nedjelja, 26. ožujka 2017.

IV Korizmena nedjelja (A)


Dopustimo da nam život obasja svjetlo Kristova otajstva


Korizma koju živimo je posebno vrijeme milosti, tijekom kojeg možemo iskusiti dar Gospodinova dobrohotnosti prema nama. Liturgija ove nedjelje, nazvane „Laetere", poziva nas veseliti se, radovati se, kao što proglašava ulazna antifona euharistijskog slavlja: „Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove" (usp. Iz 66, 10-11). Koji je najdublji razlog te radosti? Kazuje nam to današnje Evanđelje, u kojem Isus ozdravlja nekog čovjeka slijepa od rođenja. Pitanje koje Gospodin Isus upućuje onome koji je bio slijep predstavlja vrhunac opisa: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" (Iv 9. 35). Taj čovjek prepoznaje znak koji je učinio Isus i prelazi sa svjetla očiju na svjetlo vjere: „Vjerujem, Gospodine!" (Iv 9, 38). Ovdje treba istaknuti kako jedna jednostavna i iskrena osoba, postupno, čini put vjere: isprva susreće Isusa kao „čovjeka", zatim ga smatra „prorokom", na kraju se njegove oči otvaraju i proglašava ga „Gospodinom". Kao suprotnost vjeri slijepca je otvrdnuće srca farizeja koji ne žele prihvatiti čudo, jer odbacuju prihvatiti Isusa kao Mesiju. Mnoštvo se, pak, zaustavlja da raspravlja o onome što se dogodilo i ostaje po strani i ravnodušno. Same je roditelje slijepca obuzeo strah od suda drugih ljudi.
A mi, koji mi stav zauzimamo prema Isusu? I mi smo zbog Adamova grijeha rođeni „slijepi", ali smo u krsnoj kupelji prosvijetljeni Kristovom milošću. Grijeh je ranio čovječanstvo namijenivši mu udes tame smrti, ali u Kristu blista novost života i cilj na koji smo pozvani. U Njemu, osnaženi Duhom Svetim, primamo snagu da pobijedimo zlo i činimo dobro. Naime, kršćanski je život stalno suobličavanje Kristu, slici novoga čovjeka, kako bi čovjek prispio punini života s Bogom. Gospodin Isus je „svjetlost svijeta" (Iv 8, 12), da u njemu „zasvijetli spoznanje slave Božje" (2 Kor 4, 6) koji u spletu povijesnih zbivanja nastavlja otkrivati koji je smisao ljudskog života. U obredu krštenja, predaja svijeće, upaljene na velikoj uskrsnoj svijeći, simbolu Krista Uskrsloga, znak je koji pomaže shvatiti ono što se događa u tome sakramentu. Kada dopustimo da nam život obasja svjetlo Kristova otajstva, preplavi nas radost što smo oslobođeni svega onoga što ugrožava njegovo puno ostvarenje. U ovim danima kada se pripremamo za Uskrs oživimo u sebi dar primljen na krštenju, onaj plamen kojem ponekad prijeti opasnost da bude ugašen. Raspaljujmo ga molitvom i ljubavlju prema bližnjemu.
Djevici Mariji, Majci Crkve, povjerimo korizmeni hod, da svi uzmognu susresti Krista, Spasitelja svijeta.

(Benedikt XVI, Angelus, IV korizmena nedjelja, 2007.)

nedjelja, 19. ožujka 2017.

Isus i Samarijanka (III korizmena nedjelja, A)

Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi


Ove, treće korizmene nedjelje, liturgija pred nas donosi jedan od najljepših i najdubljih biblijskih tekstova: razgovor između Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Sveti Augustin s pravom je bio zadivljen ovim izvještajem, te je napisao njegov znamenit komentar. Nemoguće je u kratkom razlaganju prikazati bogatstvo ovog evanđeoskog odlomka: valja ga osobno čitati i meditirati, poistovjećujući se s tom ženom koja je jednoga dana, kao i tolikih drugih, pošla zahvatiti vodu sa zdenca. Ondje se našao Isus kako sjedi sa strane, "umoran od puta", za podnevne žege. "Daj mi piti", reče joj, na njezino čuđenje: bilo je zapravo sasvim neuobičajeno da bi se Židov obratio samarijskoj ženi i to još nepoznatoj. No ženino će se čuđenje još i povećati: Isus joj je progovorio o "vodi živoj" sposobnoj ugasiti žeđ i postati u njoj "izvorom vode koja struji u život vječni". Usto, dokazao je i da mu je poznat njezin osobni život; objavio je da je stigao čas kad će se klanjati jedinom pravom Bogu u duhu i istini; a na koncu joj je priznao – što je rijetkost u evanđeljima – da je on Mesija.
Sve to polazi od stvarnog i sjetilnog iskustva žeđi. Tema žeđi prožima sve Evanđelje po Ivanu: od susreta sa Samarijankom, preko velikog proroštva o Blagdanu sjenica (Iv 7,37-38), sve do križa, gdje je Isus, prije no što će umrijeti, da bi ispunio Pisma, rekao: "Žedan sam" (Iv 19,28). Kristova žeđ predstavlja svojevrsna vrata za pristup u otajstvo Boga koji je ožednio da bi našu žeđ utažio, baš kao što je postao siromašan da bi nas obogatio (usp. 2 Kor 8,9). Da, Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi. Poput dobra i milosrdna oca on za nas želi svako moguće dobro, a to je dobro on sâm. Žena iz Samarije pak predstavlja egzistencijalno nezadovoljstvo onoga koji nije našao ono što traži: imala je "pet muževa" i sad živi s nekim muškarcem; njezini ponovljeni dolasci na zdenac izriču rezignirani način života koji se stalno ponavlja. Sve se međutim za nju promijenilo toga dana, zahvaljujući razgovoru s Gospodinom Isusom, koji ju je potresao do te mjere da ju je naveo da ostavi svoj krčag za vodu i potrči javiti ljudima u selu: "Dođite vidjeti čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" (Iv 4,28-29). (Benedikt XVI, Angelus, III korizmena nedjelja 2007.)

Žena je svakoga dana išla po vodu na drevni zdenac, koji potječe još iz vremena patrijarha Jakova, a toga dana ondje je našla Isusa „umorna od puta" (Iv 4, 6). Sveti Augustin komentira: „Isusov umor nije bezrazložan… Kristova te snaga stvorila, Kristova je slabost u tebi izvela novo stvaranje… Svojom snagom nas je stvorio, svojom nas je slabošću došao tražiti" (In Ioh. Ev., 15, 2). Isusov umor, znak njegova pravoga čovještva, može se promatrati kao uvod u njegovu muku, kojom je on dovršio djelo našega otkupljenja. U susretu sa Samarijankom na zdencu na osobit način izlazi na vidjelo Kristova „žeđ" koja ima svoj vrhunac u vapaju na križu: „Žedan sam" (Iv 19, 28). Sigurno da ta žeđ, kao i umor, imaju fizički temelj. Ali Isus, kao što nadalje kaže Augustin, „žeđao je za tom ženom" (In Ioh. Ev. 15, 11), kao što žeđa za vjerom svih nas. Bog Otac ga je poslao utažiti našu žeđ za vječnim životom dajući nam svoju ljubav, ali da bi nam dao taj dar Isus traži našu vjeru. Svemoćna Ljubav uvijek poštuje čovjekovu slobodu; kuca na njegovo srce i strpljivo čeka njegov odgovor.
U susretu sa Samarijankom u prvi plan izbija simbol vode, koja jasno aludira na sakrament krštenja, izvor novoga života za vjeru u Božju milost. To evanđelje sastavni je dio drevne priprave katekumena na kršćansku inicijaciju, koja se događala na veliko bdjenje u uskrsnoj noći. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, - kaže Isus - ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni" (Iv 4, 14). Ta voda predstavlja Duha Svetoga, pravi „dar" kojeg je Isus došao donijeti od Boga. Onaj koji se ponovno rađa od vode i Duha Svetoga, to jest u krštenju, ulazi u stvarni odnos s Bogom, sinovski odnos i može mu se klanjati „u duhu i istini" (Iv 4,23.24), kao što to Isus također otkriva Samarijanki. Zahvaljujući susretu s Isusom Kristom i daru Duha Svetoga, čovjekova vjera prispijeva k svojoj punini, kao odgovor na puninu Božje objave.
Svatko se od nas može poistovjetiti sa Samarijankom: Isus nas čeka, navlastito u ovome korizmenom vremenu, da govori našem, mojem srcu. Zaustavimo se na trenutak u tišini, u svojoj sobi, crkvi ili na nekom usamljenom mjestu. Slušajmo njegov glas koji nam govori: „Kada bi znao dar Božji…". Neka nam pomogne Djevica Marija da ne propustimo taj susret, o kojem ovisi naša istinska sreća. (Benedikt XVI, Angelus III korizmena nedjelja 2011.)

