Benedikt XVI. s putrom na glavi: osvrt na Matulićev istup
Dragi čitatelji bloga, u nastavku prensoimo čalank sa bloga Kratki ogledi pod naslovom 'Benedikt XVI. s putrom na glavi: osvrt na Matulićev istup'.
 |
| izvor slike: vecernji.hr |
Što to ima u velikim riječima tužno?
Prof. dr. sc. Tonči Matulić ovih je dana u radijskom intervjuu za HR o svojoj novoj knjizi bacio sjene na papu emeritusa Beneditka XVI. Naime, ponovno ga je stavio u vezu sa zataškavanjem slučajeva zlostavljanja maloljetnika. Naime, prof. Matulić je iznio sljedeće tvrdnje o navedenom slučaju:
Prof. dr. sc. Tonči Matulić ovih je dana u radijskom intervjuu za HR o svojoj novoj knjizi bacio sjene na papu emeritusa Beneditka XVI. Naime, ponovno ga je stavio u vezu sa zataškavanjem slučajeva zlostavljanja maloljetnika. Naime, prof. Matulić je iznio sljedeće tvrdnje o navedenom slučaju:
-‘Postoje dvije vjerodostojne potvrde da je on [J. Ratzinger] također sudjelovao u kulturi zataškavanja, guranja pod tepih, prešućivanja, posramljivanja žrtava…’
-‘… problem ne mogu riješiti oni koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Točka.‘
-‘Papa u miru je papa u miru, ali očito je da ovdje postoji neki nemir. Neću ništa imputirati, ali činjenica je da taj tekst [esej-reakcija pape emeritusa, op. a.], po meni ne detektira prave uzroke, već deformira pogled na prave uzroke seksualnog zlostavljanja…‘
-‘nemušta objašnjenja osobnog tajnika Benedikta XVI. nadbiskupa Gänsweina [me] nisu zadovoljila‘
Povod za ovo je bila objava izvješća jedne odvjetničke kuće o seksualnim zlostavljanjima u biskupiji koju je u jednom periodu vodio Joseph Ratzinger (izvor). U njegovom periodu upravljanja spomenuta su kao problematična četiri slučaja zlostavljanja s neprikladnim postupanjem Crkve.
Matulićevo mišljenje i prešućena očitovanja
Matulić se u svome radijskom obraćaju referira na to izvješće i na objašnjenja osobnog tajnika pape emeritusa. No, što je s ostalim reakcijama, izvješćima, odgovorima i tumačenjima?
Naime, u jednom konkretnom slučaju u kojemu to izvješće tvrdi da je J. Ratzinger dao pastoralnu službu svećeniku zlostavljaču, zapravo se radi o primanju u područje biskupije i njegovu nadležnost, a u cilju terapije (Izvor 1; Izvor 2). Svećenik o kojemu je riječ je još prije toga suspendiran u svojoj matičnoj biskupiji (izvor), pa optužbe o Ratzingerovom svjesnom zataškavanju ovdje pokazuju vrlo loše temelje i vrlo veliku dozu senzacionalizma.
U preostalim slučajevima (njih 3), radi se o tome da su svećenike osudili svjetovni sudovi. Dok se J. Ratzingera optužuje da je popustio kanonski sankcionirati svećenike, jer su nastavili vršiti svoje pastoralne dužnosti. Ovdje Matulić propušta spomenuti mišljenje pravnih stručnjaka koje govori da nema dokaza koji to mogu bez sumnje potvrditi. Kao i to da su sami odvjetnici koji su predstavljali to „optužujuće“ izvješće rekli da se radi o „subjektivnom mišljenju, po kojemu bi to bilo vjerojatnije“ (izvor).
Ovdje Matulić ne postavlja niti pitanje logike svjetovnih sudova: kako je moguće da su svećenike koji se sada stavljaju na savjest J. Ratzingera građanski sudovi osudili, ali tako da nema spomena da su bili u zatvoru, jer su fizički mogli nastaviti vršiti svoje dužnosti? Koji to civilni sud i kako (za što?) osudi ijednog zlostavljača maloljetnika, bez da mu odredi kaznu zatvora, terapije ili sl.? I kako je moguće govoriti o zataškavanju za ono što je poznato građanskim vlastima? Možda se može govoriti o (ne)pravilnom kanonskom postupanju, ali ne bez referiranja na kaznu koju jesu ili nisu propisali svjetovni sudovi.
