nedjelja, 19. ožujka 2017.

Isus i Samarijanka (III korizmena nedjelja, A)

Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi


Ove, treće korizmene nedjelje, liturgija pred nas donosi jedan od najljepših i najdubljih biblijskih tekstova: razgovor između Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Sveti Augustin s pravom je bio zadivljen ovim izvještajem, te je napisao njegov znamenit komentar. Nemoguće je u kratkom razlaganju prikazati bogatstvo ovog evanđeoskog odlomka: valja ga osobno čitati i meditirati, poistovjećujući se s tom ženom koja je jednoga dana, kao i tolikih drugih, pošla zahvatiti vodu sa zdenca. Ondje se našao Isus kako sjedi sa strane, "umoran od puta", za podnevne žege. "Daj mi piti", reče joj, na njezino čuđenje: bilo je zapravo sasvim neuobičajeno da bi se Židov obratio samarijskoj ženi i to još nepoznatoj. No ženino će se čuđenje još i povećati: Isus joj je progovorio o "vodi živoj" sposobnoj ugasiti žeđ i postati u njoj "izvorom vode koja struji u život vječni". Usto, dokazao je i da mu je poznat njezin osobni život; objavio je da je stigao čas kad će se klanjati jedinom pravom Bogu u duhu i istini; a na koncu joj je priznao – što je rijetkost u evanđeljima – da je on Mesija.
Sve to polazi od stvarnog i sjetilnog iskustva žeđi. Tema žeđi prožima sve Evanđelje po Ivanu: od susreta sa Samarijankom, preko velikog proroštva o Blagdanu sjenica (Iv 7,37-38), sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: "Žedan sam" (Iv 19,28). Kristova žeđ predstavlja svojevrsna vrata za pristup u otajstvo Boga koji je ožednio da bi našu žeđ utažio, baš kao što je postao siromašan da bi nas obogatio (usp. 2 Kor 8,9). Da, Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi. Poput dobra i milosrdna oca on za nas želi svako moguće dobro, a to je dobro on sâm. Žena iz Samarije pak predstavlja egzistencijalno nezadovoljstvo onoga koji nije našao ono što traži: imala je "pet muževa" i sad živi s nekim muškarcem; njezini ponovljeni dolasci na zdenac izriču rezignirani način života koji se stalno ponavlja. Sve se međutim za nju promijenilo toga dana, zahvaljujući razgovoru s Gospodinom Isusom, koji ju je potresao do te mjere da ju je naveo da ostavi svoj krčag za vodu i potrči javiti ljudima u selu: "Dođite vidjeti čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Iv 4,28-29). (Benedikt XVI, Angelus, III korizmena nedjelja 2007.)

Žena je svakoga dana išla po vodu na drevni zdenac, koji potječe još iz vremena patrijarha Jakova, a toga dana ondje je našla Isusa „umorna od puta" (Iv 4, 6). Sveti Augustin komentira: „Isusov umor nije bezrazložan… Kristova te snaga stvorila, Kristova je slabost u tebi izvela novo stvaranje… Svojom snagom nas je stvorio, svojom nas je slabošću došao tražiti" (In Ioh. Ev., 15, 2). Isusov umor, znak njegova pravoga čovještva, može se promatrati kao uvod u njegovu muku, kojom je on dovršio djelo našega otkupljenja. U susretu sa Samarijankom na zdencu na osobit način izlazi na vidjelo Kristova „žeđ" koja ima svoj vrhunac u vapaju na križu: „Žedan sam" (Iv 19, 28). Sigurno da ta žeđ, kao i umor, imaju fizički temelj. Ali Isus, kao što nadalje kaže Augustin, „žeđao je za tom ženom" (In Ioh. Ev. 15, 11), kao što žeđa za vjerom svih nas. Bog Otac ga je poslao utažiti našu žeđ za vječnim životom dajući nam svoju ljubav, ali da bi nam dao taj dar Isus traži našu vjeru. Svemoćna Ljubav uvijek poštuje čovjekovu slobodu; kuca na njegovo srce i strpljivo čeka njegov odgovor.
U susretu sa Samarijankom u prvi plan izbija simbol vode, koja jasno aludira na sakrament krštenja, izvor novoga života za vjeru u Božju milost. To evanđelje sastavni je dio drevne priprave katekumena na kršćansku inicijaciju, koja se događala na veliko bdjenje u uskrsnoj noći. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, - kaže Isus - ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni" (Iv 4, 14). Ta voda predstavlja Duha Svetoga, pravi „dar" kojeg je Isus došao donijeti od Boga. Onaj koji se ponovno rađa od vode i Duha Svetoga, to jest u krštenju, ulazi u stvarni odnos s Bogom, sinovski odnos i može mu se klanjati „u duhu i istini" (Iv 4,23.24), kao što to Isus također otkriva Samarijanki. Zahvaljujući susretu s Isusom Kristom i daru Duha Svetoga, čovjekova vjera prispijeva k svojoj punini, kao odgovor na puninu Božje objave.
Svatko se od nas može poistovjetiti sa Samarijankom: Isus nas čeka, navlastito u ovome korizmenom vremenu, da govori našem, mojem srcu. Zaustavimo se na trenutak u tišini, u svojoj sobi, crkvi ili na nekom usamljenom mjestu. Slušajmo njegov glas koji nam govori: „Kada bi znao dar Božji…". Neka nam pomogne Djevica Marija da ne propustimo taj susret, o kojem ovisi naša istinska sreća. (Benedikt XVI, Angelus III korizmena nedjelja 2011.)