Molitva za papu u miru Benedikta

Molitva prigodom 90-og rođendan



Dragi ljubitelji teologije pape Benedikta
 za mjesec dana naš će dragi papa u miru
 proslaviti svoj 90-i rođendan
Želja nam je da od današnje svetkovine svetog Josipa,
 kada on slavi imendan, pa do 16. travnja,
 svaki dan izmolimo neku molitvu za njega. 
U nastavku donosimo litanije sv. Josipa koje možete moliti zajedno s nama
 na nakanu za blagoslov papi u miru, 
za snagu u trpljenju,
zahvalu Gospodinu za njegov Pontifikat.

Molimo za papu u miru Benedikta, 
Gospodin ga sačuvao i blaženim učinio na zemlji 
i ne dao na volju neprijateljima njegovim:


Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluje se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, otkupitelju svijeta, Bože , smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo,  moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!
Slavni porode Davidov, moli za nas!
Svjetlosti patrijarha, moli za nas!
Zaručniće Bogorodice, moli za nas!
Stidljivi čuvaru Djevice, moli za nas!
Hranitelju Sina Božjega, moli za nas!
Brižni Branitelju Kristov, moli za nas!
Glavaru slavne obitelji, moli za nas!
Josipe pravedni, moli za nas!
Josipe prečisti, moli za nas!
Josipe premudri, moli za nas!
Josipe jaki, moli za nas!
Josipe poslušni, moli za nas!
Josipe vjerni, moli za nas!
Ogledalo strpljivosti, moli za nas!
Ljubitelju siromaštva, moli za nas!
Uzore radnika, moli za nas!
Uresu domaćega života, moli za nas!
Čuvaru djevica, moli za nas!
Potporo obitelji, moli za nas!
Utjeho bijednih, moli za nas!
Ufanje bolesnih, moli za nas!
Zaštitniče umirućih, moli za nas!
Strahu zlih duhova, moli za nas!
Pokrovitelju svete Crkve, moli za nas!
Zaštitniče Hrvatske, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
 Postavio ga je gospodarom doma svojega.
 I poglavarom svega imanja svojega.
Pomolimo se:
Bože, koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao pokrovitelja častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

petak, 3. ožujka 2017.