Još konkretnije, u slučaju nesankcioniranog egzibicionizma jednog svećenika, J. Ratzinger je optužen da ga nije osudio. No, formalno on jest osudio egzibicionizam. A u kanonskopravnom smislu nije postojala kazna za takav postupak (izvor). Dakle, nema riječi o zataškavanju, već o manjkavostima u kanonskom pravu onoga vremena, na koje J. Ratzinger kao nadbiskup nije mogao sam utjecati. Ipak, svima je dovoljno jasno koliko je i kako kao papa Benedikt XVI. utjecao s pravne i institucionalne strane na otkrivanje i sankcioniranje zločina seksualnog zlostavljanja.
Vratimo se za trenutak na Matulića. Naime, njegovi odgovori na objašnjenja tajnika Gänsweina, kao i na očitovanje pape emeritusa i na druge reakcije su poprilično subjektivno potkrijepljeni. To otkrivaju izrazi poput „po meni nemušto objašnjenje“, „nije me zadovoljilo“, „po meni ne detektira prave uzroke, već deformira“, „očito je da postoji nemir“ – sve tu to izrazi subjektivnog dojma, a ne argumenti utemeljeni na činjenicama.
S druge strane, prof. Matulić, kako zaključujem iz intervjua, smatra „vjerodostojnim potvrdama“ ono što je u predstavljanju prvotnog izvješća i sam vještak nazvao „subjektivnim mišljenjem o vjerojatnosti“. Štoviše, Matulić je naveo da je Ratzinger sudjelovao ne samo u zataškavanju ili guranju pod tepih, već i u posramljivanju žrtava, što daje još veću težinu ovoj optužbi. Kako je to sudjelovao čak i u posramljivanju, nije eksplicitno pojašnjeno.
Činjenica da je papa emeritus čak i u dubokoj starosti aktivno sudjelovao u istrazi prilikom sastavljanja ovog zločina ne ide u prilog subjektivnim tvrdnjama prof. Matulića, a niti tvrdnji kako je stvarao problem, pa ne može sudjelovati u njegovom rješavanju.
Dakako, za svakoga tko ima ikakvu vlast u Crkvi posebno je šokantno i djeluje zaista optužujuće čuti kako nije znao za nešto za što je trebao znati ili kako nije nešto učinio, a po današnjim kriterijima bi trebao djelovati. No, trebamo se staviti u kontekst onoga vremena, u razmišljanje ljudi koji su bliski, pa i bliži osuđenim svećenicima od nadbiskupa jedne velike biskupije. Naime, jesu li i u kojoj mjeri te službe “niže” od nadbiskupa prikrivale zlodjela brata svećenika i time nadbiskupa doveli u nepovoljan položaj neznanja, zbog čega danas mora nepravedno trpjeti? Zbog čega se to možda moglo događati (s kojim interesom)? To je, također, pitanje o kojemu treba promisliti. Također, trebamo razumjeti da pravno nije moguće nametnuti sakncije ako u samome zakoniku nisu bile određene. A upitno je i zašto građanski sud u ono vrijeme nije žestoko sankcionirao osuđenike, već ih je ostavio dovoljno slobodnima za vršenje bilo kakvih dužnosti, što se sada stavlja na teret (samo) bivšem nadbiskupu.
Naime, u jednom konkretnom slučaju u kojemu to izvješće tvrdi da je J. Ratzinger dao pastoralnu službu svećeniku zlostavljaču, zapravo se radi o primanju u područje biskupije i njegovu nadležnost, a u cilju terapije (Izvor 1; Izvor 2). Svećenik o kojemu je riječ je još prije toga suspendiran u svojoj matičnoj biskupiji (izvor), pa optužbe o Ratzingerovom svjesnom zataškavanju ovdje pokazuju vrlo loše temelje i vrlo veliku dozu senzacionalizma.
U preostalim slučajevima (njih 3), radi se o tome da su svećenike osudili svjetovni sudovi. Dok se J. Ratzingera optužuje da je popustio kanonski sankcionirati svećenike, jer su nastavili vršiti svoje pastoralne dužnosti. Ovdje Matulić propušta spomenuti mišljenje pravnih stručnjaka koje govori da nema dokaza koji to mogu bez sumnje potvrditi. Kao i to da su sami odvjetnici koji su predstavljali to „optužujuće“ izvješće rekli da se radi o „subjektivnom mišljenju, po kojemu bi to bilo vjerojatnije“ (izvor).
