Živio Krist Kralj

S prijestolja svoga križa Isus prigrljuje svakog čovjeka

Svetkovinu Krista kralja ustanovio je papa Pio XI. 1925. godine i, kasnije, poslije Drugog vatikanskog koncila, određeno je da je se smjesti na kraj liturgijske godine. Lukino Evanđelje predstavlja, kao na nekoj velikoj slici, Isusovo kraljevsko dostojanstvo u trenutku raspeća. Vođe naroda i vojnici ismjehivahu "Prvorođenca svakog stvorenja" (Kol 1, 15) i staviše ga na kušnju da vide ima li moć spasiti samoga sebe od smrti (usp. Lk 23, 35-37). Ipak, upravo "na drvu križa dolazi do izražaja uzvišenost Boga, koji je Ljubav. Ondje ga se može 'upoznati'. […] Isus nam daje 'život' jer nam daje Boga. On nam ga može dati jer je on sam jedno s Bogom" (iz knjige Benedikt XVI., Isus iz Nazareta). Naime, dok je bio raspet između dvojice razbojnika, jedan od njih, svjestan vlastitih grijeha, otvara svoje srce istini, dolazi do vjere i moli "kralja židovskog": "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje" (Lk 23, 42). Od onoga koji je "prije svega i sve stoji u njemu" (Kol 1, 17) takozvani "dobri razbojnik" odmah prima oproštenje i radost ulaska u Kraljevstvo nebesko. "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23, 43). Tim riječima, s prijestolja svoga križa, Isus prigrljuje svakog čovjeka s beskrajnim milosrđem. Sveti Ambrozije komentira da je to "lijepi primjer obraćenja kojem treba težiti: ubrzo je razbojniku udijeljeno oproštenje i milost svojim obiljem nadilazi ono što traži; Gospodin naime – kaže Ambrozije – uvijek daje više od onoga što se traži […] Život je biti s Kristom, jer tamo gdje je Krist tamo je Kraljevstvo" (Expositio Ev. sec. Lucam X, 121: CCL 14, 379).

Put ljubavi, kojeg nam Gospodin otkriva i kojim nas poziva kročiti, možemo razmatrati također u kršćanskoj umjetnosti. Naime, u stara vremena, " u uređivanju svetih kršćanskih zdanja […] običavalo se na istočnoj strani prikazivati Gospodina koji se vraća kao kralj – simbol nade, a na zapadnoj Posljednji sud kao simbol odgovornosti za naš život" (Enc. Spe salvi, 41): pokazatelj je to nade u beskrajnu Božju ljubav i zauzimanja da se vlastiti život uredi prema Božjoj ljubavi. Kada promatramo Isusove slike Isusa nadahnute na Novom zavjetu – kao što nas uči drevni koncil – to nam pomaže "shvatiti […] uzvišenost poniženja Božje riječi i […] spomenuti se njegova života u tijelu, u muci i u spasonosnoj smrti, kao i otkupljenja koje je to donijelo svijetu" (Koncil u Trullu [691. ili 692. godine], kan. 82). "Dà, trebamo ga, upravo zato da […] postanemo kadri prepoznati u probodenom srcu Raspetoga Božje otajstvo" (J. Ratzinger, Teologia della liturgia. La fondazione sacramentale dell'esistenza cristiana, LEV 2010., 69).

Benedikt XVI., Svetkovina Krista Kralja, Angelus, 2010.