Molitva za papu u miru Benedikta

Molitva prigodom 90-og rođendan



Dragi ljubitelji teologije pape Benedikta
 za mjesec dana naš će dragi papa u miru
 proslaviti svoj 90-i rođendan
Želja nam je da od današnje svetkovine svetog Josipa,
 kada on slavi imendan, pa do 16. travnja,
 svaki dan izmolimo neku molitvu za njega. 
U nastavku donosimo litanije sv. Josipa koje možete moliti zajedno s nama
 na nakanu za blagoslov papi u miru, 
za snagu u trpljenju,
zahvalu Gospodinu za njegov Pontifikat.

Molimo za papu u miru Benedikta, 
Gospodin ga sačuvao i blaženim učinio na zemlji 
i ne dao na volju neprijateljima njegovim:


Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluje se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, otkupitelju svijeta, Bože , smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo,  moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!
Slavni porode Davidov, moli za nas!
Svjetlosti patrijarha, moli za nas!
Zaručniće Bogorodice, moli za nas!
Stidljivi čuvaru Djevice, moli za nas!
Hranitelju Sina Božjega, moli za nas!
Brižni Branitelju Kristov, moli za nas!
Glavaru slavne obitelji, moli za nas!
Josipe pravedni, moli za nas!
Josipe prečisti, moli za nas!
Josipe premudri, moli za nas!
Josipe jaki, moli za nas!
Josipe poslušni, moli za nas!
Josipe vjerni, moli za nas!
Ogledalo strpljivosti, moli za nas!
Ljubitelju siromaštva, moli za nas!
Uzore radnika, moli za nas!
Uresu domaćega života, moli za nas!
Čuvaru djevica, moli za nas!
Potporo obitelji, moli za nas!
Utjeho bijednih, moli za nas!
Ufanje bolesnih, moli za nas!
Zaštitniče umirućih, moli za nas!
Strahu zlih duhova, moli za nas!
Pokrovitelju svete Crkve, moli za nas!
Zaštitniče Hrvatske, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
 Postavio ga je gospodarom doma svojega.
 I poglavarom svega imanja svojega.
Pomolimo se:
Bože, koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao pokrovitelja častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

petak, 3. ožujka 2017.

