ne razumjevši je u potpunosti.
Sve su mi ove misli, dok sam čitao knjgu kardinala Saraha, ponovno prošle kroz dušu. Sarah nas uči šutnji, su-šutnji s Isusom, istinskoj unutarnjoj tišini, te nam upravo tako pomaže da iznova razumijemo Isusovu riječ. Dakako, kardinal rijetko govori o sebi, ali povremeno nam dopusti zaviriti u njegov nutarnji život. Na pitanje Nicolasa Diata (u knjizi Bog ili ništa): “Jeste li ikad u svom životu pomislili kako riječi postaju teške, opterećujuće, preglasne?”, odgovara: “Dok bih molio, a i u svojoj nutrini, često bih osjetio čežnju za dubljom i potpunijom tišinom… Dani u tišini, samoći i apsolutnom postu bili su mi od velike pomoći. Bili su jedna neizreciva milost, dubinsko čišćenje i osobni susret s Bogom… Dani u tišini, samoći i postu, s Riječju Božjom kao jedinom hranom čovjekov život čine ispunjenim.”
U ovim rečenicama je vidljiv izvor iz kojega kardinal živi, i koji njegovoj misli daje nutarnju dubinu. Odatle uvijek iznova može vidjeti opasnosti koje, kako svećenicima, tako i biskupima ugrožavaju njihov duhovni život, a samim time i Crkvu, gdje umjesto tišine nerijetko dolazi do pričljivosti u kojoj se snaga riječi gubi. Želim citirati još jednu rečenicu, koja svakom biskupu može biti za ispit savjesti: “Može se dogoditi da dobar i pobožan svećenik, kada je uzdignut na biskupsku čast, brzo upadne u osrednjost i brigu za svjetovne afere. Tako, opterećen dužnostima koje su mu povjerene, vođen brigom, tjeskobom, ponosan na svoju moć, svoj autoritet, te materijale potrebe, on postepeno gubi snagu.”
Kardinal Sarah je duhovni učitelj koji, iz dubine šutnje s Gospodinom, u nutarnjem jedinstvu ,s njim razgovara te tako svakome od nas ima nešto za reći.
Trebamo biti zahvalni papi Franji što je takvog duhovnog učitelja (velikana) postavio na čelo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. I kod liturgije vrijedi isto što i kod tumačenja Svetog pisma – stručnost je nužna. Ali, i kod liturgije također vrijedi kako profesionalnost na koncu može promašiti bit ako nije utemeljena u dubokom jedinstvu s Crkvom koja moli, a koju Gospodin uvijek iznova podučava adoraciji. S kardinalom Sarahom, majstorom tišine i unutarnje molitve, liturgija je u dobrim rukama.
U Vatikanu, Vazmena osmina 2017.

Benedikt XVI, papa emeritus

(prijevod s njemačkog suradnikIstine)

ponedjeljak, 17. travnja 2017.

Živio veliki Benedikte (Fotogalerija "0"-90)


Benediktu Prvosvećeniku, mir život i vječno spasenje!
Neka ti je blagoslovljen 90-i rođendan!
 Čuvaru Tradicije neka ti Uskrsli uzvrati stostruko!

(90 fotografija)