Presveto Srce Isusovo

PISMO NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI. 

VRHOVNOM POGLAVARU DRUŽBE ISUSOVE

PRILIKOM PEDESETE OBLJETNICE 

ENCIKLIKE 'HAURIETIS AQUAS'

Prečasnom Ocu
PETRU-HANSU KOLVENBACHU, S. J., Vrhovnom Poglavaru Družbe Isusove

Riječi proroka Izaije – 'S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja' (Iz 12, 3) – na početku su enciklike kojom Pio XII. podsjeća na prvo stoljeće otkako je po čitavoj Crkvi raširen blagdan Presvetoga Srca Isusova – danas, 50 godina kasnije, ništa nisu izgubile od svojega značenja. Promičući štovanje Srca Isusova, enciklika Haurietis potiče vjernike da se otvore otajstvu Božjem u njegovoj ljubavi, dajući se njome preobraziti. I nakon pedeset godina ostaje aktualna zadaća kršćana da nastave produbljivati svoj odnos sa Srcem Isusovim tako da u sebi ponovno oživotvore vjeru u spasenjsku Božju ljubav, prihvaćajući je uvijek bolje u svoj život.

Otkupiteljev proboden bok vrelo je na koje nas upućuje enciklika Haurietis aquas: na tom vrelu treba da se napajamo da bismo mogli dospjeti do prave spoznaje Isusa Krista i da duboko iskusimo njegovu ljubav. Tako ćemo moći bolje razumjeti što znači poznavati ljubav Božju u Isusu Kristu, iskusiti je držeći usmjeren pogled na Njega sve do toga da živimo u potpunom iskustvu njegove ljubavi kako bismo je mogli svjedočiti drugima. I doista, da se poslužim izrazom svojega časnoga prethodnika Ivana Pavla II. 'uza Srce Kristovo srce ljudsko uči poznavati pravi i jedini smisao života vlastitoga određenja, ljudsko srce uči shvaćati vrijednost pravog kršćanskog života, uči čuvati se od određenih opakosti srca, uči sjediniti sinovsku ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bliženjmu. Tako se – što je i stvarna zadovoljština koju zahtijeva Srce Spasiteljevo – na naraslim ruševinama mržnje i nasilja može graditi uljudba Srca Kristova' (Insegnamenti, vol. IX/2, 1986, str. 843).

Spoznati Božju ljubav u Isusu Kristu

Deus caristas est naveo sam tvrdnju iz Prve Ivanove poslanice: 'Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj', da bih istaknuo kako na izvoru kršćanskoga bića postoji susret s jednom Osobom (usp. br. 1). Budući da se Bog očitovao na najdublji način po utjelovljenju svojega Sina, učinivši se u njemu 'vidljivim', upravo u odnosu s Kristom možemo upoznati tko doista Bog jest (usp. Haurietis aquas, 29-41; Deus caristas est, 12-15). I još: budući da je Božja ljubav najdublje izražena u daru što nam ga daje Krist predajući svoj život za nas na križu te, gledajući na njegovu muku i smrt, osobito možemo jasnije prepoznati bezgraničnu ljubav Božju prema nama: 'Bog je doista tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni' (Iv 3 16).

To, međutim, otajstvo Božje ljubavi za nas nije samo sadržano u kultu i štovanju Srca Isusova: ono je na isti način sadržaj svake prave kršćanske duhovnosti i pobožnosti. Važno je stoga istaknuti da je temelj te pobožnosti star kao što je staro samo kršćanstvo. Doista, biti kršćanin moguće je samo s pogledom upravljenim na Križ našega Otkupitelja, 'na onoga koga su proboli' (Iv 19, 37; usp. Zah 12, 10). S pravom enciklika Haurietis aquas podsjeća da su rana na boku kao i rane čavala za bezbrojne duše bile znakovi ljubavi koja je sve izrazitije oblikovala njihov život (usp. br. 52). Prepoznati Božju ljubav u Raspetomu postalo je za njih nutarnje iskustvo kojim su zajedno s Tomom priznavali: 'Gospodin moj i Bog moj!' (Iv 20, 28), što im je dopuštalo da dopru do dublje vjere prihvaćajući bez pridržaja Božju ljubav (usp. enc. Haurietis aquas, 49).