Prekid trudnoće ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest


Gospodo kardinali, poštovana braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!
Primam vas s radošću u prigodi godišnje skupštine Papinske akademije za život. Posebno pozdravljam predsjednika monsinjora Ignacija Carrasca de Paulu i zahvaljujem mu na ljubaznim riječima. Svakomu od vas izražavam srdačnu dobrodošlicu! Na zasjedanju ovih dana suočili ste se s aktualnim pitanjima koja duboko propituju suvremeno društvo i postaju izazov za pronalaženje sve prikladnijih odgovora za dobro ljudske osobe. Tema poslijepobačajnoga sindroma – to jest teške psihičke patnje s kojima se često suočavaju žene koje su namjerno učinile pobačaj – upućuje na opterećujući glas ćudoredne savjesti i vrlo tešku ranu koja se zadaje svaki put kad čovjekovo djelovanje iznevjeri urođeni poziv na dobro ljudskoga bića o kojem ona svjedoči. Stoga bi u ovom razmišljanju bilo korisno posvetiti pozornost savjesti, ponekad zamračenoj, očevā djece koji trudne žene često prepuštaju njima samima. Savjest je – uči Katekizam Katoličke Crkve – „sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekoga konkretnog čina što ga kani obaviti, što ga obavlja ili ga je već obavila” (br. 1778). Dužnost je ćudoredne savjesti razlučiti dobro od zla u različitim životnim prilikama, kako bi se, na osnovi toga suda, ljudsko biće moglo slobodno usmjeriti prema dobru. Onima koji bi htjeli zanijekati postojanje čovjekove ćudoredne savjesti, svodeći njezin glas na vanjsku uvjetovanost ili puku osjećajnu pojavu, važno je iznova isticati da ćudoredna kakvoća ljudskoga djelovanja nije samo izvanjska vrjednota ili stvar prepuštena slobodnomu izboru, a niti povlastica kršćana ili vjernika, nego da je zajednička svakomu ljudskom biću. Kroz ćudorednu savjest svakomu govori Bog i poziva ga da brani ljudski život u svakom trenutku. U toj osobnoj povezanosti sa Stvoriteljem leži duboko dostojanstvo savjesti i razlog njezine nepovrjedivosti.
Cjelokupna osoba – um, čuvstva, volja – u savjesti ostvaruje svoj poziv na dobro tako da izbor dobra ili zla u konkretnim životnim okolnostima duboko obilježava ljudsku osobu u svakom izričaju njegova bića. Čitav je čovjek ranjen kad je njegovo djelovanje u suprotnosti s nalogom njegove savjesti. Ipak, čak i kad čovjek odbacuje istinu i dobro koje mu Stvoritelj nudi, Bog ga ne napušta, nego ga upravo putem glasa savjesti nastavlja tražiti i s njim razgovarati, kako bi uočio zabludu i otvorio se božanskom Milosrđu koje je sposobno izliječiti svaku ranu.
Liječnici se nikako ne mogu suzdržati od ozbiljne zadaće da savjest mnogih žena brane od obmane kako će u pobačaju pronaći rješenje obiteljskih, gospodarskih i društvenih poteškoća ili pak zdravstvenih problema svojega djeteta. Posebno u ovom posljednjem slučaju, ženu se često uvjeri – ponekad to čine i sami liječnici – da je pobačaj, ne samo ćudoredno dopušten izbor, nego čak i obvezatan „terapijski” čin, nuždan da se izbjegne patnja djeteta i njegove obitelji i „nepravedni” teret društvu. U kulturnom ozračju, obilježenom zamračenjem životnoga smisla, gdje je gotovo ugušeno uobičajeno shvaćanje ćudoredne težine pobačaja i drugih oblika napadaja na ljudski život, od liječnika se traži osobita jakost da i nadalje snažno dokazuju kako pobačaj ništa ne rješava, nego ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest djetetova oca često pritom upropaštavajući obiteljski život.
Međutim, ta se obveza ne odnosi samo na liječnički poziv i zdravstvene radnike. Potrebno je da društvo u cjelini odabere braniti pravo na život začetoga djeteta i istinsko dobro žene koje se nikada, ni u kojim okolnostima, ne može ostvariti biranjem pobačaja. Isto će tako biti potrebno – kako pokazuju vaši radovi – pružiti svu potrebnu pomoć ženama koje, nakon što su nažalost pribjegle pobačaju, sada proživljavaju cijelu ćudorednu i životnu dramu. Brojni su poticaji, na razini biskupija ili dobrotvornih ustanova, koji pružaju psihološku i duhovnu potporu za potpuni ljudski oporavak. Solidarnost kršćanske zajednice ne može se odreći te vrste suodgovornosti. U tom bih smislu htio podsjetiti na poziv koji je časni Ivan Pavao II. uputio ženama koje su pobacile: „Crkva zna kolike su sve okolnosti mogle utjecati na vašu odluku, i ne dvoji da je u mnogim slučajevima posrijedi bila mučna, možda slamajuća odluka. Moguće je da rana na vašoj duši još nije zarasla. Zasigurno, ono što se dogodilo bilo je i ostaje duboko nepravedno. Pa ipak, ne dopustite da vas zahvati malodušje i ne gubite nadu. Znajte prije svega razumjeti to što se dogodilo i iskreno se s tim suočite. Ako to još niste učinile, ponizno se i povjerljivo otvorite pokajanju: Otac svakoga milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio oproštenje i mir u svetootajstvu pomirenja. Tomu istomu Ocu i njegovu milosrđu moći ćete s nadom povjeriti svoje dijete. Potpomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba, po svojem bolnom svjedočanstvu možete biti među najuvjerljivijim braniteljima svačijega prava na život“ (Evangelium vitae, 99).
Ćudoredna savjest istraživača i cijeloga građanskog društva usko je povezana i s drugom temom vašega zasjedanja, a to je korištenje banaka pupčanoga tračka u kliničke i istraživačke svrhe. Medicinsko i znanstveno istraživanje jest vrjednota, a time i zadaća, ne samo istraživačima, nego i cijeloj društvenoj zajednici. Iz toga proizlazi obveza ustanovama da promiču etički prihvatljiva istraživanja i vrjednota solidarnosti pojedinaca koji sudjeluju u istraživanju da promiču zajedničko dobro. Ta vrjednota i potreba za tom solidarnošću jako se dobro očituju u slučaju upotrebe matičnih stanica iz pupkovine. Riječ je o važnim kliničkim primjenama i istraživanjima koja puno obećavaju na znanstvenom području, ali njihovo ostvarenje uvelike ovisi o velikodušnosti u darivanju krvi iz pupčanoga tračka u trenutku porođaja kao i o prilagodbi strukturā kako bi se rodiljama omogućilo da daruju tu krv ako žele. Stoga vas sve pozivam da postanete prvaci istinske i svjesne ljudske i kršćanske solidarnosti. U tom pogledu mnogi istraživači na području medicine s pravom zabrinuto gledaju na sve veći broj privatnih banaka za čuvanje krvi iz pupkovine u svrhu isključive osobne upotrebe. To pravo izbora – kao što je pokazalo zasjedanje vaše skupštine – ne samo što znanstveno uopće ne nadmašuje darivanje pupkovine nego slabi duh iskrene solidarnosti koji stalno mora poticati traženje zajedničkoga dobra kojemu u konačnici teže medicinska znanost i istraživanje.
Draga braćo i sestre, još jednom moram odati priznanje predsjedniku i svim članovima Papinske akademije za život na znanstvenom i etičkom doprinosu kojim ostvarujete svoju privrženost da služite dobru ljudske osobe. Želim da uvijek održite živ duh istinskoga služenja koji umove i srca čini osjetljivim da prepoznaju potrebe naših suvremenika. Svakomu od vas i vašim najmilijima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Vatikan, 26. veljače 2011. u Dvorani Klementini. 
17. Opća skupština Papinske akademije za život

srijeda, 1. ožujka 2017.

Početak korizme



"I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4, 2)

Draga braćo i sestre!

Na početku ove korizme, koja predstavlja intenzivniju duhovnu pripravu, liturgija nam ponovno predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas pripremila bolje proslaviti Uskrs i tako iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati na vazmenom bdjenju, "goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Goni mržnje, uspostavlja slogu i sagiba vlasti" (Vazmeni hvalospjev). U svojoj uobičajenoj korizmenoj poruci, htio bih se ove godine zadržati u razmišljanju o vrijednosti i značenju posta. Korizma, naime, doziva u pamet Isusov četrdesetodnevni post u pustinji prije nego će započeti svoje javno djelovanje. Čitamo u Evanđelju: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4,1-2). Poput Mojsija prije nego će primiti ploče Zakona (usp. Izl 34,28), poput Ilije prije susreta s Gospodinom na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8), tako se Isus molitvom i postom pripremao za svoje poslanje, čiji je početak bila teška borba s napasnikom.

Možemo se zapitati koju vrijednost i smisao ima za nas kršćane lišavati se nečega što je po sebi dobro i korisno za naše uzdržavanje. Sveto pismo i čitava kršćanska tradicija uče da je post od velike pomoći za izbjegavanje grijeha i svega što navodi na grijeh. Zato se u povijesti spasenja više put ponavlja poziv na post. Već na prvim stranicama Svetog pisma Gospodin zapovijeda čovjeku da se uzdrži od konzumiranja zabranjenog voća: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,16-17). Komentirajući tu Božju zapovijed, sveti Bazilije primjećuje da je "post zapovjeđen u raju" i "prva takva zapovijed je dana Adamu". On zato zaključuje: "To 'da nisi jeo' je, dakle, zakon posta i uzdržavanja" (usp. Sermo de jejunio: PG 31, 163, 98). Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama, post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti "da bismo se – reče – ponizili pred Bogom svojim" (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu. Isto su učinili stanovnici Ninive, koji, odlučivši se odazvati Joninu pozivu na pokoru, proglasiše, kao svjedočanstvo svoje iskrenosti, post govoreći: "Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (3,9). I tada Bog vidje njihova djela te ih poštedi.

