Uzlazi Bog uz klicanje - Aleluja

 Izvede ih (učenike) do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. 

I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.

(Lk 24)

Svršetak Lukina Evanđelja nas začuđuje. Luka kaže da su učenici bili ispunjeni radošću kada se Gospodin konačno udaljio od njih. Mi bismo očekivali suprotno. Očekivali bismo da su ostali bespomoćni - svijet se nije promjenio, Gospodin se udaljio od njih. Oni su primili zadaću koja je izgledala neostvarivo i koja je nadilazila njihove snage.

Ipak učenici su se vratili radosni u Jeruzalem. Iz toga proizlazi da se nisu osjećali napuštenima. Nisu smatrali kako je Isus otišao daleko od njih iščeznuvši u nedostupnu nebu. Očito su svijesni Isusove nove prisutnosti. Svijesni su da je upravo sada na nov i moćan način prisutan među njima. Radost učenika nakon što je Isusu uznesen na nebo ispravlja našu sliku o ovome događaju. Uzašašće na nebo nije odlazak u daleko područje svemira, nego trajna blizina koju učenici tako snažno doživljavaju da iz toga nastaje postojana radost.

Krist koji je kod Oca nije daleko od nas, u krajnjemu smo slučaju mi udaljeni od njega, ali je put između njega i nas otvoren. Ovdje se ne radi o kozmičko-geografskom putovanju, nego o prostornom putovanju srca, od dimenzije zatvaranja sama sebe u novu dimenziju božanske ljubavi koja obuhvaća svijet.

Vjera u Kristov ponovni dolazak drugi je stup kršćanske ispovijesti. U međuvremenu se od kršćana očekuje budnost. Budnost ponjaprije znači otvorenost za dobro, za istinu, za Boga, usred često neprotumačiva svijeta i usred moći zla. Ona znači da čovjek sa svom snagom i velikom trijeznošću pokušava činiti ono što je ispravno, da ne živi po svojim vlastitim željama nego po naputku vjere.

Možemo li moliti za Kristov dolazak? Da, možemo. Ne samo to: mi to moramo. Molimo za anticipaciju njegove prisutnosti koja obnavlja svijet.

Isus se rastaje blagoslivljajući. Blagoslivljajući odlazi i u blagoslovu ostaje. Njegove ruke ostaju raširene nad ovim svijetom. Blagoslivljajuće su Kristove ruke poput krova koji nas štiti. Ali istodobno su i gesta širenja koja širom rastvara svijet kako bi u njega prodrlo nebo i kako bi to nebo u njemu moglo postati stvarnost.

Po vjeri znamo da Isus, blagoslivljajući, drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajan razlog kršćanske radosti.

(Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Uzašašće)