Ovdje Matulić ne postavlja niti pitanje logike svjetovnih sudova: kako je moguće da su svećenike koji se sada stavljaju na savjest J. Ratzingera građanski sudovi osudili, ali tako da nema spomena da su bili u zatvoru, jer su fizički mogli nastaviti vršiti svoje dužnosti? Koji to civilni sud i kako (za što?) osudi ijednog zlostavljača maloljetnika, bez da mu odredi kaznu zatvora, terapije ili sl.? I kako je moguće govoriti o zataškavanju za ono što je poznato građanskim vlastima? Možda se može govoriti o (ne)pravilnom kanonskom postupanju, ali ne bez referiranja na kaznu koju jesu ili nisu propisali svjetovni sudovi.
Još konkretnije, u slučaju nesankcioniranog egzibicionizma jednog svećenika, J. Ratzinger je optužen da ga nije osudio. No, formalno on jest osudio egzibicionizam. A u kanonskopravnom smislu nije postojala kazna za takav postupak (izvor). Dakle, nema riječi o zataškavanju, već o manjkavostima u kanonskom pravu onoga vremena, na koje J. Ratzinger kao nadbiskup nije mogao sam utjecati. Ipak, svima je dovoljno jasno koliko je i kako kao papa Benedikt XVI. utjecao s pravne i institucionalne strane na otkrivanje i sankcioniranje zločina seksualnog zlostavljanja.
Vratimo se za trenutak na Matulića. Naime, njegovi odgovori na objašnjenja tajnika Gänsweina, kao i na očitovanje pape emeritusa i na druge reakcije su poprilično subjektivno potkrijepljeni. To otkrivaju izrazi poput „po meni nemušto objašnjenje“, „nije me zadovoljilo“, „po meni ne detektira prave uzroke, već deformira“, „očito je da postoji nemir“ – sve tu to izrazi subjektivnog dojma, a ne argumenti utemeljeni na činjenicama.
S druge strane, prof. Matulić, kako zaključujem iz intervjua, smatra „vjerodostojnim potvrdama“ ono što je u predstavljanju prvotnog izvješća i sam vještak nazvao „subjektivnim mišljenjem o vjerojatnosti“. Štoviše, Matulić je naveo da je Ratzinger sudjelovao ne samo u zataškavanju ili guranju pod tepih, već i u posramljivanju žrtava, što daje još veću težinu ovoj optužbi. Kako je to sudjelovao čak i u posramljivanju, nije eksplicitno pojašnjeno.
Činjenica da je papa emeritus čak i u dubokoj starosti aktivno sudjelovao u istrazi prilikom sastavljanja ovog zločina ne ide u prilog subjektivnim tvrdnjama prof. Matulića, a niti tvrdnji kako je stvarao problem, pa ne može sudjelovati u njegovom rješavanju.
Dakako, za svakoga tko ima ikakvu vlast u Crkvi posebno je šokantno i djeluje zaista optužujuće čuti kako nije znao za nešto za što je trebao znati ili kako nije nešto učinio, a po današnjim kriterijima bi trebao djelovati. No, trebamo se staviti u kontekst onoga vremena, u razmišljanje ljudi koji su bliski, pa i bliži osuđenim svećenicima od nadbiskupa jedne velike biskupije. Naime, jesu li i u kojoj mjeri te službe “niže” od nadbiskupa prikrivale zlodjela brata svećenika i time nadbiskupa doveli u nepovoljan položaj neznanja, zbog čega danas mora nepravedno trpjeti? Zbog čega se to možda moglo događati (s kojim interesom)? To je, također, pitanje o kojemu treba promisliti. Također, trebamo razumjeti da pravno nije moguće nametnuti sakncije ako u samome zakoniku nisu bile određene. A upitno je i zašto građanski sud u ono vrijeme nije žestoko sankcionirao osuđenike, već ih je ostavio dovoljno slobodnima za vršenje bilo kakvih dužnosti, što se sada stavlja na teret (samo) bivšem nadbiskupu.
