Razumnost vjere

Promotrimo li sve to, ustanovit ćemo kako su usko povezane prva i posljednja riječ Creda: »Vjerujem« i »Amen«, kako obuhvaćaju cjelinu pojedinih izreka i tako određuju unutarnje mjesto svemu onome što se nalazi između njih. U dvozvuku »Vjerujem« i »Amen« biva vidljivim smisao svega, duhovno giba­nje ο kom se radi. Ranije smo ustanovili da riječ amen u hebrejskom pripada istom korijenu od ko­jega potječe i riječ »vjerovanje«. »Amen« tako još jednom kaže, samo na svoj način, što znači vjero­vanje: s povjerenjem se postaviti na temelj koji no­si, i to ne zato jer sam ga ja učinio i proračunao, već upravo zato što ga nisam ja načinio i nisam ga u stanju proračunati.  Vjera izražava  predanost onome što niti možemo učiniti niti trebamo učiniti, predanost temelju svijeta kao smislu koji mi istom i omogućuje slobodu činjenja. No ipak, ono što se ovdje događa ne znači slijepo izručivanje iracionalnome. Naprotiv, to znači prilaženje »logosu« (»ratio«), smislu, a na taj način i samoj istini, jer najzad, ne može i ne smije biti dru­goga temelja na koji bi se čovjek postavio osim same istine što se otvara. Ovdje sada, kad bismo to najmanje očekivali, nailazimo još jednom na po­sljednju antitezu između činilačkog znanja i vjero­vanja. 

Činilačko znanje — vidjeli smo već —prema svojem najdubljem htijenju pozitivističko je i ogra­ničava se na ono što je dano i što je mjerljivo. A posljedica je toga da ono više ne pita za istinu. Svoje uspjehe postiže upravo time što se odriče pitanja ο samoj istini, a zadovoljava se »ispravnoš­ću«, »točnošću« sistema, čiji se hipotetski nacrt mora pokazati valjanim u funkcioniranju eksperi­menta. Činilačko znanje — da izreknemo to još jed­nom, drugim riječima — ne pita ο stvarima kakve su one po sebi i u sebi, već samo ο mogućnosti nji­hovog funkcioniranja za nas. Obrat prema činilačkom znanju postignut je upravo time da čovjek bitak više ne promatra u njemu samome, već samo u funkciji prema našem djelu. To znači da se sam pojam istine bitno izmijenio time što se pitanje is­tine odvojilo od bitka a prebacilo se na factum i faciendum. Umjesto istine bitka u sebi došla je upotrebljivost stvari za nas, koja se potvrđuje u is­pravnosti rezultata. U ovome je točno i neopozivo to da nam je proračunljiva samo ta ispravnost, a istina samoga bitka otima se našem računalačkom znanju. Kad se kršćanski vjerski stav izražava u riječi »amen«, u kojoj se međusobno prožimaju značenja: vjerovati nekomu, povjerenje, vjernost, čvrstoća, pouzdani temelj, stajanje, istina — time se želi reći: ono na čemu čovjek stvarno može stajati i što mu može biti smisao može biti jedino istina. Samo istina predstavlja za čovjeka shodni temelj njegova staja­nja. Tako čin kršćanskog vjerovanja bitno uključuje ovo uvjerenje: smislonosni temelj ,»logos«, na što se mi postavljamo, to upravo kao smisao jest ujedno i istina. Smisao koji ne bi bio istina bio bi besmi­sao. Nedjeljivost smisla, temelja, istine, koja dolazi do izražaja i u hebrejskoj riječi »amen« i u grčkoj riječi »logos«, nagoviješta ujedno jednu čitavu sliku svijeta. U nerazdvojivosti smisla, temelja i istine, kako je te riječi na za nas neizvediv način uključu­ju, dolazi na vidjelo čitava mreža koordinata po­moću koje kršćanska vjera promatra svijet i u kojoj se s njime suočuje. Ali to također znači da vjera po svojoj izvornoj biti nije slijepo gomilanje nerazum­ljivih paradoksija. Znači, nadalje, da nije ispravno kad se misterij, a to nije rijedak slučaj, navodi kao izgovor zato što je zatajio razum. Vjera zacijelo nije znanje u smislu činilačkog znanja i nje­gova oblika proračunljivosti. Ona to ne može nikada postati, te može najzad ispasti samo smiješnom ako se ipak pokuša ustaliti u tim oblicima. Ali i obratno, proračunljivo činilačko znanje po svojoj je biti ograničeno na ono što je pojavno i funkcionalno, a nije put da nađe samu istinu, koje se odreklo već u svojoj metodi. Način kako se čovjek susreće s isti­nom bitka nije znanje, već razumijevanje: razumijevanje smisla kojemu se povjerio. I dakako, mora­mo dodati da se razumijevanje otvara tek kad čo­vjek »stoji«, a izvan toga ga nema. Jedno se bez drugoga ne zbiva, jer razumijevanje znači da smisao koji smo prihvatili kao temelj — prihvaćamo i shvaćamo kao smisao. Mislim da je ovo precizno značenje onoga što mislimo riječju razumijevanje: da temelj na koji smo se postavili učimo shvaćati kao smisao i istinu; da učimo spoznavati kako te­melj predstavlja smisao. Ako je pak tako, onda razumijevanje ne samo da ne proturječi vjeri, već predstavlja njezinu najintim­niju osobitost. Poznavanje funkcionalnosti svijeta kako nam ga grandiozno nuđa današnje tehničko-prirodoznanstveno mišljenje ne donosi razumijeva­nje svijeta i bitka. Razumijevanje raste samo iz vje­re. Zato teologija kao govor ο Bogu u kojemu je prisutno razumijevanje, logos ( = racionalni, umsko-shvaćajući govor)  predstavlja  prastari zadatak kršćanskog vjerovanja. Na ovom se stanju stvari temelji i pravo da u kršćanskome bude prisutno i grčko, pravo koje se ne može ničim dokinuti. Uvje­ren sam da kršćanska poruka nije u biti tek pukim slučajem ponajprije stupila u grčki svijet kad je iz­rađivala svoj lik, stopivši se tako u ovom prostoru s pitanjem ο razumijevanju, ο istini. Vjerovanje i razumijevanje ne pripadaju manje zajedno nego što pripadaju vjerovanje i stajanje, i to jednostavno zato što su stajanje i razumijevanje nerazdjeljivi. Zato grčki prijevod Izaijine rečenice ο vjeri i staja­nju otkriva jednu dimenziju koja je neophodna za biblijsko shvaćanje, ne želimo li ga potisnuti u zanesenjaštvo i sektaštvo. Svakako, razumijevanju je vlastito da ono uvijek nanovo prekoračuje naše shvaćanje do spoznaje da smo obuhvaćeni. Ako je pak razumijevanje shvaća­nje naše obuhvaćenosti, to onda znači da mi sami ne možemo to više obuhvatiti; ono nam daje smisao upravo time što nas obuhvaća. U ovom smislu govo­rimo s pravom ο tajni kao ο nečemu što nam pret­hodi i što nas neprekidno prekoračuje, kao ο temelju koji nikada nećemo dostići ili prestići. Ali upravo u tom što smo obuhvaćeni onim što još nismo ni shva­tili jest odgovornost razumijevanja, bez kojega vjera ne bi imala dostojanstva te bi sama sebe uništila.

Uvod u kršćanstvo, st: 50-54