Liturgija i reforma

Iz uvoda u francusko izdanje knjige msgr. Gambera "Reforma rimske liturgije"

     Ne može netko naprosto proizvesti liturgijski pokret… no taj netko može doprinijeti njegovom razvitku, stremeći tome da ponovno usvoji duh liturgije, i javno braneći ono što je već primio. Ovaj novi početak treba „oce“ koji će poslužiti kao uzori… Oni koji su danas u potrazi za takvim „ocima“, nedvojbeno će susresti mons. Klausa Gambera, koji nam je nažalost, prebrzo uzet, no možda je upravo time što nas je napustio, postao uistinu nazočan među nama, sa svom snagom perspektiva koje nam je otvorio. I upravo stoga jer je svojom smrću utekao razmiricama raznoraznih skupina, mogao je u ovo nemirno vrijeme postati „ocem“ novoga početka. Gamber je svim svojim srcem podupirao nade starog liturgijskog pokreta. Možemo bez ikakve sumnje reći, pošto je došao iz strane škole, ostao je autsajderom na njemačkoj sceni, koja ga je vrlo nevoljko prihvaćala; baš nedavno jedna je disertacija naišla na velike poteškoće, jer se mladi istraživač drznuo prečesto i pretjerano blagonaklono citirati Gambera. No, možda je upravo ta činjenica da je Gamber toliko ostraciziran bila za njega providonosna, jer ga je primorala na traženje vlastitog puta, i izbjegavanje konformizma.

     Vrlo je teško ukratko reći što je važno u ovom okršaju liturgičara, a što nije. No, možda će ovo što slijedi biti od koristi. J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, definirao je liturgiju svoga vremena, onakvu kakva se može razumjeti u svjetlu povijesnih istraživanja, kao „liturgiju koja je plod razvoja – razvojnu liturgiju“

     Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu, fabriciranu liturgiju. Napustili smo organski, životni proces rasta i razvoja tijekom stoljeća, i zamijenili ga s fabrikacijom, banalnim proizvodom hira trenutka. Gamber, obdaren budnošću istinskoga proroka, i hrabrošću istinskog svjedoka, usprotivio se ovom krivotvorenju, te nas je, zahvaljujući svom nevjerojatno bogatom znanju, neumorno poučavao životnoj punini istinske liturgije. Kao čovjek koji je poznavao i ljubio povijest, pokazao nam je mnogobrojne oblike i puteve liturgijskog razvitka; a kao čovjek koji je povijest sagledavao iznutra, uvidio je u ovom razvoju i njegovim plodovima neshvatljivi odraz vječne liturgije, one koja nije predmet naših čina, no koja i dalje može nastaviti čudesno sazrijevati i cvasti, ukoliko se na intiman način sjedinimo s njenim otajstvima. Smrt ovog znamenitog čovjeka i svećenika trebala bi nas potaknuti; njegovo djelo trebalo bi nam dati nov zamah.

Kardinal Joseph Ratzinger


(cijela knjiga msgr. Gambera https://tradicionalnamisa.com/mons-klaus-gamber-reforma-rimske-liturgije-predgovor/ )

Benedikt XVI - Lectio Divina

Papa Benedikt XVI ustvrdio je u Postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Verbum Domini, kako je "Riječ Božja u temelju svake autentične kršćanske pobožnosti", a kao primjer za tu pobožnost razradio je monašku praksu molitvenog čitanja Biblije - Lectio Divina. (usp. br. 86) On piše:

"Želio bih ovdje podsjetiti kratko na njezine (lectio divina) temeljne korake:

1. ona otpočinje čitanjem (lectio) teksta, koje postavlja pitanje glede autentičnog poznavanja njegova sadržaja: što kaže biblijski tekst u sebi? Bez tog momenta postoji opasnost da tekst postane samo izgovor da nikada ne iziđemo iz naših misli. 

2. Potom slijedi razmatranje (meditatio), u kojem se postavlja pitanje: što kaže biblijski tekst nama? Ovdje svatko osobno, ali i kao zajednica, treba dopustiti da bude dodirnut i preispitan, jer nije riječ o razmatranju riječi izgovorenih u prošlosti, nego u sadašnjosti. 

3. Potom se dolazi do trenutka molitve (oratio), koja pretpostavlja pitanje: što mi govorimo Gospodinu kao odgovor na njegovu Riječ? Molitva kao proštnja, zagovor, zahvala i hvala, prvi je način na koji nas Riječ mijenja.

4. Konačno, lectio divina se završava kontemplacijom (contemplatio), za vrijeme koje mi usvajamo kao dar Božji sam njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti i pitamo se: koje obraćenje uma, srca i života traži od nas Gospodin? Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: "Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno" (12,2). Kontemplacija, doista, teži u nama stvoriti mudrosno promatranje stvarnosti, sukladno Bogu i oblikovati u nama "misao Kristovu" (1 Kor 2,16). Riječ Božja predstavlja se ovdje kao kriterij rasuđivanja: ona je "živa, djelotvorna; oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca" (Heb 4,12). 

5. Dobro je još podsjetiti da se lectio divina ne zaustavlja u svojoj dinamici dok ne dođe do djelovanja (actio), koje pokreće život vjernika da budu dar za druge u ljubavi.

Ove korake nalazimo spojene i sažete na najuzvišeniji način u liku Majke Božje. Kao uzor poslušnog prihvaćanja božanske Riječi svakomu vjerniku, ona koja "pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u sovme srcu" (Lk 2,19; usp. 2,51), znala je pronaći duboku vezu koja u velikom božanskom naumu ujedinjuje naizgled nepovezane događaje, čine i stvari. (br. 87)

* S tim u vezi, ipak, potrebno je izbjegavati opasnost individualističkog pristupa, imajući u vidu da nam je Riječ Božja dana upravo za izgradnju zajednice, da nas sjedini u Istini na našem putu prema Bogu. To je riječ koja se obraća svakomu osobno, ali je također Riječ koja izgrađuje zajednicu, koja izgrađuje Crkvu. Stoga, svetom tekstu treba uvijek pristupati u crkvenom zajedništvu. (br. 86)

Kao što je ustvrdio sveti Ambrozije: kada s vjerom uzmemo u ruku sveta Pisma i čitamo ih s Crkvom, čovjek ponovno šeće s Bogom u raju." (br.87)

(Benedikt XVI, Verbum domini)

Kardinal Meisner – Hrabri pastir

Govor koji je u ime Benedikta XVI-og, pape emeristusa, na sprovodnu kardinala Meisnera, 15. srpnja u Kölnu pročitao msgr. Georg Ganswein.

