Pogovor (cijeli tekst)

Pogovor za knjigu “Snaga tišine” Roberta kardinala Saraha

Kada sam pedesetih godina prvi puta pročitao Poslanice svetog Ignacija Antiohijskog, na poseban način me je pratila misao iz njegovog pisma Efežanima: “Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti i ne biti. Dobro je poučavati ako onaj tko poučava to i čini. Jedan je Učitelj, koji reče i postade, a i ono što je šutke učinio dostojno je Otca. Tko ima Isusovu riječ, taj može čuti i njegovu šutnju da bude savršen, da vrši ono što govori i da se pozna po onomu o čemu šuti.” (XV 1-2)

Što to znači čuti Isusovu šutnju, prepoznati ga po Njegovoj šutnji? Iz Evanđelja znamo kako je Isus noć provodio u osami, moleći na gori u razgovoru s Otcem. Znamo kako Njegov govor, Njegove riječi dolaze iz šutnje, i kako su jedino ondje mogle sazrijeti. Stoga je razumljivo kako se Njegova riječ pravilno može razumjeti samo onda kada se uđe u Njegovu šutnju; kada se uči čuti Njegovu riječ u Njegovoj šutnji. Jasno, kako bismo mogli tumačiti Isusove riječi potrebno je razumjeti povijest koja nas uči na koji način razumjeti  ondašnje vrijeme i način govora – ali samo to nije dovoljno kako bismo proniknuli u dubinu Gospodinove poruke. Onaj tko danas čita sve bujnije komentare Evanđelja, naposljetku ostaje razočaran.  Osoba nauči puno toga korisnog o tadašnjem vremenu te velik broj hipoteza koje naposljetku ničime ne pridonose razumijevanju teksta. Na kraju, osoba osjeća kako u svoj toj hrpi riječi nedostaje nešto ključno: ulazak u Isusovu tišinu, iz koje se Riječ rađa. Kad nismo  sposobni ući u njegovu šutnju, uvijek ćemo Riječ čuti samo na njenoj površini ne razumjevši je u potpunosti.

Sve su mi ove misli, dok sam čitao knjgu kardinala Saraha, ponovno prošle kroz dušu. Sarah nas uči šutnji, su-šutnji s Isusom, istinskoj unutarnjoj tišini, te nam upravo tako pomaže da iznova razumijemo Isusovu riječ. Dakako, kardinal rijetko govori o sebi, ali povremeno nam dopusti zaviriti u njegov nutarnji život. Na pitanje Nicolasa Diata (u knjizi Bog ili ništa): “Jeste li ikad u svom životu pomislili kako riječi postaju teške, opterećujuće, preglasne?”, odgovara: “Dok bih molio, a i u svojoj nutrini, često bih osjetio čežnju za dubljom i potpunijom tišinom… Dani u tišini, samoći i apsolutnom postu bili su mi od velike pomoći. Bili su jedna neizreciva milost, dubinsko čišćenje i osobni susret s Bogom… Dani u tišini, samoći i postu, s Riječju Božjom kao jedinom hranom čovjekov život čine ispunjenim.”

U ovim rečenicama je vidljiv izvor iz kojega kardinal živi, i koji njegovoj misli daje nutarnju dubinu. Odatle uvijek iznova može vidjeti opasnosti koje, kako svećenicima, tako i biskupima ugrožavaju njihov duhovni život, a samim time i Crkvu, gdje umjesto tišine nerijetko dolazi do pričljivosti u kojoj se snaga riječi gubi. Želim citirati još jednu rečenicu, koja svakom biskupu može biti za ispit savjesti: “Može se dogoditi da dobar i pobožan svećenik, kada je uzdignut na biskupsku čast, brzo upadne u osrednjost i brigu za svjetovne afere. Tako, opterećen dužnostima koje su mu povjerene, vođen brigom, tjeskobom, ponosan na svoju moć, svoj autoritet, te materijale potrebe, on postepeno gubi snagu.”

Kardinal Sarah je duhovni učitelj koji, iz dubine šutnje s Gospodinom, u nutarnjem jedinstvu ,s njim razgovara te tako svakome od nas ima nešto za reći.

Trebamo biti zahvalni papi Franji što je takvog duhovnog učitelja (velikana) postavio na čelo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. I kod liturgije vrijedi isto što i kod tumačenja Svetog pisma – stručnost je nužna. Ali, i kod liturgije također vrijedi kako profesionalnost na koncu može promašiti bit ako nije utemeljena u dubokom jedinstvu s Crkvom koja moli, a koju Gospodin uvijek iznova podučava adoraciji. S kardinalom Sarahom, majstorom tišine i unutarnje molitve, liturgija je u dobrim rukama.

U Vatikanu, Vazmena osmina 2017.

Benedikt XVI, papa emeritus

(prijevod s njemačkog suradnikIstine)