U Novome zavjetu Isus objašnjava duboki razlog posta, stigmatizirajući držanja farizeja, koji su strogo obdržavali propise nametnute zakonom, ali im je srce bilo daleko od Boga. Pravi post, ponavlja i na drugome mjestu božanski Učitelj, je vršiti volju Oca nebeskog, koji "vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,18). On sam daje primjer za to odgovarajući đavlu, po završetku 40 dana provedenih u pustinji, da "ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4). Pravi post dakle ima za cilj jesti "pravu hranu", koja je vršiti volju Očevu (usp. Iv 4,34). Ako prema tome Adam nije poslušao Gospodinovu zapovijed "da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla", postom se vjernik želi ponizno podložiti Bogu, pouzdavajući se u njegovu dobrotu i milosrđe.
Vidimo da je praksa posta bila vrlo raširena u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 13,3; 14,22; 27,21; 2 Kor 6,5). I crkveni oci govore o snazi posta, koji može obuzdati grijeh, ukrotiti požude "staroga Adama" i utrti u vjernikovu srcu put k Bogu. Post je uz to česta praksa koju su preporučivali sveci svih vremena. Petar Krizolog piše: "Post je duša molitve a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan. Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli" (Sermo 43; PL 52, 320. 332).

U naše dane, praksa posta kao da je pomalo izgubila na svojoj duhovnoj vrijednosti i, u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, nekako više poprimila vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu "terapija" za liječenje sveg onoga što čovjeka sprječava da se prikloni Božjoj volji. U apostolskoj konstituciji Paenitemini iz 1966. sluga Božji Pavao VI. uočio je potrebu da se post smjesti u kontekst poziva svakog kršćanina da "ne živi više za samoga sebe, već za onoga koji ga je ljubio i dao samoga sebe za nj, i… također živjeti za braću" (usp. Prvo poglavlje). Korizma bi mogla biti zgodna prigoda da se ponovno prisjetimo odredbi sadržanih u spomenutoj apostolskoj konstituciji, valorizirajući istinsko i trajno značenje te drevne pokorničke prakse, koja nam može pomoći mrtviti našu sebičnost i otvoriti srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je prva i najviša zapovijed novog Zakona i sažetak čitavoga evanđelja (usp. Mt 22,34-40).
Vjerna praksa posta pridonosi k tomu da osoba, tijelo i duša, stekne jedinstvo pomažući joj da se kloni grijeha i raste u prisnosti s Gospodinom. Sveti Augustin, koji je dobro poznavao vlastite negativne sklonosti i nazvao ih "vrlo zamršenim i zapletenim čvorom" (Ispovijesti, II., 10.18), u svojem traktatu Korisnost posta, pisao je: "Zadajem si određenu kaznu, ali to činim zato da mi On oprosti; samoga sebe kažnjavam da mi On pomogne, da omilim u njegovim očima, da prispijem uživanju njegove miline" (Sermo 400, 3, 3; PL 40, 708). Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja. Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom.

Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan upozorava: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce - kako ljubav Božja ostaje u njemu?" (3,17). Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi (usp. enc. Deus caritas est, 15). Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac. Upravo da bi se održao živim taj stav prihvaćanja i pažnje prema braći, potičem župe i sve druge zajednice da osnaže u korizmi praksu osobnog i zajedničkog posta, njegujući također slušanje Božje riječi, molitvu i milostinju. To je, od samih početaka, bilo nešto uobičajeno u kršćanskim zajednicama, u kojoj su organizirane posebne kolekte (usp. 2 Kor 8-9; Rim 15,25-27) i vjernici su pozivani dati siromašnima ono što su, zahvaljujući postu, stavili na stranu (usp. Didascalia Ap., V, 20,18). Danas tu praksu treba ponovno otkriti i na nju poticati, posebno tijekom korizmenog liturgijskog vremena.
Iz navedenog se vrlo jasno vidi kako post predstavlja važnu isposničku praksu, duhovno oružje za borbu protiv neuredne navezanosti na same sebe. Dobrovoljno se odricati uživanja u hrani i drugih materijalnih dobara pomaže Kristovu učeniku obuzdati prohtjeve naravi oslabljene prvim grijehom, čijim je negativnim posljedicama pogođena čitava osoba. Zgodno opominje drevni liturgijski korizmeni himan: "Utamur ergo parcius, / verbis, cibis, et potibus, / somno, iocis et arctius / perstemus in custodia – Budimo umjereniji u riječima, hrani i piću, snu i igrama, a više pažnje posvetimo bdijenju".

Draga braćo i sestre, post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu (usp. Veritatis splendor, 21). Neka zato svaka obitelj i svaka kršćanska zajednica prepoznaju vrijednost korizme kao sredstva koje pomaže udaljiti se od svega onoga što dovodi do rastresenosti duha i čvršće prigrliti ono što hrani dušu otvarajući je ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tu mislim osobito na veću zauzetost u molitvi, u lectio divina, u pristupanju sakramentu pomirenja i u aktivnom sudjelovanju u euharistiji, prije svega na nedjeljnoj misi. S tom unutarnjom raspoloživošću uđimo u pokorničko ozračje korizme. Neka nas prati Blažena Djevica Marija, uzrok naše radosti (causa nostrae laetitiae) i neka nas podupre u nastojanju da oslobodimo svoje srce od robovanja grijehu kako bi ono postalo sve više "živo Božje svetohranište". S tom željom, dok jamčim svoju molitvu da ovo vrijeme korizme bude plodonosno za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2009.
11. prosinca 2008.

utorak, 28. veljače 2017.