U ovom trenutku, kada su se Crkva u Kölnu i ostali vjernici okupili kako bi se oprostili od pokojnog kardinala Joachima Meisnera, i ja sam srcem i mislima u zajedništvu s vama. Rado sam prihvatio poziv kardinala Woelki-a da napišem nekoliko riječi sjećanja na kardinala Meisnera.

Kada sam čuo za smrt kardinala Meisnera prošle srijede, nisam htio povjerovati. Dan prije smo razgovarali telefonom. Njegova radost i zahvalnost zbog činjenice da je bio na odmoru nakon što je sudjelovao u beatifikaciji biskupa Teofilija Matulionisa u Vilniusu prošle nedjelje (25. lipnja) bila je očita u njegovom glasu. Ljubav prema Crkvi u susjednim zemljama Istoka, koje su pretrpjele komunističke progone, kao i zahvalnost za izdržano mučeništvo toga vremena, oblikovala je njegov život. Stoga nije slučajnost da je posljednji posjet u njegovom životu bio upravo jednom ispovjedniku vjere iz tih zemalja.

Ono što me osobito impresioniralo u posljednjem razgovoru s preminulim kardinalom bilo je svjedočanstvo vedrine, unutarnje radosti i povjerenja u Gospodina koje je pronašao. Znamo kako ovaj hrabri pastir i dušobrižnik nije mogao napustiti svoje poslanje u vremenu kada se Crkva nalazi u velikoj potrebi za hrabrim pastirima koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena i koji žive i govore  o  vjeri s velikom odlučnošću. Međutim, ono što me još više dotaknulo jest to da je kardinal u posljednjem razdoblju svog života naučio  živjeti iz dubokog uvjerenja kako Gospodin ne napušta (zaboravlja) svoju Crkvu niti onda kada se čini kako je lađa Crkve puna vode pred prijetnjom od utapanja.

U posljednje vrijeme, kardinala Meisnera, posebno su veselile dvije stvari:

S jedne strane, on mi je često govorio koliko za njega znači u sakramenat pokore (ispovijedi) i svjedočanstvo mladih ljudi,  koji doživljavaju milost opraštanja – taj dar  novog života koji samo Gospodin može dati.

Druga stvar koja ga je uvijek posebno ganula i donosila mu radost jest milost euharistijskog klanjanja u šutnji (tihom bdijenju). Na Svjetskom danu mladih u Kölnu bila je to središnja točka za njega - klanjanje, tišina u kojoj je samo Gospodin govorio srcu. Neki pastoralni stručnjaci i liturgičari smatraju kako takva šutnja ne može biti postignuta s tako velikim brojem ljudi. Neki su također bili uvjereni da je euharistijsko klanjanje kao takvo staromodno, budu Gospodin želi biti primljen kao euharistijski kkruh, a ne da ga se promatra.  Ali ovaj se kruh ne može jesti kao bilo koja hrana, ovo euharistijsko otajstvo prožima  sve dimenzije naše egzistencije – da on zahtijeva stav klanjanja posve je jasno. Stoga je euharistijsko klanjanje na Svjetskom danu mladih u Kölnu ostalo duboko utisnuto u njegovo srce i ostavilo neizbrisiv biljeg.

Nakon što se kardinal Meisner ujutro, na dan njegove smrti, nije pojavio na svetoj Misi, pronađen je mrtav u svojoj sobi. Časoslov mu je skliznuo iz ruku: u vrijeme smrti bio je u molitvenom stavu pomatrajuci Gospodina u razgovoru sa Gospodinom. Smrt koja mu je dana, još jednom pokazuje kako je živio: gledajući Gospodina i razgovarajući s njim. Stoga možemo sa sigurnošću preporučiti njegovu dušu Božjoj dobroti. Gospodine, hvala ti za svjedočanstvo svoga sluge Joachima. Neka bude zagovornik Crkve u Kölnu i cijelom svijetu! Requiescat in pace!

U Vatikanu, 11. srpnja 2017.,

Benedikt XVI

 prijevod: suradnikIstine

Op.prev. Kardinal Meisner bio je osobito pobožan blaženom kardinalu Stepincu i veliki prijatelj hrvatskog naroda.

Deseta obljetnica Summorum Pontificuma

Sedmog srpnja navršava se deseta obljetnica Apostolskog pisma Summorum Pontificum kojim je papa Benedikt XVI ispravio "nepravdu" koju je nakon II vatikanskog koncila podnio tradicionalni latinski obred rimske liturgije. U nastavku donosimo tekst Apostolskog pisma i Popratno pismo biskupima!

HVALA TI VELIKI BENEDIKTE!

APOSTOLSKO PISMO

MOTUPROPRIJ «SUMMORUM PONTIFICUM»

Vrhovni su se svećenici sve do sada sveudilj brinuli da Kristova Crkva iskazuje Božanskome Veličanstvu dostojno bogoslužje, »na hvalu i slavu Njegovoga imena« i »na korist čitave Njegove svete Crkve«.

Od pamtivijeka se obdržavalo načelo koje obvezuje i ubuduće, »prema kojemu se svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja« [Opća uredba Rimskoga misala, treće izdanje, 2002., str. 397].