Prekid trudnoće ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest


Gospodo kardinali, poštovana braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!
Primam vas s radošću u prigodi godišnje skupštine Papinske akademije za život. Posebno pozdravljam predsjednika monsinjora Ignacija Carrasca de Paulu i zahvaljujem mu na ljubaznim riječima. Svakomu od vas izražavam srdačnu dobrodošlicu! Na zasjedanju ovih dana suočili ste se s aktualnim pitanjima koja duboko propituju suvremeno društvo i postaju izazov za pronalaženje sve prikladnijih odgovora za dobro ljudske osobe. Tema poslijepobačajnoga sindroma – to jest teške psihičke patnje s kojima se često suočavaju žene koje su namjerno učinile pobačaj – upućuje na opterećujući glas ćudoredne savjesti i vrlo tešku ranu koja se zadaje svaki put kad čovjekovo djelovanje iznevjeri urođeni poziv na dobro ljudskoga bića o kojem ona svjedoči. Stoga bi u ovom razmišljanju bilo korisno posvetiti pozornost savjesti, ponekad zamračenoj, očevā djece koji trudne žene često prepuštaju njima samima. Savjest je – uči Katekizam Katoličke Crkve – „sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekoga konkretnog čina što ga kani obaviti, što ga obavlja ili ga je već obavila” (br. 1778). Dužnost je ćudoredne savjesti razlučiti dobro od zla u različitim životnim prilikama, kako bi se, na osnovi toga suda, ljudsko biće moglo slobodno usmjeriti prema dobru. Onima koji bi htjeli zanijekati postojanje čovjekove ćudoredne savjesti, svodeći njezin glas na vanjsku uvjetovanost ili puku osjećajnu pojavu, važno je iznova isticati da ćudoredna kakvoća ljudskoga djelovanja nije samo izvanjska vrjednota ili stvar prepuštena slobodnomu izboru, a niti povlastica kršćana ili vjernika, nego da je zajednička svakomu ljudskom biću. Kroz ćudorednu savjest svakomu govori Bog i poziva ga da brani ljudski život u svakom trenutku. U toj osobnoj povezanosti sa Stvoriteljem leži duboko dostojanstvo savjesti i razlog njezine nepovrjedivosti.
Cjelokupna osoba – um, čuvstva, volja – u savjesti ostvaruje svoj poziv na dobro tako da izbor dobra ili zla u konkretnim životnim okolnostima duboko obilježava ljudsku osobu u svakom izričaju njegova bića. Čitav je čovjek ranjen kad je njegovo djelovanje u suprotnosti s nalogom njegove savjesti. Ipak, čak i kad čovjek odbacuje istinu i dobro koje mu Stvoritelj nudi, Bog ga ne napušta, nego ga upravo putem glasa savjesti nastavlja tražiti i s njim razgovarati, kako bi uočio zabludu i otvorio se božanskom Milosrđu koje je sposobno izliječiti svaku ranu.
Liječnici se nikako ne mogu suzdržati od ozbiljne zadaće da savjest mnogih žena brane od obmane kako će u pobačaju pronaći rješenje obiteljskih, gospodarskih i društvenih poteškoća ili pak zdravstvenih problema svojega djeteta. Posebno u ovom posljednjem slučaju, ženu se često uvjeri – ponekad to čine i sami liječnici – da je pobačaj, ne samo ćudoredno dopušten izbor, nego čak i obvezatan „terapijski” čin, nuždan da se izbjegne patnja djeteta i njegove obitelji i „nepravedni” teret društvu. U kulturnom ozračju, obilježenom zamračenjem životnoga smisla, gdje je gotovo ugušeno uobičajeno shvaćanje ćudoredne težine pobačaja i drugih oblika napadaja na ljudski život, od liječnika se traži osobita jakost da i nadalje snažno dokazuju kako pobačaj ništa ne rješava, nego ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest djetetova oca često pritom upropaštavajući obiteljski život.
Međutim, ta se obveza ne odnosi samo na liječnički poziv i zdravstvene radnike. Potrebno je da društvo u cjelini odabere braniti pravo na život začetoga djeteta i istinsko dobro žene koje se nikada, ni u kojim okolnostima, ne može ostvariti biranjem pobačaja. Isto će tako biti potrebno – kako pokazuju vaši radovi – pružiti svu potrebnu pomoć ženama koje, nakon što su nažalost pribjegle pobačaju, sada proživljavaju cijelu ćudorednu i životnu dramu. Brojni su poticaji, na razini biskupija ili dobrotvornih ustanova, koji pružaju psihološku i duhovnu potporu za potpuni ljudski oporavak. Solidarnost kršćanske zajednice ne može se odreći te vrste suodgovornosti. U tom bih smislu htio podsjetiti na poziv koji je časni Ivan Pavao II. uputio ženama koje su pobacile: „Crkva zna kolike su sve okolnosti mogle utjecati na vašu odluku, i ne dvoji da je u mnogim slučajevima posrijedi bila mučna, možda slamajuća odluka. Moguće je da rana na vašoj duši još nije zarasla. Zasigurno, ono što se dogodilo bilo je i ostaje duboko nepravedno. Pa ipak, ne dopustite da vas zahvati malodušje i ne gubite nadu. Znajte prije svega razumjeti to što se dogodilo i iskreno se s tim suočite. Ako to još niste učinile, ponizno se i povjerljivo otvorite pokajanju: Otac svakoga milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio oproštenje i mir u svetootajstvu pomirenja. Tomu istomu Ocu i njegovu milosrđu moći ćete s nadom povjeriti svoje dijete. Potpomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba, po svojem bolnom svjedočanstvu možete biti među najuvjerljivijim braniteljima svačijega prava na život“ (Evangelium vitae, 99).
Ćudoredna savjest istraživača i cijeloga građanskog društva usko je povezana i s drugom temom vašega zasjedanja, a to je korištenje banaka pupčanoga tračka u kliničke i istraživačke svrhe. Medicinsko i znanstveno istraživanje jest vrjednota, a time i zadaća, ne samo istraživačima, nego i cijeloj društvenoj zajednici. Iz toga proizlazi obveza ustanovama da promiču etički prihvatljiva istraživanja i vrjednota solidarnosti pojedinaca koji sudjeluju u istraživanju da promiču zajedničko dobro. Ta vrjednota i potreba za tom solidarnošću jako se dobro očituju u slučaju upotrebe matičnih stanica iz pupkovine. Riječ je o važnim kliničkim primjenama i istraživanjima koja puno obećavaju na znanstvenom području, ali njihovo ostvarenje uvelike ovisi o velikodušnosti u darivanju krvi iz pupčanoga tračka u trenutku porođaja kao i o prilagodbi strukturā kako bi se rodiljama omogućilo da daruju tu krv ako žele. Stoga vas sve pozivam da postanete prvaci istinske i svjesne ljudske i kršćanske solidarnosti. U tom pogledu mnogi istraživači na području medicine s pravom zabrinuto gledaju na sve veći broj privatnih banaka za čuvanje krvi iz pupkovine u svrhu isključive osobne upotrebe. To pravo izbora – kao što je pokazalo zasjedanje vaše skupštine – ne samo što znanstveno uopće ne nadmašuje darivanje pupkovine nego slabi duh iskrene solidarnosti koji stalno mora poticati traženje zajedničkoga dobra kojemu u konačnici teže medicinska znanost i istraživanje.
Draga braćo i sestre, još jednom moram odati priznanje predsjedniku i svim članovima Papinske akademije za život na znanstvenom i etičkom doprinosu kojim ostvarujete svoju privrženost da služite dobru ljudske osobe. Želim da uvijek održite živ duh istinskoga služenja koji umove i srca čini osjetljivim da prepoznaju potrebe naših suvremenika. Svakomu od vas i vašim najmilijima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Vatikan, 26. veljače 2011. u Dvorani Klementini. 
17. Opća skupština Papinske akademije za život