Iskusiti Božju ljubav upravljajući pogled na Srce Isusa Krista

Dublje zančenje toga štovanja Božje ljubavi očituje se samo onda kad se pozornije promatra njezin dar ne samo spoznaji, nego poglavito i osobnom iskustvu takve ljubavi u pouzdanom predanju njezinoj službi (usp. enc. Haurietis aquas, 62). Jasno je da se iskustvo i spoznaja ne mogu međusobno odijeliti: jedno upućuje na drugo. No potrebno je osim toga istaknuti da je prava spoznaja Božje ljubavi moguća samo unutar stava ponizne molitve i velikodušne raspoloživosti. Polazeći od takva nutarnjega stava, pogled koji počiva na boku kopljem probodenom pretvara se u šutljivo klanjanje. Pogled na Gospodinov proboden bok, iz kojega proviru 'krv i voda' (usp. Iv 19, 37), pomaže nam da upoznamo mnoštvo darova milosti koji odatle proizlaze (usp. enc. Haurietis aquas, 34-41) i otvara nas svim drugim oblicima kršćanske pobožnosti koje su sadržane u kultu Srca Isusova.

Snažna vjera kao plod Božje ljubavi koju smo iskusili milost je i Božji dar. Ali čovjek će moći iskusiti vjeru kao milost samo u onoj mjeri u kojoj je prihvati u sebi kao dar od kojega nastoji živjeti. Štovanje Božje ljubavi, na što vjernike poziva enciklika Haurietis aquas (72), mora nam pomoći da se neprestano podsjećamo kako je On na sebe preuzeo to dragovoljno trpljenje 'za nas', 'za mene'. Kad njegujemo taj kult, ne samo da zahvalno priznajemo Božju ljubav, nego se nastavljamo otvarati toj ljubavi tako da se naš život sve više daje njome oblikovati. Bog, koji je svoju ljubav ulio 'u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rm 5,5), neumorno nas poziva da prihvatimo njegovu ljubav. Poziv da se posve predamo spasenjskoj Kristovoj ljubavi i da se njoj posvetimo (usp. Isto, br. 4) svoju stoga svrhu ima u odnosu s Bogom. Eto zašto je taj kult, posve usmjeren na Božju ljubav koja se žrtvuje za nas, tako nezamjenjivo važan za našu vjeru i za naš život u ljubavi.

Živjeti sukladno s ljubavlju koju smo iskusili i svjedočiti je

Tko prihvaća iznutra Božju ljubav, toga ta ljubav oblikuje. Čovjek koji je iskusio Božju ljubav za njega je ona kao 'poziv' kojemu valja odgovoriti. Pogled upravljen Gospodinu koji je 'uzeo naše slabosti i ponio naše bolesti' (Mt 8, 17) pomaže nam da postanemo osjetljiviji na trpljenje i na potrebe drugih. Kontemplacija koja se klanja kopljem probodenom boku stvara u nama osjetljivost na spasenjsku volju Božju. Osposobljava nas da se povjerimo spasenjskoj i milosrdnoj ljubavi te nas istodobno jača u želji da sudjelujemo na njegovu spasenjskom djelu postajući njegova sredstva. Darovi primljeni iz otvorena boka iz kojega su potekli 'krv i voda' (Iv 19, 34) pretvaraju i nas u to da i mi za druge postanemo vrelo iz kojega teku 'rijeke žive vode' (Iv 7, 38) (usp. enc. Deus caritas est, 7). Iskustvo ljubavi koje se steklo kultom probodenoga Otkupiteljeva boka čuva nas od rizika da se oslanjamo na same sebe i otvara nas raspoloživosti za život za druge. 'Po tomu smo upoznali ljubav što je On dao za nas život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću' ( 1 Iv 3, 16) (usp. enc. Haurietis aquas, 38).

Odgovor zapovijedi ljubavi moguć je samo iz iskustva da nam je tu ljubav već prije Bog dao (usp. enc. Deus caristas est, 14). Štovanje ljubavi koja je postala vidljivom u otajstvu Križa, a ponazočen u svakom Euharistijskom slavlju, pravi je temelj, jer mi možemo postati osobe kadre ljubiti i predati se (usp. enc. Haurietis aquas, 69), te postati sredstvo u Kristovim rukama: jedino tako možemo biti uvjerljivi navjestitelji njegove ljubavi. Takvo otvaranje Božjoj volji, ipak se ima obnavljati svakoga trenutka: ''Ljubav nikad nije 'gotova' i potpuna'' (usp. enc. Deus caritas est, 17). Pogled na 'kopljem proboden bok', u kojem odsijeva beskrajna Božja želja za spasenjem, ne može se stoga promatrati kao prolazni oblik kulta ili pobožnosti: klanjanje ljubavi Božjoj, koja je u simbolu 'probodenog srca' pronašla svoj povijesno-pobožni izražaj, ostaje neodgodivo za živi odnos s Bogom (usp. enc. Haurietis aquas, 62).

Sa željom da ova pedeseta obljetnica u tolikim srcima potakne uvijek žarči odgovor ljubavi Srca Kristova, Vama, Prečasni Oče, i svim redovnicima Družbe Isusove koji su uvijek vrlo aktivni u promicanju te temeljne pobožnosti, udjeljujem posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 15.svibnja.2006.

PAPA BENEDIKT XVI.