Među vrhovnim svećenicima koji su se pobrinuli za ovu važnu stvar ističe se ime svetoga Grgura Velikoga, koji se pobrinuo da se novim europskim narodima preda i katolička vjera i blago bogoslužja i kulture koje su Rimljani prikupili u proteklim stoljećima. Zapovjedio je da se odredi i očuva oblik liturgije misne žrtve i božanskoga časoslova kako se slavilo u Rimu. Također je usrdno potaknuo monahe i monahinje koji su, živeći po Pravilu svetoga Benedikta, posvuda naviještali Evanđelje i istodobno vlastitim životom ostvarili onu spasonosnu odredbu toga Pravila, naime, »da ništa ne bude važnije od službe Božje« (43. poglavlje). Tako je sveta liturgija, slavljena na rimski način, učinila plodonosnom ne samo vjeru i pobožnost, nego i kulturu mnogih naroda. Poznato je da je latinska liturgija u svojim različitim oblicima tijekom svih stoljeća kršćanstva jačala mnoštvo svetaca u duhovnome životu te da je osnažila mnoge narode u krijeposti bogoštovlja i obdarila plodovima njihovu pobožnost.

Mnogo je još drugih Rimskih Prvosvećenika tijekom stoljeća poduzelo osobita nastojanja kako bi sveta liturgija učinkovitije ispunjavala tu svrhu. Među njima se ističe sveti Pio V. koji je, slijedeći poticaje Tridentskoga sabora, s velikom pastirskom brižljivošću obnovio cjelokupno crkveno bogoslužje i naredio popravljeno izdanje liturgijskih knjiga, obnovljeno »prema izvornome pravilu svetih Otaca« te ih predao na uporabu Latinskoj Crkvi.

Među liturgijskim knjigama rimskoga obreda osobito istaknuto mjesto zauzima Rimski misal, koji je izrastao u gradu Rimu te u narednim stoljećima postupno poprimao oblike koji su zadržali veliku sličnost s oblikom kakav se rabio u prijašnjim naraštajima.

»S istom su tom nakanom tijekom vremena Rimski Prvosvećenici prema novonastalim prilikama prilagođavali ili utvrđivali liturgijske obrede i knjige, te su napokon početkom ovoga našeg stoljeća poduzeli zamašniju obnovu« [Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus od 4. prosinca 1988., br. 3, u: Acta Apostolicae Sedis (AAS) 81 (1989.), str. 899]. Tako su postupili naši prethodnici: Klement VIII., Urban VIII., sveti Pio X. [usp. isto], Benedikt XV., Pio XII. i blaženi Ivan XXIII.

U novije je pak vrijeme Drugi vatikanski sabor izrazio želju da se još jednom obnovi dužno poštovanje i pozornost prema svetome bogoštovlju, te da ga se prilagodi potrebama našega vremena. Potaknut ovom željom, naš je prethodnik papa Pavao VI. godine 1970. odobrio za upotrebu Latinske Crkve obnovljene liturgijske knjige, koje sadrže i neke novosti. Te knjige, prevedene diljem svijeta na vrlo mnogo narodnih jezika, rado su prihvatili biskupi, svećenici i vjernici. Ivan Pavao II. odobrio je treće tipsko izdanje Rimskoga misala. Rimski su prvosvećenici postupali na taj način, kako bi se »ova takoreći liturgijska građevina...« iznova pojavila »u sjaju svoga dostojanstva i sklada« [Sv. Pio X., motuproprij Abhinc duos annos od 23. listopada 1913., u: AAS 5 (1913.), str. 449-450; usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus od 4. prosinca 1988., br. 3, u: AAS 81 (1989.), str. 899].

Međutim, u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost, da je papa Ivan Pavao II., potaknut pastirskom brižljivošću za te vjernike, 1984. godine posebnim indultom »Quattuor abhinc annos« (»Prije četiri godine«), koji je izradila Kongregacija za bogoštovlje, udijelio dopuštenje za uporabu Rimskoga misala koji je papa Ivan XXIII. objavio 1962. godine; a 1988. godine ponovno je Ivan Pavao II. motuproprijem »Ecclesia Dei« (»Crkva Božja«) potaknuo biskupe da širokogrudno i velikodušno odobre ovu mogućnost svim vjernicima koji to zatraže.

Nakon što je već naš prethodnik Ivan Pavao II. dugo razmatrao ustrajne molbe tih vjernika, te pošto smo saslušali oce kardinale u konzistoriju održanome 23. ožujka godine 2006. i o svemu ozbiljno promislili, zazvavši Duha Svetoga i povjerivši se Božjoj pomoći, ovim Apostolskim pismom ODREĐUJEMO sljedeće:

Čl. 1. Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj »pravila molitve« Katoličke Crkve latinskoga obreda. Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog »pravila molitve« Crkve te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje. Ova dva izričaja »pravila molitve« Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u »pravilu vjerovanja« Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.

Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut. Uvjeti za upotrebu ovoga Misala, propisani prethodnim dokumentima »Quattuor abhinc annos« i »Ecclesia Dei«, mijenjaju se na sljedeći način:

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 3. Ukoliko zajednice Ustanova posvećenoga života i Družbi apostolskoga života, bilo papinskoga bilo biskupijskoga prava, u konventualnim odnosno »zajedničkim« slavljima unutar vlastitih crkvi žele slaviti svetu Misu prema izdanju Rimskoga misala iz godine 1962., to im je dopušteno. Ako pojedina zajednica, ili cijela Ustanova odnosno Družba želi često, ili redovito, ili trajno održavati takva slavlja, neka o tome odluče viši poglavari u skladu s crkvenim pravom te prema vlastitim zakonima i odredbama.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

Čl. 6. U Misama koje se slave po Misalu blaženoga Ivana XXIII. uz prisustvo naroda, misna se čitanja mogu naviještati i na narodnome jeziku, služeći se izdanjima odobrenima od Apostolske Stolice.

Čl. 7. Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji. Ukoliko se on ne može pobrinuti za takvo slavljenje, neka se slučaj izloži Papinskome povjerenstvu »Ecclesia Dei«.

Čl. 8. Biskup koji želi udovoljiti ovakvim molbama vjernika-laika, a to mu zbog različitih razloga nije moguće, može o toj stvari izvijestiti Papinsko povjerenstvo »Ecclesia Dei«, koje će mu dati savjet i pomoć.

Čl. 9. 