srijeda, 1. ožujka 2017.

Početak korizme



"I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4, 2)

Draga braćo i sestre!

Na početku ove korizme, koja predstavlja intenzivniju duhovnu pripravu, liturgija nam ponovno predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas pripremila bolje proslaviti Uskrs i tako iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati na vazmenom bdjenju, "goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Goni mržnje, uspostavlja slogu i sagiba vlasti" (Vazmeni hvalospjev). U svojoj uobičajenoj korizmenoj poruci, htio bih se ove godine zadržati u razmišljanju o vrijednosti i značenju posta. Korizma, naime, doziva u pamet Isusov četrdesetodnevni post u pustinji prije nego će započeti svoje javno djelovanje. Čitamo u Evanđelju: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4,1-2). Poput Mojsija prije nego će primiti ploče Zakona (usp. Izl 34,28), poput Ilije prije susreta s Gospodinom na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8), tako se Isus molitvom i postom pripremao za svoje poslanje, čiji je početak bila teška borba s napasnikom.

Možemo se zapitati koju vrijednost i smisao ima za nas kršćane lišavati se nečega što je po sebi dobro i korisno za naše uzdržavanje. Sveto pismo i čitava kršćanska tradicija uče da je post od velike pomoći za izbjegavanje grijeha i svega što navodi na grijeh. Zato se u povijesti spasenja više put ponavlja poziv na post. Već na prvim stranicama Svetog pisma Gospodin zapovijeda čovjeku da se uzdrži od konzumiranja zabranjenog voća: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,16-17). Komentirajući tu Božju zapovijed, sveti Bazilije primjećuje da je "post zapovjeđen u raju" i "prva takva zapovijed je dana Adamu". On zato zaključuje: "To 'da nisi jeo' je, dakle, zakon posta i uzdržavanja" (usp. Sermo de jejunio: PG 31, 163, 98). Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama, post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti "da bismo se – reče – ponizili pred Bogom svojim" (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu. Isto su učinili stanovnici Ninive, koji, odlučivši se odazvati Joninu pozivu na pokoru, proglasiše, kao svjedočanstvo svoje iskrenosti, post govoreći: "Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (3,9). I tada Bog vidje njihova djela te ih poštedi.

U Novome zavjetu Isus objašnjava duboki razlog posta, stigmatizirajući držanja farizeja, koji su strogo obdržavali propise nametnute zakonom, ali im je srce bilo daleko od Boga. Pravi post, ponavlja i na drugome mjestu božanski Učitelj, je vršiti volju Oca nebeskog, koji "vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,18). On sam daje primjer za to odgovarajući đavlu, po završetku 40 dana provedenih u pustinji, da "ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4). Pravi post dakle ima za cilj jesti "pravu hranu", koja je vršiti volju Očevu (usp. Iv 4,34). Ako prema tome Adam nije poslušao Gospodinovu zapovijed "da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla", postom se vjernik želi ponizno podložiti Bogu, pouzdavajući se u njegovu dobrotu i milosrđe.
Vidimo da je praksa posta bila vrlo raširena u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 13,3; 14,22; 27,21; 2 Kor 6,5). I crkveni oci govore o snazi posta, koji može obuzdati grijeh, ukrotiti požude "staroga Adama" i utrti u vjernikovu srcu put k Bogu. Post je uz to česta praksa koju su preporučivali sveci svih vremena. Petar Krizolog piše: "Post je duša molitve a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan. Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli" (Sermo 43; PL 52, 320. 332).