Bog je bitno nevidljiv


U ovom nastavku donosimo nekoliko misli koje je tada još relativno mladi teolog Ratzinger (40 godina) iznio o Bogu. “Između Boga i čovjeka postoji beskonačan jaz, te čovjekove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije.”[1] Dakle, koliko se god trudili, mi o Bogu ne možemo gotovo ništa znati, jer “Bog je bitno nevidljiv”,[2] a mi se nekako usredotočujemo na vidljivo. “Čovjek je biće koje motri. U prostoru ljudskoga motrenja i rukovanja, što određuje životno mjesto čovjeka, Bog se ne nalazi niti će se ikada naći.”[3] Ipak, “čovjek motrenje, slušanje i rukovanje ne smatra totalitetom, nego traži drugi oblik pristupa stvarnosti”.[4] Neki su filozofi tvrdili da je zbiljsko samo ono što se može “znanstveno” dokazati. Međutim, “što ni na koji način ne može ući u ljudski vidokrug, nije nezbiljsko”.[5] “U najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi se nešto što ne može imati svoj temelj u vidljivu i opipljivu svijetu”,[6] iako “prirodno čovječje težište tjera čovjeka prema vidljivome”.[7] U modernom svijetu kada se znanost pričinja kao “svemoćna”, vjera se čini suvišnom. “Vjera se pojavljuje u ruhu prošlosti; ona se pričinja kao prošlost.[8] Kako je vjera povijesna datost, mora se pojavljivati i danas u ruhu prošlosti, ali u zabludi su oni koji smatraju da je ona prošlost. “Aggiornamento [posadašnjenje] učvršćuje sumnju kao da se tu grozničavo želi prikazati nešto kao današnje što je u stvari ipak prošlo i nekadašnje.”[9] Kada Crkva želi vječne istine približiti današnjemu čovjeku na njemu razumljiviji način, ne znači da mu nudi nešto što je završena prošlost. Često je tradicija i sve tradicionalno postalo čak predmetom izrugivanja. “Umjesto ‘tradicije’ nastupila je ideja ‘napretka’.”[10] Ipak, “tradicija je davala čovjeku osjećaj sigurnosti”,[11] iako se ona “prikazuje kao dotrajala i jučerašnja stvar”.[12] “Odatle se čovjeku vjera, koju susreće pod etiketom ‘tradicija’, mora pričiniti kao prevladana stvar.”[13] “Kršćanska se vjera ne bavi samo vječnim stvarima. Ona se bavi Bogom u povijesti. Bogom kao čovjekom. Omogućuje nam da Boga susretnemo u liku čovjeka.”[14] “Isus je Boga dao na raspolaganje našim očima i našim rukama.”[15] Isusovim pojavkom u ljudskom obličju “skok koji je do sada vodio u beskonačnost izgleda skraćen”.[16] Štoviše, “Bog nam je postao tako bliz da ga možemo ubiti, i tako, čini se, on prestaje za nas biti Bog”.[17] Ovim dolazimo do kontradikcije koja potvrđuje istinu. Bog je postao čovjekom, i ne samo da nije prestao biti Bog, nego je postao Bog Spasitelj, Otkupitelj. Njegovom smrću rađa se život. Iako živimo u vremenu kada vlada “revolucija modernoga mišljenja prema svemu onome što je proteklo”,[18] vječne vrijednosti, vječna Istina ista je bila i u Adamovo vrijeme kao i danas i bit će takva do posljednjega Adama.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 26.
[2] Isto.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Isto, str. 27.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Isto, str. 28.
[9] Isto, str. 28-29.
[10] Isto, str. 29.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Isto, str. 30.
[15] Isto, str. 31.
[16] Isto.
[17] Isto.
[18] Isto, str. 35.

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

Odlazak - veljača 2013


 Odlazak pape Benedikta XVI.



Mala fotogalerija sa nekoliko papinih tekstova iz veljače 2013. kao znak prisjećanja na taj dirljiv događaj. Nedostaješ nam dragi Benedikte! Hvala ti!

11. 2. 2013.

“Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške. Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru novog pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju!”








Govor kardinala Sodana nakon završetka konzistorija:

"Svetosti, ljubljeni i štovani Petrov nasljedniče, u ovoj je dvorani kao grom iz vedra neba odjeknula vaša dirljiva poruka. Slušali smo je s osjećajem izgubljenosti, gotovo s nevjericom. U vašim smo riječima osjetili veliku ljubav koju ste uvijek gajili prema svetoj Crkvi Božjoj, za Crkvu koju ste toliko voljeli.
Sada dopustite meni da uime ovoga apostolskog cenakuluma, Kardinalskog zbora, vaših dragih suradnika, reknem da smo vam bliži nego ikad, kao što smo vam bili bliski ovih osam godina vašega papinstva. Dana 19. travnja 2005. godine, ako se dobro sjećam, na završetku konklava, drhtećim sam vas glasom upitao, „Prihvaćaš svoj kanonski izbor za Vrhovnoga Svećenika?“ A vi niste oklijevali, premda sa stremljenjem, odgovoriti rekavši da prihvaćate pouzdajući se u milost Gospodina i u majčinski zagovor Marije, Majke Crkve. Poput Marije, i vi ste taj dan izgovorili svoj ‘DA’ i započeo je vaš svijetli pontif ikat tragom kontinuiteta, o kojem sti vi toliko govorili u povijesti Crkve, na tragu kontinuiteta sa svojih 265 prethodnika na Petrovoj stolici, tijekom dvije tisuće godina, od apostola Petra, poniznog galilejskog ribara, sve do velikih papa prošloga stoljeća, od svetoga Pija X. do blaženoga Ivana Pavla II. Sveti Oče, prije 28. veljače, kao što ste rekli, dana kad želite završiti svoju papinsku službu, obavljanu s velikom ljubavlju i poniznošću, imat ćemo prigoda da vam bolje očitujemo svoje osjećaje. To će učiniti i brojni pastiri i vjernici raspršeni po svijetu, učinit će to brojni ljudi dobre volje, zajedno s vlastima mnogih država. Još ćemo tijekom ovoga mjeseca moći radosno slušati vaš očinski glas, već u srijedu na Pepelnicu, potom u četvrtak s rimskim svećenicima, u nedjelje prije molitve Anđeo Gospodnji, na općim audijencijama srijedom. Imat ćemo, dakle, još mnogo prigoda slušati vaš očinski glas. Vaše će se poslanje nastaviti. Vi ste rekli da ćete uvijek biti bliski sa svojim svjedočenjem i svojom molitvom. Naravno, na nebu zvijezde neprestano sjaju a tako će uvijek među nama sjati zvijezda vašega pontifikata. Blizu smo vam, Sveti Oče, blagoslovite nas."




11. 2. 2013. Večer u Vatikanu




13. 2. 2013. Pepelnica - Posljednja javna misa pape Benedikta

Propovijed pape Benedikta XVI. na Pepelnicu 2013.
Časna braćo, draga braćo i sestre!
Danas na srijedu Pepelnicu započinjemo novi korizmeni hod, hod koji traje četrdeset dana i vodi k radosti Gospodinovog Uskrsa, pobijedi života nad smrću. Slijedeći starodrevni rimski običaj korizmenih postaja, okupili smo se danas na Euharistijsko slavlje. Ta tradicija predviđa da prva postaja bude bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventino. Okolnosti su nas navele da se okupimo u bazilici Svetog Petra. Mnogi smo oko groba svetog Petra u traženju njegovog zagovora za hod Crkve u ovom posebnom trenutku, obnavljajući našu vjeru u vrhovnog Pastira, Gospodina Krista. Spremajući se završiti Petrovu službu i posebno vas moliti za sjećanje u molitvi, ovo mi je prilika kako bih zahvalio svima, posebno vjernicima Rimske biskupije.

Naviještena čitanja potiču nas da ih ove korizme, milošću Božjom, pretvorimo u konkretne stavove i ponašanja. Crkva nam najprije predlaže snažan poziv proroka Joela upućenog izraelskom narodu: „Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć', plačuć' i kukajuć“ (Jl 2,12). Treba naglasiti izraz „svim srcem“, što znači iz središta naših misli i osjećaja, korijena naših odluka, odabira i djelovanja, činom potpune i radikalne slobode. Je li moguć ovaj povratak k Bogu? Da, postoji snaga koja ne prebiva u našem srcu, već zrači iz Božjega srca. To je snaga Njegovoga milosrđa. Prorok još kaže: „Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“ (Jl 2,13). Povratak Gospodinu je moguć kao „milost“, jer je Božje djelo i plod vjere koju polažemo u Njegovo milosrđe. Ovaj povratak Bogu postaje konkretna stvarnost u našem životu samo kada Gospodinova milost ulazi u našu nutrinu i probudi je darujući snagu da „razdere srce“. Preko proroka odzvanjaju Božje riječi: „Razderite srca, a ne halje svoje!“ (Jl 2,13). Zaista, brojni su u naše vrijeme spremni „rastrgati odjeću“ pred skandalima i nepravdama – naravno, koje su drugi počinili - ali malo ih je koji su spremni utjecati na vlastito „srce“, na vlastitu savjest i nakane, prepuštajući Gospodinu da ga preobrazi, obnovi i obrati.
Ono „vratite se meni svim srcem“ poziv je koji se odnosi ne samo na pojedinca već i zajednicu. Poslušali smo u prvom čitanju i: „Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejačad na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje“ (Jl 2,15-16). Zajedništvo je bitan element kršćanskog života i vjere. Krist je došao „da raspršene sinove Božje skupi u jedno“ (Iv 11,52). Crkveno „mi“ znači zajednicu u kojoj nas Krist okuplja u zajedništvo (usp. Iv 12,32): vjera je nužno crkvena. Na ovo je važno podsjetiti i to živjeti u korizmenom vremenu: svatko neke bude svjestan da pokornički hod ne obavlja sam, već zajedno sa mnogom braćom i sestrama u Crkvi.
Prorok se zadržava na molitvi svećenika koji se sa suzama u očima obraćaju Bogu govoreći: „Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?“ (usp. Jl 2,17). Ova nas molitva navodi na promišljanje o važnosti svjedočanstva vjere i života svakog pojedinca i naših zajednica, da se očituje lice Crkve koje je katkada izobličeno. Posebice mislim na grijeh protiv jedinstva Crkve, na podjele u crkvenom tijelu. Korizmu treba živjeti u snažnijem i vidljivijem crkvenom zajedništvu nadilazeći individualizme i suparništva. To je ponizan i dragocjen znak za sve koji su daleko od vjere ili su ravnodušni.
„Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad vrijeme spasa!“ (2 Kor 6,2). Pavlove riječi kršćanima u Korintu i nama govore o žurnosti koja ne trpi odsutnost ili oklijevanje. Riječ „sada“, više puta ponovljena, kaže da se ne smije propustiti ovaj trenutak, jer nam se nudi kao jedinstvena i neponovljiva prilika. Apostol se usredotočuje na dijeljenje kojim je Krist želio obilježiti svoj život, prihvaćajući sve ljudsko i uzimajući na se i naše grijehe. Vrlo je bremenita Pavlova rečenica: „Bog ga 'učini grijehom umjesto nas '. Isus, nevin, Svet „koji bijaše bez ikakva grijeha“ (2 Kor 5,21) na sebe uzima grijeh dijeleći s čovječanstvom ishod smrti, smrti na križu. Pomirba koja nam je pružena imala je vrlo visoku cijenu, cijenu križa, podignutog na Golgoti, na kojem je raspet utjelovljeni Sin Božji. Naše je opravdanje u tom Božjem uranjanju u ljudsku patnju i u ponor zla. „Vraćanje Bogu svim srcem“ tijekom korizmenog hoda odvija se po križu, u nasljedovanju Krista na putu prema Kalvariji, u posvemašnjem sebedarju. Na tom putu svakog dana moramo izlaziti iz svojega egoizma i svojih zatvorenosti, da Bog može ući u naše srce kako bi ga preobrazio. Sveti Pavao podsjeća kako naviještanje Križa odzvanja u nama zahvaljujući propovijedanju Riječi, kojoj je Apostol sam bio veleposlanikom; poziv nama kako bi ovaj korizmeni hod bio obilježen pažljivijim i ustrajnim slušanjem Božje Riječi, svjetlosti koja osvjetljuje naše korake.
U ulomku iz Matejeva evanđelja, koji pripada takozvanom Govoru na gori, Isus govori o odrednicama Mojsijeva zakona: milostinji, molitvi i postu, a to su i tradicionalne upute za korizmeni hod kako bi se odgovorilo na Božji poziv „da se čovjek svim srcem vrati Bogu“. Isus ističe da kakvoća i istinitost odnosa s Bogom označava iskrenost vjerskoga čina. Stoga On osuđuje vjersko licemjerstvo, izvanjsko ponašanje i žudnju za vlastitom slavom i odobravanjem. Pravi učenik ne služi sebi ili javnosti, nego svojem Gospodinu, u jednostavnosti i velikodušnosti. „A Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,4.6.18). Naše će svjedočanstvo biti tim uvjerljivije što manje žudimo za svojom slavom i što budemo svjesniji da je pravednikova nagrada Bog, jedinstvo s njim u vjeri ovdje na zemlji, a na svršetku života u miru i svjetlu gledajući zauvijek Njegovo lice (usp. 1 Kor 13,12).
Draga braćo i sestre, pouzdano i radosno započinjemo ovaj korizmeni hod, da u nama odjekne poziv na obraćenje, na „povratak Bogu svim srcem“, prihvaćajući Božju milost po kojoj bivamo novi ljudi, s onom iznenađujućom novosti koja je u sudjelovanju u Isusovom životu. Neka se nitko ne ogluši na ovaj poziv koji nam je upućen u jednostavnom i poticajnom obredu pepeljenja što ćemo ga uskoro obaviti. Neka nas na tom putu prati Djevica Marija, Majka Crkve i uzor svakoga pravog Gospodinova učenika. Amen!