§ 1. Isto tako, župnik može nakon zreloga promišljanja udijeliti dopuštenje za upotrebu starijega obrednika za podjeljivanje sakramenata krštenja, ženidbe, pokore i bolesničkoga pomazanja, ako to preporučuje dobro duša.

§ 2. Ordinarijima se odobrava mogućnost slavljenja sakramenta svete Potvrde prema starome Rimskom pontifikalu, ako to preporučuje dobro duša.

§ 3. Dopušteno je zaređenim klericima služiti se također Rimskim brevijarom koji je blaženi Ivan XXIII. objavio 1962. godine.

Čl. 10. Mjesnome je ordinariju dopušteno, ukoliko to smatra uputnim, uspostaviti personalnu župu prema odredbi kanona 518 za slavlja prema starijemu obliku rimskoga obreda, ili imenovati rektora odnosno kapelana, obdržavajući pravne propise.

Čl. 11. Papinsko povjerenstvo »Ecclesia Dei«, koje je ustanovio Ivan Pavao II. godine 1988. [usp. Ivan Pavao II., motuproprij Ecclesia Dei od 2. srpnja 1988., br. 6, u: AAS 80 (1988.), str. 1498], nastavlja vršiti svoju službu.

Ovo će Povjerenstvo imati oblik, dužnosti i pravila djelovanja koja mu dodijeli Rimski Prvosvećenik.

Čl. 12. Ovo će isto Povjerenstvo, pored ovlasti koje već posjeduje, izvršavati vlast Svete Stolice bdijući nad obdržavanjem i primjenom ovih odredaba.

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Tekst pisma kojim je papa Benedikt XVI. popratio motuproprij "Summorum Pontificum" 

kako bi biskupima čitavoga svijeta detaljno pojasnio značenje toga dokumenta.

Draga braćo u biskupstvu,

s velikim pouzdanjem i nadom stavljam u Vaše pastirske ruke tekst novoga Apostolskog pisma, danoga »motu proprio« (vlastitom pobudom), o uporabi rimske liturgije koja je prethodila reformi provedenoj 1970. godine. Ovaj je dokument plod dugih promišljanja, mnogih savjetovanja i molitve.

Vijesti i prosudbe donesene bez dovoljne obaviještenosti stvorile su nemalu pomutnju. Javljaju se međusobno vrlo oprečne reakcije, u rasponu od radosnoga prihvaćanja do jakoga protivljenja, u pogledu jednoga pothvata čiji sadržaj zapravo nije bio nepoznat.

Pred ovim dokumentom izražene su poglavito dvije bojazni, koje bih htio pobliže razmotriti u ovome pismu.

Ponajprije se javlja strah da bi na taj način autoritet Drugoga vatikanskog koncila bio okrnjen i da bi jedna od njegovih bitnih odluka — liturgijska reforma — došla u pitanje. Takav je strah neutemeljen. S time u vezi treba ponajprije reći da Misal, koji je objavio Pavao VI. i koji je kasnije Ivan Pavao II. izdao u još dva nova izdanja, sasvim razumljivo jest i ostaje normativnim oblikom — redovitim oblikom — euharistijske liturgije. Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja. Nije prikladno govoriti o ova dva oblika Rimskoga Misala kao da se radi o »dva obreda«, nego je zapravo riječ o dvojakome načinu jednoga te istog obreda. Što se tiče uporabe Misala iz 1962. godine kao izvanrednoga oblika misne liturgije, želim skrenuti pozornost na činjenicu da taj Misal s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut i da je stoga načelno uvijek ostao dopuštenim. U trenutku uvođenja novoga Misala nije se smatralo nužnim izdavati posebne odredbe za možebitnu uporabu prijašnjega Misala. Vjerojatno se pretpostavljalo da će se raditi o malobrojnim izdvojenim slučajevima koji će se, jedan po jedan, rješavati na pojedinim mjestima. Međutim, ubrzo se nakon toga ustanovilo da nije malen broj onih koji su ostali snažno privrženi tome obliku rimskoga obreda koji im je od djetinjstva prirastao srcu. Tako se dogodilo ponajprije u zemljama u kojima je [predkoncilski] liturgijski pokret mnoge obogatio izvrsnom liturgijskom naobrazbom te dubokom i prisnom ljubavlju prema prijašnjemu obliku slavljenja liturgije. Svima nam je poznato da je u pokretu, koji je predvodio nadbiskup Lefebvre, vjernost starome Misalu postala vanjskim znakom raspoznavanja; no razlozi procijepa koji je ovdje nastao leže mnogo dublje. S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije; bilo je to ponajprije zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve.

Zbog toga se papa Ivan Pavao II. smatrao obvezanim postaviti svojim Motuproprijem »Ecclesia Dei« od 2. srpnja 1988. godine određeni pravni okvir za uporabu Misala iz 1962. godine, pri čemu ipak nisu doneseni podrobni propisi, nego se općenito apeliralo na velikodušnost biskupa prema »opravdanim težnjama« vjernika koji su tražili taj oblik rimskoga obreda. Time je Papa želio ponajprije pružiti pomoć Bratstvu svetoga Pija X. da ponovno uspostavi puno zajedništvo s Petrovim Nasljednikom, nastojeći zaliječiti ranu koja je bivala sve bolnijom. Nažalost, ovo se pomirenje dosad nije ostvarilo; no mnoštvo se različitih zajednica sa zahvalnošću okoristilo mogućnostima koje je pružio ovaj Motuproprij. Međutim, ostalo je zamršeno pitanje uporabe Misala iz 1962. godine izvan tih skupina —za što su nedostajale podrobne pravne odredbe — nadasve zbog toga što su se biskupi u takvim slučajevima često pribojavali da će autoritet Drugoga vatikanskog sabora doći u pitanje. Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. Tako se pojavila potreba za jasnijom pravnom regulativom, što se u vrijeme Motuproprija iz 1988. godine još nije moglo predvidjeti. Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

Kao drugo, u raspravama o očekivanome Motupropriju izražena je bojazan da bi šire ovlaštenje uporabe Misala iz 1962. godine mogla prouzročiti nerede ili čak procijepe u župnim zajednicama. Niti ovaj strah mi se ne čini stvarno utemeljenim. Uporaba staroga Misala pretpostavlja stanovitu liturgijsku naobrazbu i mogućnost služenja latinskim jezikom; a niti jedno niti drugo se ne susreće tako često. Već se iz ovih konkretnih pretpostavki jasno razabire da će novi Misal svakako ostati redovitim oblikom rimskoga obreda, ne samo zbog pravne regulative, nego i zbog stvarnih prilika u kojima se nalaze vjerničke zajednice.