U naše dane, praksa posta kao da je pomalo izgubila na svojoj duhovnoj vrijednosti i, u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, nekako više poprimila vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu "terapija" za liječenje sveg onoga što čovjeka sprječava da se prikloni Božjoj volji. U apostolskoj konstituciji Paenitemini iz 1966. sluga Božji Pavao VI. uočio je potrebu da se post smjesti u kontekst poziva svakog kršćanina da "ne živi više za samoga sebe, već za onoga koji ga je ljubio i dao samoga sebe za nj, i… također živjeti za braću" (usp. Prvo poglavlje). Korizma bi mogla biti zgodna prigoda da se ponovno prisjetimo odredbi sadržanih u spomenutoj apostolskoj konstituciji, valorizirajući istinsko i trajno značenje te drevne pokorničke prakse, koja nam može pomoći mrtviti našu sebičnost i otvoriti srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je prva i najviša zapovijed novog Zakona i sažetak čitavoga evanđelja (usp. Mt 22,34-40).
Vjerna praksa posta pridonosi k tomu da osoba, tijelo i duša, stekne jedinstvo pomažući joj da se kloni grijeha i raste u prisnosti s Gospodinom. Sveti Augustin, koji je dobro poznavao vlastite negativne sklonosti i nazvao ih "vrlo zamršenim i zapletenim čvorom" (Ispovijesti, II., 10.18), u svojem traktatu Korisnost posta, pisao je: "Zadajem si određenu kaznu, ali to činim zato da mi On oprosti; samoga sebe kažnjavam da mi On pomogne, da omilim u njegovim očima, da prispijem uživanju njegove miline" (Sermo 400, 3, 3; PL 40, 708). Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja. Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom.

Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan upozorava: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce - kako ljubav Božja ostaje u njemu?" (3,17). Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi (usp. enc. Deus caritas est, 15). Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac. Upravo da bi se održao živim taj stav prihvaćanja i pažnje prema braći, potičem župe i sve druge zajednice da osnaže u korizmi praksu osobnog i zajedničkog posta, njegujući također slušanje Božje riječi, molitvu i milostinju. To je, od samih početaka, bilo nešto uobičajeno u kršćanskim zajednicama, u kojoj su organizirane posebne kolekte (usp. 2 Kor 8-9; Rim 15,25-27) i vjernici su pozivani dati siromašnima ono što su, zahvaljujući postu, stavili na stranu (usp. Didascalia Ap., V, 20,18). Danas tu praksu treba ponovno otkriti i na nju poticati, posebno tijekom korizmenog liturgijskog vremena.
Iz navedenog se vrlo jasno vidi kako post predstavlja važnu isposničku praksu, duhovno oružje za borbu protiv neuredne navezanosti na same sebe. Dobrovoljno se odricati uživanja u hrani i drugih materijalnih dobara pomaže Kristovu učeniku obuzdati prohtjeve naravi oslabljene prvim grijehom, čijim je negativnim posljedicama pogođena čitava osoba. Zgodno opominje drevni liturgijski korizmeni himan: "Utamur ergo parcius, / verbis, cibis, et potibus, / somno, iocis et arctius / perstemus in custodia – Budimo umjereniji u riječima, hrani i piću, snu i igrama, a više pažnje posvetimo bdijenju".

Draga braćo i sestre, post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu (usp. Veritatis splendor, 21). Neka zato svaka obitelj i svaka kršćanska zajednica prepoznaju vrijednost korizme kao sredstva koje pomaže udaljiti se od svega onoga što dovodi do rastresenosti duha i čvršće prigrliti ono što hrani dušu otvarajući je ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tu mislim osobito na veću zauzetost u molitvi, u lectio divina, u pristupanju sakramentu pomirenja i u aktivnom sudjelovanju u euharistiji, prije svega na nedjeljnoj misi. S tom unutarnjom raspoloživošću uđimo u pokorničko ozračje korizme. Neka nas prati Blažena Djevica Marija, uzrok naše radosti (causa nostrae laetitiae) i neka nas podupre u nastojanju da oslobodimo svoje srce od robovanja grijehu kako bi ono postalo sve više "živo Božje svetohranište". S tom željom, dok jamčim svoju molitvu da ovo vrijeme korizme bude plodonosno za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2009.
11. prosinca 2008.