Matulić o slučaju iz Hrvatske
Na ostale Matulićeve tvrdnje glede eseja pape emeritusa neću se referirati, premda bi se i tu mogla uputiti neka protupitanja prof. Matuliću. Ono što je posebno zanimljivo u njegovom intervjuu, a ne tiče se Ratzingera, je pitanje pedofilije među klerom u Hrvatskoj. Kako Matulić navodi u svojoj knjizi, „Poznato je da u jednoj biskupiji čak tri uzastopna biskupa tijekom gotovo pedeset godina ništa nisu poduzimali na planu sankcioniranja jednog svećenika dokazanog seksualnog predatora maloljetnika.“
U radijskom intevrjuju prof. Matulić tome je dodao:
U radijskom intevrjuju prof. Matulić tome je dodao:
„Ja neću ni imenom ni prezimenom oslovljavati, samo sam dao naslutili, neka svi koji čitaju znaju da postoje jasne i dokazane činjenice o kojima se šuti i prešućuje do dana današnjeg. Ali to nije na meni, nije posao akademskog teologa, moralnog teologa, preuzeto znanstvenika, da vodi policijske, uskočke ili bilo kakve istrage. To nije moj posao.“
Zbog čega je prof. Matulić onda tako precizno, navodeći da je riječ o čak tri hrvatska biskupa, spomenuo ovaj slučaj? Zbog čega ne želi o imenima, ako je optužba vjerodostojna? I čemu na kraju dizanje ruku od tog slučaja riječima da nije njegov posao da vodi istrage? Nitko ga, uostalom, i ne traži da provodi „istrage“. Ali se traži ako ima vjerodostojna saznanja, da učini prijavu državnim i crkvenim vlastima (ako ne biskupiji, onda vlastima Opće Crkve). Ili da samu žrtvu usmjeri prema državnim vlastima. To je, uostalom, i dužnost svakog građanina RH.
Ako je slučaj njemu poznat, a ne čini ništa više od toga osim što ga koristi kao općeniti primjer grijeha propusta, ne sudjeluje li i on sam u činjenju tih propusta? Ponavljam, ako mu je slučaj poznat, a ne čini ništa, ne čini li ono za što optužuje upravo papu Benedikta XVI.? Je, za njega Matulić kaže da zbog navodnog nečinjenja „ima putra na glavi“? I, na kraju, ne daje li upravo prof. Matulić ovdje „nemušta objašnjenja“ kada kaže da istrage nisu njegov posao? Iako se radi o kako on kaže, „poznatom“ slučaju s „dokazanim činjenicama“…
A ako su i dokazane činjenice, kako su uopće „dokazane”, ako se u Crkvi ništa nije poduzelo?I još k tome, ako svjetovne istrage tek treba provesti? Ako on sam zna za dokaze, kako to da prelazi preko razlike između dvije stvari: „provoditi istragu zločina“ – što nije na njemu i „provesti prijavu kaznenog djela“ – što je na žrtvi i/ili na njemu?
No, što ako je slučaj poznat samo iz priča (i do njega tako došao), bez da su ikome poznati konkretno imena i podaci? što ako je slučaj zapravo samo hipotetski? Zbog čega bi onda toliko javno eksponirao taj slučaj kao primjer nevjerodostojnosti Crkve u Hrvatskoj, a da pritom nije barem ostavio mjesta sumnji?
U svakom slučaju, dok se konkretni slučaj jasnije ne obrazloži, možemo samo nagađati. No, riječ je o optužbama na račun Crkve u Hrvatskoj. Ne konkretno na račun jedne biskupije ili nekih određenih osoba, već na račun svih biskupija neizravno. To je zato što se svaki vjernik sada može zapitati “je li to možda kod mene u blizini? Je li moj biskup taj?”. Ukratko, riječ je o neodgovorom istupu u ovoj tvrdnji.
Ta, čemu točno doprinose ovakve optužbe u situaciji kada se smanjuje broj čak i onih ”samo” nominalnih katolika, a povjerenje među ljudima uzajamno i općenito povjerenje u Crkvu je vrlo nisko? Kome i čemu trebaju ovakve općenite optužujuće tvrdnje u zataškavanje u Crkvi u Hrvatskoj, ako se jasno zna i tvrdi da vjerodostojnosti štete zataškavanja i šutnja u Crkvi, a da joj pomažu i pridonose izravni i jasni odgovori i očitovanja?