Istina je da ne nedostaju pretjerivanja, a ponekad i društveni aspekti nepravedno združeni sa stavovima vjernika privrženih staroj latinskoj liturgijskoj tradiciji. Vaša će pastirska ljubav i razboritost biti poticaj i putokaz da se to poboljša. Uostalom, ova dva oblika uporabe rimskoga obreda mogu se uzajamno obogaćivati: u stari će se Misal moći i morati unijeti novi sveci te neka od novih predslovlja. Povjerenstvo »Ecclesia Dei«, u dosluhu s različitim ustanovama koje se bave »starijim načinom«, razmotrit će konkretne mogućnosti. U slavljenju Mise prema Misalu Pavla VI. moći će se izraziti, na snažniji način nego je često dosad bio slučaj, ona sakralnost koja mnoge privlači uz stari obred. Najsigurnije jamstvo da će Misal Pavla VI. moći objediniti župne zajednice i biti u njima obljubljen, sastoji se u slavljenju Mise s velikim poštovanjem u skladu s propisima; na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina ovoga Misala postaje vidljivom.

Tako sam prispio i do pozitivnoga razloga koji me potaknuo da ovim Motuproprijem obnovim onaj iz 1988. godine. Riječ je o postizanju unutarnjega pomirenja u krilu Crkve. Promatrajući prošlost i podjele koje su tijekom stoljeća razdirale Kristovo Tijelo, uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći. U misli mi dolazi jedna rečenica iz Druge poslanice Korinćanima, gdje sveti Pavao piše: »Naša vam usta govore posve otvoreno, Korinćani, srce vam je naše rašireno. Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. Za uzvrat... jednako se raširite i vi!« (2 Kor 6, 11 — 13). Dakako, sveti Pavao ovako progovara u drukčijemu kontekstu, no njegov poziv može i mora dotaknuti i nas, upravo u ovome predmetu. Velikodušno otvaramo svoje srce i dopuštamo da u nj uđe sve ono što može naći svoje mjesto u vjeri.

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22: »Sacrae Liturgiae moderatio ab Ecclesiae auctoritate unice pendet quae quidem est apud Apostolicam Sedem et, ad normam iuris, apud Episcopum«).

Ništa se, dakle, ne oduzima biskupovoj vlasti, čiji je zadatak i nadalje bdjeti da se sve odvija u miru i vedrini. Ukoliko bi se pojavila neka poteškoća koju župnik ne bi mogao razrješiti, mjesni Ordinarij može u svako vrijeme intervenirati, no uvijek potpuno u skladu s odredbama novih propisa ovoga Motuproprija.

Osim toga, pozivam Vas, draga subraćo, da podnesete Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga Motuproprija. Ukoliko bi se zaista pojavile ozbiljne poteškoće, bit će moguće potražiti neki način da im se doskoči.

Draga braćo, sa zahvalnošću i pouzdanjem povjeravam Vašemu pastirskom srcu ove stranice i odredbe Motuproprija. Uvijek se prisjećajmo riječi koje je apostol Pavao uputio efeškim starješinama: »Pazite na sebe i na sve stado u kojemu vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom« (Dj 20, 28).

Preporučujem moćnome zagovoru Marije, Majke Crkve, ove nove odredbe, te od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov Vama, draga subraćo, župnicima u vašim biskupijama, svim svećenicima — Vašim suradnicima, kao i svim Vašim vjernicima.

Dano kod svetoga Petra, 7. srpnja 2007.

Papa Benedikt XVI.

Presveto Srce Isusovo

PISMO NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI. 

VRHOVNOM POGLAVARU DRUŽBE ISUSOVE

PRILIKOM PEDESETE OBLJETNICE 

ENCIKLIKE 'HAURIETIS AQUAS'

Prečasnom Ocu
PETRU-HANSU KOLVENBACHU, S. J., Vrhovnom Poglavaru Družbe Isusove

Riječi proroka Izaije – 'S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja' (Iz 12, 3) – na početku su enciklike kojom Pio XII. podsjeća na prvo stoljeće otkako je po čitavoj Crkvi raširen blagdan Presvetoga Srca Isusova – danas, 50 godina kasnije, ništa nisu izgubile od svojega značenja. Promičući štovanje Srca Isusova, enciklika Haurietis potiče vjernike da se otvore otajstvu Božjem u njegovoj ljubavi, dajući se njome preobraziti. I nakon pedeset godina ostaje aktualna zadaća kršćana da nastave produbljivati svoj odnos sa Srcem Isusovim tako da u sebi ponovno oživotvore vjeru u spasenjsku Božju ljubav, prihvaćajući je uvijek bolje u svoj život.

Otkupiteljev proboden bok vrelo je na koje nas upućuje enciklika Haurietis aquas: na tom vrelu treba da se napajamo da bismo mogli dospjeti do prave spoznaje Isusa Krista i da duboko iskusimo njegovu ljubav. Tako ćemo moći bolje razumjeti što znači poznavati ljubav Božju u Isusu Kristu, iskusiti je držeći usmjeren pogled na Njega sve do toga da živimo u potpunom iskustvu njegove ljubavi kako bismo je mogli svjedočiti drugima. I doista, da se poslužim izrazom svojega časnoga prethodnika Ivana Pavla II. 'uza Srce Kristovo srce ljudsko uči poznavati pravi i jedini smisao života vlastitoga određenja, ljudsko srce uči shvaćati vrijednost pravog kršćanskog života, uči čuvati se od određenih opakosti srca, uči sjediniti sinovsku ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bliženjmu. Tako se – što je i stvarna zadovoljština koju zahtijeva Srce Spasiteljevo – na naraslim ruševinama mržnje i nasilja može graditi uljudba Srca Kristova' (Insegnamenti, vol. IX/2, 1986, str. 843).

