Vjera i nevjera

U ovoj rubrici u sljedećem razdoblju družit ćemo se s Josephom Ratzingerom (papom Benediktom XVI.) kroz njegovu knjigu Uvod u kršćanstvo. Evo nas na uvodnim mislima. “Ljudi koji ne misle, sve ono što je novo, bez razlike, smatraju uvijek boljim.”[1] Na žalost, mnogo je ljudi koji ne misle, zato je izuzetno mnogo onih koji sve tradicionalno smatraju prevladanim, zaostalim, natražnim i nepoželjnim. Znači, nije dovoljno da je nešto novo pa da odmah bude dobro. “Ta veli se: ‘Valja staro!'” (Lk 5,39).

“Vjera može biti besadržajan govor koji tek s mukom može prikriti potpunu duhovnu prazninu.”[2] Koliki se danas busaju u prsa kako su oni “najbolji vjernici” a u biti iza tih njihovih riječi ne stoji nikakav vjerski sadržaj. Ratzinger već 60-ih godina prošloga stoljeća govori: “Ne možemo ni sagledati završetak promjena u koje smo zašli.”[3] Već se tada mislilo da napredak vodi većoj sreći i zadovoljstvu, ali vidjeli smo da to nije baš tako. A što nas tek još očekuje?! Kroz cijelu svoju knjigu Uvod u kršćanstvo, autor obrađuje Apostolsko vjerovanje (Symbolum apostolicum). Već na prvim stranicama govori o vjeri i nevjeri. “Vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću.”[4] Ali neizvjesnost svladavamo vjerom pa onda nestaje i ugroženosti. Međutim, to je vječita borba. Ratzinger citira sv. Tereziju iz Lisieuxa (Sveta Mala Terezija): “Naviru mi misli najgorih materijalista.” Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Kao da se nalazi “u koži grešnika”.[5] Ratzinger dalje nastavlja: “Vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo. Guši ga slana voda sumnje. Ali postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru. Vjernik je svjestan da je trajno ugrožen nevjerom, a nevjerniku vjera znači ugroženost. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere.”[6] Za vjeru je potrebno osobno raspoloženje: “Nitko ne može drugome Boga i njegovo carstvo položiti na stol. I vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnja i vjeruje.”[7] Tako u čovjeku imamo: “sraslost vjere i nevjere”.[8] Vjera je osjetljiva “biljka” koju moramo svaki dan njegovati, hraniti i braniti. Puno je lakše biti religiozan čovjek nego biti vjernik. “Često nepromišljeno držimo da su ‘religija’ i ‘vjera’ jedno te isto te da svaku religiju možemo s pravom smatrati vjerom.”[9] “Stari se zavjet u svojoj cjelini nije shvaćao pojmom ‘vjere’, nego pojmom ‘zakona'”.[10] “Rimska religioznost praktično je pod ‘religio’ pretežno shvaćala obdržavanje određenih ritualnih oblika i običaja. Ona je bila sistem obreda.”[11] Znači, čak i u Starome zavjetu religija je na neki način zamjenjivala vjeru, tj. važan je bio “zakon” i ono izvanjsko. Dakako, poganske religije gotovo su isključivo držale do običaja i izvanjskoga rituala. U nauci Isusa Krista to se u potpunosti mijenja. Međutim, čovjek nekako uvijek traži lakši put i prečac. “Srednjovjekovni čovjek bio je čovjek vjere, ali zapravo to je bilo veliko mnoštvo automatiziranih sljedbenika, te je vjera za mnoge bila samo sustav životnih oblika.”[12] Čini se kako smo tu nekako i danas.

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 7.

[2] Isto, str. 8.

[3] Isto, str. 11.

[4] Isto, str. 18.

[5] Isto.

[6] Isto, str. 21.

[7] Isto, str. 22.

[8] Isto, str. 23.

[9] Isto, str. 24.

[10] Isto.

[11] Isto, str. 24-25.

[12] Isto, str. 25.

izvor Crkva na kamenu