Ako je slučaj njemu poznat, a ne čini ništa više od toga osim što ga koristi kao općeniti primjer grijeha propusta, ne sudjeluje li i on sam u činjenju tih propusta? Ponavljam, ako mu je slučaj poznat, a ne čini ništa, ne čini li ono za što optužuje upravo papu Benedikta XVI.? Je, za njega Matulić kaže da zbog navodnog nečinjenja „ima putra na glavi“? I, na kraju, ne daje li upravo prof. Matulić ovdje „nemušta objašnjenja“ kada kaže da istrage nisu njegov posao? Iako se radi o kako on kaže, „poznatom“ slučaju s „dokazanim činjenicama“…
A ako su i dokazane činjenice, kako su uopće „dokazane”, ako se u Crkvi ništa nije poduzelo?I još k tome, ako svjetovne istrage tek treba provesti? Ako on sam zna za dokaze, kako to da prelazi preko razlike između dvije stvari: „provoditi istragu zločina“ – što nije na njemu i „provesti prijavu kaznenog djela“ – što je na žrtvi i/ili na njemu?
No, što ako je slučaj poznat samo iz priča (i do njega tako došao), bez da su ikome poznati konkretno imena i podaci? što ako je slučaj zapravo samo hipotetski? Zbog čega bi onda toliko javno eksponirao taj slučaj kao primjer nevjerodostojnosti Crkve u Hrvatskoj, a da pritom nije barem ostavio mjesta sumnji?
U svakom slučaju, dok se konkretni slučaj jasnije ne obrazloži, možemo samo nagađati. No, riječ je o optužbama na račun Crkve u Hrvatskoj. Ne konkretno na račun jedne biskupije ili nekih određenih osoba, već na račun svih biskupija neizravno. To je zato što se svaki vjernik sada može zapitati “je li to možda kod mene u blizini? Je li moj biskup taj?”. Ukratko, riječ je o neodgovorom istupu u ovoj tvrdnji.
Ta, čemu točno doprinose ovakve optužbe u situaciji kada se smanjuje broj čak i onih ”samo” nominalnih katolika, a povjerenje među ljudima uzajamno i općenito povjerenje u Crkvu je vrlo nisko? Kome i čemu trebaju ovakve općenite optužujuće tvrdnje u zataškavanje u Crkvi u Hrvatskoj, ako se jasno zna i tvrdi da vjerodostojnosti štete zataškavanja i šutnja u Crkvi, a da joj pomažu i pridonose izravni i jasni odgovori i očitovanja?
Utjelovljeni Isus i Mistično Tijelo Kristovo – Crkva i dostojanstvo svih ljudi
Prof. Matulić kaže i ovo:
„Jedini koji je na licu zemlje stvoren na sliku Božju je čovjek kao žena i muškarac. Sin Božji nije se utjelovio u instituciju nego u čovjeka, uzeo je ljudsku narav na sebe, postao je nama jednak.“
To je točno. Ali, iako se nije utjelovio u instituciju, Isus je ipak Crkvu pritjelovio sebi, uzeo ju kao svoju Zaručnicu i učinio ju svojim mističnim tijelom. I, kao što kaže sv. Pavao: „Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo.“ ( Kor 6, 15-16)
Crkva nije samo kler, ali nije niti samo puk. Crkvu čine oni u raju, oni u čistilištu i svi mi na zemlji – kler i puk. Kako, prof Matulić kaže, „U središte treba staviti nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe. Čast i ugled te osobe prethodi časti i ugledu svake institucije.“ – I to je točno. Ali riječ je o časti i ugledu svake osobe. Ne smije se povrijediti čast i ugled niti dostojanstvo žrtve. No, također se ne smije nemuštim i subjektivnim tvrdnjama, bez čvrstih nepobitnih dokaza, povrijediti one koje je Krist pozvao da vode Crkvu kao pastiri. Nismo li to naučili već u slučaju kardinala Pella?
Tu nema mjesta za ili-ili. Svi, baš svi, zaslužuju da im se dostojanstvo zaštiti. Jer, svi su Crkva. I samo ako štitimo dostojanstvo baš svih u Crkvi – kažnjavanjem zločina ili jasnim dokazivanjem nevinosti – samo tako uistinu branimo i dostojanstvo Crkve kao Tijela Kristova, Zaručnice i Naroda Božjeg.
P.S. Matulićevu knjigu Sablazan seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi nisam pročitao. Stoga ostavljam mogućnost da je prof. Matulić u knjizi zaista neke stvari detaljnije pojasnio i argumentirao, što meni trenutno nije poznato. Ja u ovom osvrtu pišem na temelju intervjua u emisiji Hrvatskog radija Susret u dijalogu i na temelju tvrdnji koje je prenijelo nekoliko portala.
Ivan Glavinić
19. listopada 2022.
Članak preuzet sa Kratki ogledi
Primjedbe
Objavi komentar