Spoznati Božju ljubav u Isusu Kristu

Deus caristas est naveo sam tvrdnju iz Prve Ivanove poslanice: 'Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj', da bih istaknuo kako na izvoru kršćanskoga bića postoji susret s jednom Osobom (usp. br. 1). Budući da se Bog očitovao na najdublji način po utjelovljenju svojega Sina, učinivši se u njemu 'vidljivim', upravo u odnosu s Kristom možemo upoznati tko doista Bog jest (usp. Haurietis aquas, 29-41; Deus caristas est, 12-15). I još: budući da je Božja ljubav najdublje izražena u daru što nam ga daje Krist predajući svoj život za nas na križu te, gledajući na njegovu muku i smrt, osobito možemo jasnije prepoznati bezgraničnu ljubav Božju prema nama: 'Bog je doista tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni' (Iv 3 16).

To, međutim, otajstvo Božje ljubavi za nas nije samo sadržano u kultu i štovanju Srca Isusova: ono je na isti način sadržaj svake prave kršćanske duhovnosti i pobožnosti. Važno je stoga istaknuti da je temelj te pobožnosti star kao što je staro samo kršćanstvo. Doista, biti kršćanin moguće je samo s pogledom upravljenim na Križ našega Otkupitelja, 'na onoga koga su proboli' (Iv 19, 37; usp. Zah 12, 10). S pravom enciklika Haurietis aquas podsjeća da su rana na boku kao i rane čavala za bezbrojne duše bile znakovi ljubavi koja je sve izrazitije oblikovala njihov život (usp. br. 52). Prepoznati Božju ljubav u Raspetomu postalo je za njih nutarnje iskustvo kojim su zajedno s Tomom priznavali: 'Gospodin moj i Bog moj!' (Iv 20, 28), što im je dopuštalo da dopru do dublje vjere prihvaćajući bez pridržaja Božju ljubav (usp. enc. Haurietis aquas, 49).

Iskusiti Božju ljubav upravljajući pogled na Srce Isusa Krista

Dublje zančenje toga štovanja Božje ljubavi očituje se samo onda kad se pozornije promatra njezin dar ne samo spoznaji, nego poglavito i osobnom iskustvu takve ljubavi u pouzdanom predanju njezinoj službi (usp. enc. Haurietis aquas, 62). Jasno je da se iskustvo i spoznaja ne mogu međusobno odijeliti: jedno upućuje na drugo. No potrebno je osim toga istaknuti da je prava spoznaja Božje ljubavi moguća samo unutar stava ponizne molitve i velikodušne raspoloživosti. Polazeći od takva nutarnjega stava, pogled koji počiva na boku kopljem probodenom pretvara se u šutljivo klanjanje. Pogled na Gospodinov proboden bok, iz kojega proviru 'krv i voda' (usp. Iv 19, 37), pomaže nam da upoznamo mnoštvo darova milosti koji odatle proizlaze (usp. enc. Haurietis aquas, 34-41) i otvara nas svim drugim oblicima kršćanske pobožnosti koje su sadržane u kultu Srca Isusova.

Snažna vjera kao plod Božje ljubavi koju smo iskusili milost je i Božji dar. Ali čovjek će moći iskusiti vjeru kao milost samo u onoj mjeri u kojoj je prihvati u sebi kao dar od kojega nastoji živjeti. Štovanje Božje ljubavi, na što vjernike poziva enciklika Haurietis aquas (72), mora nam pomoći da se neprestano podsjećamo kako je On na sebe preuzeo to dragovoljno trpljenje 'za nas', 'za mene'. Kad njegujemo taj kult, ne samo da zahvalno priznajemo Božju ljubav, nego se nastavljamo otvarati toj ljubavi tako da se naš život sve više daje njome oblikovati. Bog, koji je svoju ljubav ulio 'u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rm 5,5), neumorno nas poziva da prihvatimo njegovu ljubav. Poziv da se posve predamo spasenjskoj Kristovoj ljubavi i da se njoj posvetimo (usp. Isto, br. 4) svoju stoga svrhu ima u odnosu s Bogom. Eto zašto je taj kult, posve usmjeren na Božju ljubav koja se žrtvuje za nas, tako nezamjenjivo važan za našu vjeru i za naš život u ljubavi.

Živjeti sukladno s ljubavlju koju smo iskusili i svjedočiti je

Tko prihvaća iznutra Božju ljubav, toga ta ljubav oblikuje. Čovjek koji je iskusio Božju ljubav za njega je ona kao 'poziv' kojemu valja odgovoriti. Pogled upravljen Gospodinu koji je 'uzeo naše slabosti i ponio naše bolesti' (Mt 8, 17) pomaže nam da postanemo osjetljiviji na trpljenje i na potrebe drugih. Kontemplacija koja se klanja kopljem probodenom boku stvara u nama osjetljivost na spasenjsku volju Božju. Osposobljava nas da se povjerimo spasenjskoj i milosrdnoj ljubavi te nas istodobno jača u želji da sudjelujemo na njegovu spasenjskom djelu postajući njegova sredstva. Darovi primljeni iz otvorena boka iz kojega su potekli 'krv i voda' (Iv 19, 34) pretvaraju i nas u to da i mi za druge postanemo vrelo iz kojega teku 'rijeke žive vode' (Iv 7, 38) (usp. enc. Deus caritas est, 7). Iskustvo ljubavi koje se steklo kultom probodenoga Otkupiteljeva boka čuva nas od rizika da se oslanjamo na same sebe i otvara nas raspoloživosti za život za druge. 'Po tomu smo upoznali ljubav što je On dao za nas život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću' ( 1 Iv 3, 16) (usp. enc. Haurietis aquas, 38).