23. 2. 2013. Susret s rimskim klerom

»Za mene je osobiti dar Providnosti što prije nego li napustim svoju Petrovu službu, mogu još jednom vidjeti svoj kler, rimski kler. Ja ću, povlačeći se sa svojom molitvom, biti uvijek s vama te ćemo zajedno koračati naprijed s Gospodinom, u sigurnosti: Pobjeđuje Gospodin! Hvala!«


Posljednji Angelus

"Preuzimajući papinsku službu znao sam da me time Gospodin zauvijek obvezao. Svojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja te službe to se ne opoziva. Ne vraćam se u privatni život, u život putovanja, susreta, primanja, predavanja i drugo. Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra."




27. 2. 2013. Posljedna javna audiencija na trgu sv. Petra

Draga braćo i sestre u biskupstvu i svećenstvu!
Uvaženi predstavnici vlasti!
Draga braćo i sestre!


Hvala vam što ste se okupili u tako velikom broju na ovoj posljednjoj općoj audijenciji moga pontifikata. Hvala od srca! Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! Mislim da moramo zahvaliti Stvoritelju na lijepom vremenu koje nam daje sada dok još zima traje.


Poput svetog apostola Pavla u biblijskom tekstu koji smo čuli, i ja osjećam u svome srcu da moram prije svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje rasti Crkvi, koji sije svoju Riječ i tako jača vjeru u svom narodu. U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem svijeta; i zahvaljujem Bogu za “informacije” koje sam u ovim godinama petrovske službe mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema Nebeskoj domovini.

Osjećam da, u sadašnjem času koji je Gospodinov, nosim sve u svojoj molitvi, sve susrete, sva putovanja, svaki pastoralni pohod. Sve to i sve zajedno uključujem u molitvu i povjeravam Gospodinu: jer imamo punu svijest o njegovoj volji, sa svakom mudrošću i duhovnim spoznanjem, i da se možemo ponašati na način dostojan njega, njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1, 9-10).
U ovom trenutku, u srcu gajim veliko pouzdanje, jer znam, znamo to svi mi, da Riječ istine evanđelja je snaga Crkve, ona je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdjegod zajednica vjernika sluša evanđelje i prihvaća Božju milost u istini i živi u ljubavi. To je moje pouzdanje, to je moja radost.

Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu, imao sam čvrstu sigurnost koje me je uvijek pratila: ta sigurnost da Crkva živi od Božje riječi. U tome trenutku, kao što sam već više put rekao, u srcu su mi odzvanjale riječi: Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na pleća, ali ako ti to tražiš od mene, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi, i sa svim mojim slabostima. I osam godina poslije mogu reći da me Gospodin doista vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to jedna dionica povijesnog puta Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao sam se poput svetog Petra i apostola na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u čitavoj povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa ne može potamniti. I zbog toga je danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav.

Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstim upravo našu vjeru u Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. Pozivam sve da obnove čvrstu vjeru u Gospodina, da se pouzdajemo poput djece u Božje ruke, sigurni da nas te ruke uvijek drže i omogućuju nam da kročimo svakoga dana, i onda kada nas snađu nevolje. Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj lijepoj molitvi koja se moli svakoga jutra kaže se: “Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…”. Dà, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo!

Ali u ovim trenucima ne želim zahvaliti samo Bogu. Papa nije nikada sam za kormilom Petrove lađe, premda je za nju najodgovorniji. Nikada nisam osjećao osamljenim u nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin mi je stavio blizu mnoge osobe koje su, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagali i bili mi blizu. To ste prije svega vi, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo, bili su za mene dragocjeni; zatim moji suradnici, počevši od moga državnog tajnika koji je bio moj vjerni pratilac ovih godina; Državno tajništvo i čitava Rimska kurija, kao i svi oni koji su, na raznim područjima, stavljeni u službu Svete Stolice: mnogo je onih koji se ne vide, koji ostaju u sjeni, ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene siguran i pouzdan oslonac. Posebnu misao upućujem Crkvi u Rimu, mojoj biskupiji! Ne mogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećenstvu, posvećene osobe i čitav Božji narod: u svojim pastoralnim pohodima uvijek sam osjećao veliku pažnju i duboku ljubav; a i ja sam volio sve i svakoga, bez razlika, onom pastoralnom ljubavlju koja je srce svakoga pastira, napose Rimskoga biskupa, nasljednika apostola Petra. Svakoga sam dana nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem.
Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopru do svih: srce jednog pape se širi i proteže na čitav svijet. Želim izraziti svoju zahvalnost također Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, koji uprisutnjuje veliku obitelj narodâ. Tu mislim također na one koji rade za dobru komunikaciju i kojima zahvaljujem za njihovu važnu službu.

Želim sada od sveg srca zahvaliti i svim onim brojnim osobama u čitavom svijetu koje su mi posljednjih tjedana slale dirljive znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Dà, papa nije nikada sam, sada sam to doživio još jednom na tako velik način da mi to dira srce. Papa pripada svima i mnogi se osjećaju veoma blizu njemu. Istina je da primam pisma od svjetskih velikana – državnih poglavara, vjerskih vođa, predstavnika svijeta kulture itd. Ali primam i veoma mnogo pisama od običnih ljudi koji mi pišu jednostavno ono što im je na srcu i daju mi osjetiti svoju ljubav, koja izvire iz našega zajedništva sa Isusom Kristom, u Crkvi. Te mi osobe pišu kako se ne piše primjerice nekom knezu ili velikanu kojeg se ne poznaje. Pišu mi kao braća i sestre ili kao kćeri i sinovi, obraćaju mi se kao članu obitelji s kojim su posebno bliski. Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, već živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći malne rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u kojem mnogi govore da te radosti nestaje. Ali vidimo kako je Crkva danas itekako živa!

Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga, u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih.

Dopustite mi sada da se još jednom vratim na 19. travnja 2005. Ta je odluka bila teška upravo zbog činjenice da me od toga trenutka nadalje Gospodin obvezao trajno i zauvijek. Trajno, jer onaj koji preuzima papinsku službu nema više nikakve privatnosti. Pripada uvijek i posvuda svima, čitavoj Crkvi. Njegovu je životu, tako reći, potpuno oduzeta privatna dimenzija. Mogao sam iskusiti, i osjećam to jasno i sada, da čovjek prima život upravo kada daruje. Ranije sam rekao da mnoge osobe koje vole Gospodina vole i nasljednika svetog Petra i privržene su mu; da papa ima doista braću i sestre, sinove i kćeri u čitavom svijetu, i da se osjeća sigurnim u zagrljaju svoje zajednice; jer ne pripada više samome sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu.

“Trajno” je također “zauvijek” – nema više vraćanja u privatnost. Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva. Ne vraćam se privatnom životu, putovanjima, susretima, primanjima, predavanjima i sličnom. Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu.

Zahvaljujem svima i svakome također za poštivanje i razumijevanje kojim ste prihvatili tu tako važnu odluku. Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinom putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti. Molim vas da me se sjetite pred Gospodinom i prije svega da molite za kardinale, koji su pozvani na tako važnu zadaću, i za novog nasljednika apostola Petra: da ga Gospodin prati svjetlom i snagom svoga Duha.

Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da prati svakog od nas i čitavu crkvenu zajednicu; njoj se povjeravamo, s dubokim pouzdanjem.
Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju. Hvala!






28. 2. 2013. Odlazak iz Vatikana








28. 2. 2013. Castel Gandolfo

»Dragi prijatelji, sretan sam što sam s vama, okružen ljepotom stvorenja i vašom simpatijom koja mi dobro čini. Hvala za vaše prijateljstvo, za vašu srdačnost. Znate da je današnji dan drugačiji od prethodnih. Više nisam prvosvećenik rimske Crkve. Još ću to biti do osam, a onda više ne. Sada sam obični hodočasnik koji započinje posljednju etapu svojega hodočašća na zemlji. No još bih želio, svojim srcem, svojom ljubavlju, svojom molitvom, svojim promišljanjem, sa svim svojim unutarnjim silama, raditi za opće dobro i za dobro Crkve i čovječanstva. A u vašoj simpatiji osjećam podršku. Idemo naprijed zajedno s Gospodinom, za dobro Crkve i svijeta. Hvala, a sada ću vam od srca udijeliti svoj blagoslov. Laku noć!«





Grad Rim zahvaljuje velikom papi




HVALA TI! NEKA TI GOSPODIN UZVRATI!