Pravo bogoštovlje Duha Svetoga

Mi zamišljamo da bi religija Duha Svetoga morala biti religija koja posve izvire iz srca, koja ne poznaje dogme i zapovijedi, službe i hijerarhiju, birokraciju i administraciju, nego je sama Duh i istina. To je san koji uvijek povezujemo s Duhovima: da Duh sve to uklanja i da nas vodi čistoj, slobodnoj religiji duha.

Tko tako misli, zaboravlja bit čovjeka. Čovjek nipošto nije čisti duh. On je duh u tijelu i tijelo u duhu. U njemu živi jedinstvo stvaranja. Duh prožima materiju da primi nešto od njezine životnosti i punine. I obrnuto, duh ispunja materiju tako da ona biva osvijetljena i obasjana milošću spoznaje. Gdje se to dvoje razdvaja, tijelo postaje puko meso, a duh hladno računanje, puka funkcionalnost. Ovo razdvajanje svijeta velika je kušnja i nevolja našeg vremena.

"Duh puše gdje hoće." Ali to ne znači nered i anarhiju jer Gospodin dodaje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3,5). Duh se priopćava po vodi, po izvoru koji struji iz ranjenoga srca. On se priopćava po životnosti Crkve i njezinih sakramenata. Zbog toga je Augustin izrekao odvažne riječi: "Koliko tko ima Duha Svetoga, toliko voli Crkvu." Crkvu u njezinoj najdubljoj istini, što nije administracija i birokracija, kojih također mora biti, ali one nisu ono istinski bitno u njoj. Crkva, to je naš odgovor na Vjerovanje, to je "da" vjere. Crkva je bogoslužje i milost sakramenata, u kojoj se Duh neprekidno osobno priopćava, a Krist po Duhu iznova postaje tijelom među nama.

kardinal Ratzinger, propovijed na Duhove, Regensburg, 1989.