Odgovor zapovijedi ljubavi moguć je samo iz iskustva da nam je tu ljubav već prije Bog dao (usp. enc. Deus caristas est, 14). Štovanje ljubavi koja je postala vidljivom u otajstvu Križa, a ponazočen u svakom Euharistijskom slavlju, pravi je temelj, jer mi možemo postati osobe kadre ljubiti i predati se (usp. enc. Haurietis aquas, 69), te postati sredstvo u Kristovim rukama: jedino tako možemo biti uvjerljivi navjestitelji njegove ljubavi. Takvo otvaranje Božjoj volji, ipak se ima obnavljati svakoga trenutka: ''Ljubav nikad nije 'gotova' i potpuna'' (usp. enc. Deus caritas est, 17). Pogled na 'kopljem proboden bok', u kojem odsijeva beskrajna Božja želja za spasenjem, ne može se stoga promatrati kao prolazni oblik kulta ili pobožnosti: klanjanje ljubavi Božjoj, koja je u simbolu 'probodenog srca' pronašla svoj povijesno-pobožni izražaj, ostaje neodgodivo za živi odnos s Bogom (usp. enc. Haurietis aquas, 62).

Sa željom da ova pedeseta obljetnica u tolikim srcima potakne uvijek žarči odgovor ljubavi Srca Kristova, Vama, Prečasni Oče, i svim redovnicima Družbe Isusove koji su uvijek vrlo aktivni u promicanju te temeljne pobožnosti, udjeljujem posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 15.svibnja.2006.

PAPA BENEDIKT XVI.

Tijelovo

Danas se  slavi Corpus Domini, svetkovina euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Gospodnje, koju je on sam ustanovio na Posljednjoj večeri i koja predstavlja najdragocjenije blago Crkve. Euharistija je poput kucajućeg srca koje daje život čitavom mističnom tijelu Crkve: društveni organizam koji je sav utemeljen na duhovnoj ali konkretnoj povezanosti s Kristom. Kao što to kaže apostol Pavao: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10, 17). Bez euharistije Crkva jednostavno ne bi postojala. Euharistija je naime ono što od jedne ljudske zajednice čini misterij zajedništva, koji je kadar donijeti Boga svijetu i svijet Bogu. Duh Sveti, koji preobražava kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu, preobražava također one koji ga primaju s vjerom u udove tijela Kristova, tako da je Crkva stvarno sakrament jedinstva ljudi s Bogom i među njima.

U kulturi koja je sve više individualistička, kao što je ova u koju smo uronjeni u zapadnim društvima, i koja teži proširiti se u čitavom svijetu, euharistija predstavlja neku vrstu „protulijeka" koji djeluju u duhovima i srcima vjernika i bez prestanka sije u njima logiku zajedništva, služenja, zajedništva, riječju, logiku evanđelja. Prvi kršćani, u Jeruzalemu, bili su očiti znak toga novog načina života, jer su živjeli u bratstvima i zajednički dijelili svoja dobra, kako nitko ne bi oskudijevao (usp. Dj 2, 42-47). Iz čega je sve to proizlazilo? Iz euharistije, to jest od Krista uskrsloga, koji je stvarno prisutan među svojim učenicima i djeluje snagom Duha Svetoga. I u narednim naraštajima, tijekom stoljeća, Crkva je, usprkos ograničenjima i ljudskim zabludama, nastavila biti u svijetu snaga zajedništva. Mislimo osobito na najteža razdoblja, na vremena kušnje: što li je samo, na primjer, značilo za vjernike zemalja pod jarmom totalitarnih režima mogućnost da se okupljaju na nedjeljnoj misi! Kao što su govorili drevni mučenici iz Abitene: „Sine Dominico non possumus" – bez „Dominicum", to jest bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti. Ali prazninu koju je ostavila iza sebe lažna sloboda može biti jednako opasna, i tada je zajedništvo s Kristovim tijelom lijek umu i volji, da bi čovjek ponovno uživao u istini i zajedničkom dobru.

Dragi prijatelji, zazovimo Djevicu Mariju, koju je moj prethodnik, blaženi Ivan Pavao nazvao „euharistijskom ženom" (Ecclesia de Eucharestia, 53-58). Neka u njezinoj školi i naš život postane potpuno „euharistijski", otvoren Bogu i drugima, kadar preobraziti zlo u dobro snagom ljubavi, usmjerenom k jačanju jedinstva, zajedništva i bratstva.

(Benedikt XVI, Tijelovo, Angelus, lipanj 2011)

Presveto Trojstvo

Otajstvo Boga Jednoga i Trojstvenoga

Nakon vazmenog vremena, koje je zaključeno prošle nedjelje Pedesetnicom, liturgija se vratila "redovitom vremenu". To ipak ne znači da vjernikovo zauzimanje mora biti manje, štoviše, nakon što smo po sakramentima ušli u božanski život, pozvani smo svakoga dana biti otvoreni djelovanju milosti, kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Današnja nedjelja Presvetog Trojstva, u određenom smislu, rekapitulira Božju objavu koja se dogodila u vazmenim otajstvima: Kristova smrt i uskrsnuće, njegovo uzašašće zdesna Ocu i izlijevanje Duha Svetoga. Ljudski um i jezik ne mogu objasniti postojeći odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, crkveni su oci pokušali predočiti otajstvo Boga Jednoga i Trojstvenoga živeći ga u vlastitom životu s dubokom vjerom.

Božje se Trojstvo, naime, nastanjuje u nama na krštenju. "I ja te krstim – kaže svećenik – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Božje ime, u kojem smo kršteni, spominjemo svaki put kada činimo na sebi znak križa. Teolog Romano Guardini u vezi sa znakom križa opaža: "Činimo ga prije molitve, kako bismo… se sabrali; usredotočili svoje misli, srce i volju na Boga; nakon molitve, kako bi ostalo u nama ono što nam je Bog darovao… Obuhvaća čitavo biće, tijelo i dušu,… i sveto postaje posvećeno u imenu Boga Jednoga i Trojstvenoga" (Lo spirito della liturgia. I santi segni, Brescia 2000., 125-126).

U znaku križa i u imenu Boga života je, stoga, sadržan navještaj koji rađa vjeru i nadahnjuje molitvu. I, kao što Isus u Evanđelju obećava apostolima da "kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16,13), tako se događa na nedjeljnoj liturgiji, kada svećenici, iz tjedna u tjedna, dijele kruh Riječi i euharistije. I sveti Arški župnik to podsjeća svoje vjernike: "Tko je dočekao vašu dušu – govorio je – kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine).

Dragi prijatelji, neka na našim usnama bude molitva svetog Hilarija iz Poitiersa: "Sačuvaj netaknutom tu pravu vjeru koja je u meni i daj mi jednako tako, do mojega posljednjeg daha, taj glas moje savjesti, da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovjedio pri svom ponovnom rođenju, kada sam kršten u Ocu, Sinu i Duhu Svetom" (De Trinitate, XII, 57, CCL 62/A, 627). 

Zazivajući Blaženu Djevicu Mariju, prvo stvorenje u punini nastanjeno Presvetim Trojstvom, molimo njezinu zaštitu kako bismo dobro nastavili svoje zemaljsko putovanje.

(Benedikt XVI, Svetkovina Presvetog Trojstva, Angelus 2010)

Pogovor (cijeli tekst)

Pogovor za knjigu “Snaga tišine” Roberta kardinala Saraha

Kada sam pedesetih godina prvi puta pročitao Poslanice svetog Ignacija Antiohijskog, na poseban način me je pratila misao iz njegovog pisma Efežanima: “Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti i ne biti. Dobro je poučavati ako onaj tko poučava to i čini. Jedan je Učitelj, koji reče i postade, a i ono što je šutke učinio dostojno je Otca. Tko ima Isusovu riječ, taj može čuti i njegovu šutnju da bude savršen, da vrši ono što govori i da se pozna po onomu o čemu šuti.” (XV 1-2)

Što to znači čuti Isusovu šutnju, prepoznati ga po Njegovoj šutnji? Iz Evanđelja znamo kako je Isus noć provodio u osami, moleći na gori u razgovoru s Otcem. Znamo kako Njegov govor, Njegove riječi dolaze iz šutnje, i kako su jedino ondje mogle sazrijeti. Stoga je razumljivo kako se Njegova riječ pravilno može razumjeti samo onda kada se uđe u Njegovu šutnju; kada se uči čuti Njegovu riječ u Njegovoj šutnji. Jasno, kako bismo mogli tumačiti Isusove riječi potrebno je razumjeti povijest koja nas uči na koji način razumjeti  ondašnje vrijeme i način govora – ali samo to nije dovoljno kako bismo proniknuli u dubinu Gospodinove poruke. Onaj tko danas čita sve bujnije komentare Evanđelja, naposljetku ostaje razočaran.  Osoba nauči puno toga korisnog o tadašnjem vremenu te velik broj hipoteza koje naposljetku ničime ne pridonose razumijevanju teksta. Na kraju, osoba osjeća kako u svoj toj hrpi riječi nedostaje nešto ključno: ulazak u Isusovu tišinu, iz koje se Riječ rađa. Kad nismo  sposobni ući u njegovu šutnju, uvijek ćemo Riječ čuti samo na njenoj površini ne razumjevši je u potpunosti.

Sve su mi ove misli, dok sam čitao knjgu kardinala Saraha, ponovno prošle kroz dušu. Sarah nas uči šutnji, su-šutnji s Isusom, istinskoj unutarnjoj tišini, te nam upravo tako pomaže da iznova razumijemo Isusovu riječ. Dakako, kardinal rijetko govori o sebi, ali povremeno nam dopusti zaviriti u njegov nutarnji život. Na pitanje Nicolasa Diata (u knjizi Bog ili ništa): “Jeste li ikad u svom životu pomislili kako riječi postaju teške, opterećujuće, preglasne?”, odgovara: “Dok bih molio, a i u svojoj nutrini, često bih osjetio čežnju za dubljom i potpunijom tišinom… Dani u tišini, samoći i apsolutnom postu bili su mi od velike pomoći. Bili su jedna neizreciva milost, dubinsko čišćenje i osobni susret s Bogom… Dani u tišini, samoći i postu, s Riječju Božjom kao jedinom hranom čovjekov život čine ispunjenim.”

U ovim rečenicama je vidljiv izvor iz kojega kardinal živi, i koji njegovoj misli daje nutarnju dubinu. Odatle uvijek iznova može vidjeti opasnosti koje, kako svećenicima, tako i biskupima ugrožavaju njihov duhovni život, a samim time i Crkvu, gdje umjesto tišine nerijetko dolazi do pričljivosti u kojoj se snaga riječi gubi. Želim citirati još jednu rečenicu, koja svakom biskupu može biti za ispit savjesti: “Može se dogoditi da dobar i pobožan svećenik, kada je uzdignut na biskupsku čast, brzo upadne u osrednjost i brigu za svjetovne afere. Tako, opterećen dužnostima koje su mu povjerene, vođen brigom, tjeskobom, ponosan na svoju moć, svoj autoritet, te materijale potrebe, on postepeno gubi snagu.”

Kardinal Sarah je duhovni učitelj koji, iz dubine šutnje s Gospodinom, u nutarnjem jedinstvu ,s njim razgovara te tako svakome od nas ima nešto za reći.

Trebamo biti zahvalni papi Franji što je takvog duhovnog učitelja (velikana) postavio na čelo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. I kod liturgije vrijedi isto što i kod tumačenja Svetog pisma – stručnost je nužna. Ali, i kod liturgije također vrijedi kako profesionalnost na koncu može promašiti bit ako nije utemeljena u dubokom jedinstvu s Crkvom koja moli, a koju Gospodin uvijek iznova podučava adoraciji. S kardinalom Sarahom, majstorom tišine i unutarnje molitve, liturgija je u dobrim rukama.

U Vatikanu, Vazmena osmina 2017.

Benedikt XVI, papa emeritus

(prijevod s njemačkog suradnikIstine)

Živio veliki Benedikte (Fotogalerija "0"-90)

Benediktu Prvosvećeniku, mir život i vječno spasenje!

Neka ti je blagoslovljen 90-i rođendan!

 Čuvaru Tradicije neka ti Uskrsli uzvrati stostruko!

(90 fotografija)